Dosadna sam i zlobna i uvijek govorim istu priču? A zašto bih izmišljala priče kad se nikad ništa novo ne dešava? Pa ponavljam. Bila je devedeset i prva kad su moje lokalne novine objavljivale imena, prezimena i adrese četnika. U najboljem mi je sjećanju priča o "četniku" koji je pobjegao u Srbiju da bi na Hrvatsku krenuo sa svoje strane. Tekst je bio ogroman, okrunjen velikim naslovom. Tjedan dana poslije izašao je mali tekst, sitnim slovima priopćilo se pučanstvu da "četnik" nije četnik nego Hrvat, da nije u Srbiji nego je bio u Hrvatskoj, da nije živ nego mrtav, poginuo je u obrani Domovine. Redakcija se slovima koja su se mogla čitati samo kroz mikroskop ispričala udovici i majušnoj dječici. Vrag mi ne da mira, opet ću rasplesti isto staro klupko. Nekad hrvatski novinar, danas hrvatski pisac, došao je iz svoga kraja u moj da bi ovdje, za potrebe tada najčitanijeg ST-a, tražio četnike. Nalazio ih je u velikim količinama, nabrajao imena, tridesetak "četnika" tužilo je nekad poznatog hrvatskog novinara, danas poznatog, uglednog hrvatskog pisca. Uzalud. Hrvatski sud nije mogao u Zagrebu pronaći poznatog gospodina i uručiti mu poziv. Sve je palo u zastaru. Ja sam poput prastare papige, zato ponavljam, poznati hrvatski lovac na četnike je Srbin. Zašto u Hrvatskoj neki Srbi imaju status čistih Hrvata, a svi siroti Hrvati status čistih Srba? Hrvatska televizija koja je tih godina objavljivala crne priče o četnicima među nama, koja je svoje redove čistila od troprstih, a najgore među svojima plaćala da bi širili zlo i mržnju, nikad se nije ispričala rodbini ljudi koji su pobijeni uz njen blagoslov, preživjelim žrtvama, vratila na posao dvoprste koji su krivo govorili i mislili i troprste kojima su tri prsta bila jedini grijeh... Dvojac koji je čitao, neki danas znaju reći, "legendarne Vijesti", Hrvatska televizija nije Domestosom očistila s ekrana. Oboje danas, svaki na svoj način, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, rigaju mržnju i siju paniku. Za slavu i ogromne pare. Zreli i prezreli ljudi poput mene slušali su partizanske ratne priče. Moja stara mi je pričala... Zašto stalno na hrvatskim ekranima od Srba gledamo samo bradate divljake, a u novinama čitamo intervjue s Cecom Silikonkom?Ponavljam se? Sve se ponavlja! Moja stara mi je pričala, za vrijeme onoga rata njene su vršnjakinje spavale s njemačkim i talijanskim oficirima a ona se vukla po šumama s ušljivom glavom u ofucanoj torbi. Moja je majka bila zlobna cura poput mene i glupa cura poput mene. Vjerovala je da će doći sloboda pa će sve kurve najebati. Kad je došlo to što su svi čekali, iste su kurve ostale na leđima, samo su među noge, umjesto njemačkih i talijanskih, primale partizanske kurce. Bijesne partizanke i danas, u osamdeset i nekoj, o tome pričaju kao o nečem nenormalnom. Borci za pravdu i slobodu kronični su glupani. Bolesni su i oni koji misle da se Hrvatska televizija može promijeniti. Petnaest nas godina isti jurišnici gledaju u oči i ponavljaju isti tekst: na ovome svijetu postoje jadni, nemoćni, dobri, pošteni, siroti, u ratu opljačkani Hrvati i zli četnici. Nekad su zli četnici živjeli u Hrvatskoj, pa se krenulo u Domovinski rat, zli su četnici otjerani, više ih nema deset posto nego nula, nula, nula sedam posto. Naravno, četnik je četnik i kad ga ima nula, nula, nula nekoliko posto. Svim četnicima koji trenutačno žive u Hrvatskoj čovjek s malo boljim pamćenjem u pola bi sata mogao naučiti ime i prezime. Oni tuplji uskoro će popis dobiti na kućnu adresu. Međutim, grmi Hrvatska televizija, mi se Hrvati ne bismo smjeli ušuškati u svoju naivnu hrvatsku dobrotu i misliti kako je malo četnika nula četnika. Treba biti budan jer... Hrvatskom je zemljom osamdeset i dvije godine hodao "oficir JNA" baš zato jer nismo bili budni. Onda se netko probudio, zaklao ga, naša nam je dalekovidnica poslala jasnu poruku, narode, počelo je, počelo je, opet je počelo! Iako je pokojni gospodin imao svoje ime, zvao se Dušan Vidić, iako je pedesetak godina živio u Zagrebu, ni jedan medij nije objavio da je ubijen "purger Dušan Vidić". Za sve te džentlmene Vidić je bio  o f i c i r.  Još se uvijek ne zna tko je smaknuo  o f i c i r a,  teško da će se išta i otkriti, možda ga ubilo iz ekoloških razloga, da se četnici prestraše, da ne krenu natrag, da se ne vrate tamo gdje su stoljećima živjeli, da se sačuva čista Hrvatska, više cvijeća, manje smeća, tralalala... Ja se zalažem za povratak Srbalja? Crknut ću gledajući HTV koji će mi prijetiti četnicima i kad mi Ameri iz Irana pošalju mrtvog unuka i kad predsjednik Srbije bude Ivica TodorićNe. Zalažem se za promjene na Hrvatskoj televiziji. Potpuno je promašeno iz večeri u večer objavljivati priloge o četnicima i četničkim dernecima koji se odigravaju na Ravnim gorama zemlje Srbije. Da li su nam Srbi danas susjedi ili neprijatelji? Ako su nam susjedi, a jesu nam susjedi i zauvijek će to ostati, zašto stalno na našim ekranima gledamo samo njihove bradate divljake, a u novinama čitamo intervjue s Cecom Silikonkom? Ako su nam neprijatelji, kako to da nisu četnici hrvatski tajkuni koji godinama s njima trguju? Ha! Još bi samo trebalo da na ulici skočim na neki sanduk i zatražim od Hrvatske televizije da s ekrana makne kronično uznemirenu Hloverku Novak-Srzić i šarmantnog Gorana Milića pa da budem poput svoje preglupe majčice koja je sanjala o slobodi u kojoj će njemačkim kurvama s kurvinjske glave počupati trajnu. Nikad, nikad, a baš se nikad ništa ne mijenja. Njemačke kurve umrle su kao partizanske udovice, a ja ću crknuti gledajući Hrvatsku televiziju koja će mi prijetiti četnicima i kad mi Ameri budu iz nekakvog Irana poslali mrtvog unuka i kad predsjednik Srbije bude Ivica Todorić