Dvodnevna rasprava o Deklaraciji o antifašizmu naprasno je prekinuta zbog žestokih svađa za saborskom govornicom. Osnovana je tročlana radna skupina koja bi do srijede trebala izraditi tekst tog dokumenta ne bi li bio usvojen u Hrvatskom saboru punim konsezusom. Uz Ivana Jarnjaka iz HDZ-a, Valtera Poropata iz IDA-a, u toj je grupi iz SDP-a Antun Vujić s kojim smo razgovarali o prošlotjednom incidentu.
NACIONAL: Čemu uopće otvaranje te teme kada se moglo predvidjeti da rasprava neće moći proći bez novih žestokih svađa?
Posvuda će se u svijetu, u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom, o tom izjasniti predsjednici država, vlada ili parlamenti. U Hrvatskoj Sabor do sada nije bio ni pokrovitelj takvih manifestacija, što bi možda trebao biti, te smo smatrali da bi u okviru ove okrugle obljetnice bilo poželjno još jednom potvrditi privrženost vrijednostima antifašizma i to u dokumentu koji bi se mogao usvojiti punim konsenzusom.

Znamo, naime, da smo imali i nedavnih slučajeva uništavanja spomenika antifašizmu, ili postavljanja ploča suprotnog predznaka, što nije spojivo ni s europskom, ali ni s hrvatskom tradicijom, ni budućnošću. Predlagatelji Deklaracije nisu ni pomislili da bi se moglo sporiti o antifašizmu. No pojedinci iz nekih stranaka na ime onoga što se dogodilo nakon rata, a što je bilo u suprotnosti sa samom prirodom antifašizma, tj. njegova zloupotreba, pokušavaju sam antifašizam dovesti na optuženičku klupu.

NACIONAL: Nije li, ipak, ta Deklaracija trebala otvoriti vrata pozivnicama predsjedniku Stjepanu Mesiću i premijeru Ivi Sanaderu za odlazak na međunarodnu proslavu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom? Takva pozivnica nije stigla prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđamanu u vrijeme obilježavanja pedesete obljetnice. – To je sekundarno, ali i to pokazuje dodatni smisao takvog dokumenta. Hrvatsku više nitko ne sumnjiči za fašizam, fašistoidni ekscesi drže se općenito marginalnima, ali kao da neki politički trovači za tim žale pa vlastiti politički primitivizam nameću cijeloj Hrvatskoj.

NACIONAL: Ipak, saborski zastupnik Milorad Pupovac izjavio je da se nedopustivom lakoćom fašizam dopušta i u Hrvatskom saboru, zbog čega je dobio i opomenu. – Neke su diskusije doista djelovale kao da je antifašizam na optuženičkoj klupi. U tom je smislu gospodin Pupovac intervenirao na ono što se čulo i za govornicom i izvan govornice. Što reći o navodu o “zločinačkoj antifašističkoj organizaciji čiji je šef bio Josip Broz Tito”. Premda se ne može ništa zamjeriti ocjenama i izjavama predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa ili potpredsjednika Luke Bebića, dapače, očito je da u Hrvatskom saboru postoji ekscesna skupina u kojoj se, nažalost, znaju naći i neki HDZ-ovi zastupnici. Tako se umjesto o Deklaraciji o antifašizmu otvorila rasprava o povijesnim “istinama”, uglavnom pseudoistinama, oko toga tko je više i kolike zločine počinio. Antifašizam je u svojoj osnovi bio plemenit demokratski pokret protiv zla i zločina, a zločini su se događali u ime gotovo svih ideja – u ime Boga, a protiv Boga, u ime vjere, a protiv vjere, pa tako i u ime antifašizma, a zapravo protiv same njegove demokratske biti. Antifašizam je i u Hrvatskoj bio politički pluralan, iako se poslije 1945. to zanemarivalo. U njemu su i oružano sudjelovale brojne političke snage i opredjeljenja, a ne samo komunisti. Sudjelovali su i toliki haesesovci, uključujući i pojedince iz vodstva. Zato je Vlatka Mačeka i hapsio ustaški režim, pa je i on sam dopao čak Jasenovca. I dio crkve, uključujući i samog kardinala Alojzija Stepinca, javno je prosvjedovao protiv ustaških zločina.

NACIONAL: Znači li to da antifašizam ne doživljavate SDP-ovim ekskluzivnim nasljeđem? – Nipošto. On nije ekskluzivno ni SDP-ov, ni bilo koje druge stranke – on je opća zasada i vrijednost. Govoreći o onima koji su to isticali, ne može se izbjeći ni prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je i kao predsjednik HDZ-a naglašavao tekovine antifašističke borbe i ZAVNOH-a koje su stvorile pretpostavke Hrvatske kao države te da ona uopće bude očuvana u njezinim današnjim granicama – nasuprot ustašama koje su je prodale, i u dijelovima, i u cjelini.

NACIONAL: O kojim je manipulacijama riječ? – Paradoks je da nikome nije sporan Domovinski rat, nego još uvijek Drugi svjetski rat, s kojim se manipulira kako bi se i dalje ostalo na starim podjelama od kojih neki žive do danas. U tome smo valjda jedinstveni u svijetu, a tome služi i političko prebrojavanje žrtava. Sjetite se samo Dedijerovih 700.000 ili Bulatovićevih 1.110.000 žrtava u Jasenovcu, da bi se na kraju u recentnim ozbiljnim istraživanjima utvrdilo da ih je bilo možda oko 80.000. U Hrvatskoj je u Drugom svjetskom ratu, prema demografsko-povijesnim istraživanjima, npr. Žerjavića i dr., bilo ukupno oko 290.000 žrtava. Kada tu brojku podijelimo na sve moguće stradalnike, Hrvate i druge, možemo zaključiti da su žrtve zloupotrebljene s različitih strana, da bi se stvorila slika kojoj svakako nije cilj sama povijesna istina.

NACIONAL: Najviše je prijepora izazvala činjenica da su se pokušali izjednačiti sudionici Domovinskog rata i Drugog svjetskog rata. Kako to komentirate? – Njihovi sinovi i kćeri svakako su se izjednačili, a jednaka prava trebaju uživati svi koji su se borili za slobodu svoga naroda i zemlje, i to je europska praksa, pa i načelo konvencija koje smo i mi prihvatili. Jednaka prava ne znače izjednačavanje, jer ono nije moguće ni u vremenu ni u prostoru.

NACIONAL: Ne mislite li da je vaše uvrštavanje u ovu skupinu za pripremu Deklaracije posljedica činjenice da je SDP u vama prepoznao prikladnu osobu upravo zbog toga što imate auru čovjeka proganjanog u bivšem sustavu? – To više nema veze, ali kao ministar kulture i pogotovo kao glavni urednik Hrvatskog leksikona s tim temama sam se više susretao. Zanimljivo je da je u Hrvatskom leksikonu upravo temu Bleiburga i Križnog puta pisao Vinko Nikolić, čovjek iz hrvatske emigracije iza Drugog svjetskog rata, povjesničar, a poslije i sveučilišni profesor. I on je ustajao protiv zloupotreba, pa bi bilo dobro da to pročitaju oni koji misle do o tome mogu govoriti napamet.