Objavljeno u Nacionalu br. 503, 2005-07-04

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Hoće li država spasiti Kužea?

.

Srećko JurdanaSrećko JurdanaPrijetnja smrću upućena je Josipu Kužeu, treneru Dinama i nekontroliranome kockaru kojeg je spomenuta adikcija bacila u ralje zelenaške mafije. Zapaljen mu je automobil, nakon čega bi - po obrascu viđenom kod Dine Pokrovca - mogao uslijediti metak. Hoće li vlast učiniti nešto da spriječi realizaciju takve mogućnosti, odnosno: da stane na kraj dominaciji organiziranoga kriminala u hrvatskome društvu? Hoće. Ivo Sanader je - naime - rekao da hoće, bez navođenja metoda, rokova i ciljeva. Temu je u javnosti apsolvirao za pet sekundi, svrstavajući je - po značenju za Hrvatsku - negdje između epidemije ptičje gripe u Aziji i agresije komaraca u Slavoniji. To je uglavnom sve što se o fenomenu može reći.  Brutalni banditizam nije nešto čime bi se režimi ovdje posebno opterećivali, a i organizirani kriminal zanima ih koliko i poplave u Indiji, što su dokazali kolektivnom amnestijom Tuđmanovih lordova pretvorbe kao novovjekih začetnika takvoga kriminala.

  Nogometna mafija

  Ako je o slučaju Kuže riječ, poznato je da je nogomet danas jedna od kvazilegitimističkih društvenih zona koje služe kao javno pokriće za slobodno djelovanje kriminalaca i mafije, ali suviše je važan u propagandno-političkome smislu da bi vlast ulazila u konflikte s njegovim kontrolorima. Kao paralelna vlast, ili država u državi, ti kontrolori mogu bez problema kupiti svoj imunitet. Štimac može premlaćivati ljude po lokalima zato što mu se ne sviđa glazba koju slušaju, i od sudova dobivati brze obustave postupka; Blažević može lažirati utakmice na štetu svoga kluba (jer očekuje debeli ugovor od drugoga kluba) i unatoč tome uživati status trenerskoga gurua*, a gospodin Kuže - jedini koji je javno nešto rekao o ilegalnim aktivnostima ubijenoga Pokrovca - može se koprcati u zelenaškoj mreži i čekati da Sanader odvažno stane iza svojih astralnih riječi o državnome otvaranju antimafijaške fronte.

  Za gospodina Sanadera karakteristično je da se nalazi u trajnome verbalnome sukobu s društvenim činjenicama. Pokrenuo je i preporodio Hrvatsku, i nije mu jasno zašto se građani u njoj neprestano nešto bune, kao da su slijepi pa ne vide u kakvome raju žive. Ovdje se može primijeniti i doza komparativnoga političkoga psihologiziranja na bazi negacije. Jedan od Sanaderovih problema svakako je taj što premijer nije Vesna Pusić, jer da jest - bio bi nesmjenjiv bez obzira na efekte svojih poteza. Na čelu svoje stranke (HNS) gospođa Pusić može - po riječima Radimira Čačića - ostati onoliko dugo koliko to sama želi, a po vlastitim (parafraziranim) riječima: ostat će sve dok narod ne odluči drukčije, što je pametan recept koji je na sebi s uspjehom provjerio još pokojni Broz. Izborni rezultati ne igraju ulogu kad je na djelu neuništivi afekt kolektiva prema pojedincu. Za razliku od šefice HNS-a, šef Vlade je smjenjiv i mora računati s tom činjenicom.

  Sanader nije Račan, a ni Bandić

  Drugi Sanaderov problem je to što on nije ni Ivica Račan, jer da jest, mudro bi se povukao u saborsku hladovinu i pustio protivnika da za njega obavlja neugodne državne poslove. Za razliku od Račana - međutim - Sanader voli izigravati vlastodršca i moćnika, što mu u Dugobabama svakako dramatično podiže rating*, ali donosi i količinu stresa kakva meditativnoga Račana vidljivo ne opterećuje.

