Brezovica, Brajša, Crkva, retardirani, policija, državni odvjetnik, mediji, dnevnik seksualnog manijaka, pedofili u dječjem domu, časne sestre nasilnice, biskupi na TV ekranu, novinar im pljuje u lice, pljuvačka se cijedi, njihova lica ostaju kamena. U meni nema bijesa. Petnaest godina živim okružena zlom. Rat koji su mi prodali kao borbu za slobodu donio mi je ropstvo. Obećavali su mi mir i demokraciju, a Hrvatsku su pretvorili u bordel u kojem sam ja kurva kojoj nitko ne plaća ni uslugu ni liječenje. Veterani se u razvaljenim invalidskim kolicima valjaju od vrata do vrata moleći za milost one koji milosti nemaju. Diljem Hrvatske gore ili tinjaju tijela jadnika koji su krenuli u rat da bi istjerali četnike, a onda shvatili da pužu zemljom koja bi jednako izgledala i da njome četnici vladaju. Dileri roditeljima dolaze na vrata naplatiti dugove koje su njihova djeca napravila ubadajući heroin u žilu, zagrebački sudac raspravu o silovanju otvara za javnost da bi silovanu još jedanput silovalo, prijete nam kako će ukinuti pravo na besplatno liječenje koje mnogi bolesni u zlatu plaćaju, takozvani zdravi crkavaju radeći na crno u Evropi u kojoj nas sve više ima iako u nju ne smijemo ući. Nitko u Hrvatskoj ne štiti građanina od zločinaca zato jer je Država Građaninu najveći neprijatelj. Bešćutni gad kesi nam se svakoga dana kad krenemo u megamarket, na benzinsku crpku, u dječji vrtić, bolnicu, školu, sud, policiju, tržnicu, crkvu... Ne postoji mjesto u Hrvatskoj gdje Čovjek može sresti Dobrotu. Jeziva je spoznaja da je Zlo u nama i oko nas, suština hrvatskog bića je potreba da svome bližnjemu prereže vrat, bio mu to otac, sin, brat, sestra, susjed, žena, muž, majka. U Hrvatskoj je danas svatko svakome smrtni neprijatelj. Teško je živjeti u ovakvom paklu.
  Nešto ću vam ispričati o sebi. Totalno intimno. Ne znam kada se to dogodilo, prije dvije godine, ili tri, u Novom sam listu pročitala intervju s gospođom Brajšom. Obuzela me neopisiva sreća. U mojoj maloj, zločestoj zemlji živi stvor koji ne sliči ni meni ni bilo kome koga znam. To je ljudsko biće učinilo čudo za nesretnu dječicu, posvetilo im čitav svoj život. A vidi mene zlicu! Bilo mi je kao gadnom i zlom slijepcu koji je na trenutak progledao, vidio Dobrotu, pa se vratio u svoj smrdljivi mrak da bi se u njemu valjao s ostalim gadnim slijepcima. Smrdljivi mrak... Gadni i zli slijepci... U glavi zla čovjeka skaču ružne riječi, igraju se zle misli... Ipak, više nisam bila ona stara. Ja zlica, ja gadura, ja sljepica, dobila sam štap. Gusta se hrvatska mračina prorijedila. Tapkala sam sigurnije. Gospođa Brajša postala je moje blještavo svjetlo u crnoj rupi. Zato danas nemam snage rigati otrov protiv Crkve koju ne boli duša zbog silovanih nesretnika, Države koja je pomogla da se zločin počini i koja će ga zataškati, ne osjećam nikakvu potrebu drvljem i kamenjem umlatiti gospođu Brajšu. Neopisivo sam, prestrašno sam žalosna. Je li moguće? Je li moguće da u ovoj gadnoj, korumpiranoj, prodanoj, opljačkanoj zemljici ne živi ni jedna, ni jedna jedina, ni jedna jedincata, ni najmanja, ni najmaleckija gospođa Brajša? Kako je moguće da mi, kojima je sve oteto, koji smo prokleti za sva vremena, nemamo pravo ni na samo jednu običnu, dobru, malu bakicu koja voli retardirane, siromašne, bolesne, gluhe, slijepe, napuštene, zlostavljane... Otelo nam Brajšu! Popljuvalo, posralo, izdrkalo se na njoj, umlatilo je! Ja sam šaka jada. Slijepac koji mora prijeći cestu, pas mi krepan leži pokraj nogu, zlobni netko oteo mi štap. Mrak, mrak, mrak i užasna buka. Gadna buka. Prijeteća buka! A moglo je i moralo biti drugačije. Petnaest nam godina lažu naši gospodari. Pred izbore, nakon izbora, dok vladaju, kad siđu s vlasti da bi dali mjesto istima, šuruju sa Vatikanom, Amerikom, Evropom, Haškim sudom, Srbijom... Sva su svoja znanja i umijeća uključili, utjerali su u nas spoznaju, svoju sudbinu držimo u svojim rukama, ovako nam je jer smo lijeni, nesposobni, zli, ne volimo bližnje svoje, nemamo strpljenja, hoćemo bolje sad i odmah, ne poštujemo žrtve koje su pale za našu slobodu, ne vidimo da živimo u slobodi, tražimo kruha preko pogače, sami smo krivi, sami smo krivi, sami smo krivi... Pogledajte dom svoj, vragovi, reže na nas naši gospodari! Otac ubija sina, majka dijete, muž ženu, svećenici siluju dečkiće i curice, opatice po bolnicama love umiruće za ledene ruke da bi im otele imovinu. Prokletnici, od svoga ste života učinili pakao! Popušili smo njihovu priču. Ali... U Hrvatskoj je postojala gospođa Brajša. Doduše,  j e d n a  gospođa Brajša, ali postojala je Brajša! Oj, gospodari, postoji i gospođa Brajša! Nismo svi zli! U našem paklu, među nama vragovima, leprša anđeo! A onda... Nema više Brajše! Zašto su nam iz srca iščupali Brajšu? Da progledamo?! Da shvatimo kako je jedina hrvatska svetica samo Zlo maskirano u dobru bakicu? Kako ne kuže?! Toliko su nam toga sakrili. Pobili su tisuće naše djece da bi sa svojim kurvama ležali na jahtama, razorili nam zemlju, sve što vrijedi prodali strancima, živimo u stanovima koje naši unuci neće otplatiti, prijete nam boleštinama, glađu, ratom u Iraku, uvoženjem ruske nafte, ukidanjem prava na liječenje i školovanje, svakoga nam dana stavljaju pod nos kakve smo budale bili kad smo vjerovali da postoje Istina i Pravda i Sloboda. Bahati gadovi! A sada nam oteše i Brajšu? Ubili su u nama posljednji tračak vjere u Dobro! Zašto? Da bi i onaj zadnji progledao? Koliko zla ima u tom činu! Koliko zlobe! Koliko perverzije! Koliko prezira! Ukinuli su nam pravo koje imaju i oni najbjedniji, pravo na zabludu i pravo na laž! Pred nama više neće sakrivati ni svoje najstrašnije zločine?! U poooomoooooć! Vratite nam Brajšu, smradovi!