  Treći je Sanaderov problem to što on nije ni Milan Bandić, jer da jest, bio bi u tjelesnoj formi dostojnoj Arnolda Schwarzeneggera. Bandić je zadnjih dana preko televizije učestalo emitirao poruke o svojim sportskim navikama: znao je, navodno, do trideset metara roniti bez opreme, a s opremom i preko osamdeset, uživajući dolje u druženju s lignjama, vjerojatno nešto zanimljivijim od onih s kakvima kohabitira na kopnu. Umjesto u Gradsko poglavarstvo, s takvim plućima mogao je otići na Sjeverni pol i napraviti karijeru u ronjenju ispod leda. Postoji doduše vjerojatnost da bi ga moždani udar - taj poznati simbol sportaša - mimoišao da se još više fanatizirao kancelarijom umjesto ronjenjem preko granice tlaka koju tolerira krvotok.

  Ponosni izopćenici

  Iako u načelu mlad i poletan, Sanader se ponešto postarao otkad je na vlasti, i mogao bi Bandića zamoliti za poduku kako vlast povezati sa sportom i u tom kombiniranom procesu preživjeti cerebralni inzult. Ipak, kad je preživio žegu na otvaranju autoceste Zagreb - Split začinjenu zavijanjem "Vile Velebita", premijer je nesumnjivo u stanju preživjeti sve, pa i spoznaju da je ta autocesta u stvarnosti samo put od Zagreba ili Splita do planine Mala Kapela, gdje namjernika čeka tortura u formi dvadesetak kilometara duge kolone. Atraktivno je, nesumnjivo, platiti dvadeset jedan euro drumarine zato da bi se čovjek mogao uključiti u automobilski čep, ali treba imati na umu da je Hrvatska mlada država, mlada demokracija, i da teško može opstati bez podvrgavanja građana prijevarama, kao što lijeno i neprilagođeno dijete teško može proći u školi ako ne pozove tatu - po mogućnosti Merčepa - da zaprijeti učiteljici.

  Nije samo Zagreb - Split oblik državnoga maltretiranja korisnika. U Hrvatskoj je uveden običaj da se ljudi - bez smanjenja cijene ili upozorenja - puštaju na autoceste koje su u temeljitoj rekonstrukciji, da bi nakon nekoliko kilometara ni krivi ni dužni upali u zastoje bez premca. No što ćemo sad? U političkoj kolumni raspravljati o prometnome teroru? Kako je devedesetih krenulo sa samostalnom državom, mogli smo se do daljnjega voziti u taljigama, a danas smo ipak ponosni premda odbačeni kandidati za raspadajuću Europsku uniju.

 STUPAC TJEDNA: CRKVA U PAKLU PERVERZIJA

  Izračunali su u dnevnim novinama da je Katoličkoj crkvi popularnost u Hrvatskoj pala za deset posto nakon afere Brezovica, tako da je kod klerikalnih vjernika i Mesić postao omiljeniji od Kaptola. Jasno; crkva se teško kompromitirala sa svojim Caritasom i samo je dobri Bog može izvaditi, na svoje suptilne načine. Ljude najviše iritira činjenica da su se crkvenjaci institucionalno solidarizirali s Jelenom Brajšom i društvom koje je zataškavalo seksualno zlostavljanje hendikepirane djece, a ne sa žrtvama.

  Što da se radi? Hipokrizija kao staro i moćno oružje crkve još jednom pokazuje svoju neuništivost. I država je tu u igri. Kako stvari stoje, Brajšu bi organi mogli osloboditi svake krivnje, jer je navodno nastupila zastara. U svakom slučaju, Crkva prolazi kroz fazu bizarne reformacije, u kojoj se dogmatska seksualna apstinencija svećeničko-opatičkoga zbora počela ventilirati kroz pedofiliju i druge oblike nastranosti.

  Zanimljiva su u tom kontekstu zbivanja u Španjolskoj, ortodoksno katoličkoj zemlji koja je upravo legalizirala homoseksualne brakove i parovima dopustila usvajanje djece. Kad dijete shvati da ga umjesto mame i tate u život uvode dva homoseksualca, od kojih je jedan mama a drugi tata, to je nesumnjivo originalan doživljaj, ali treba razumjeti da je moderno doba utočište mnogih naprednih ideja.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika