Zoran FerićJe li Isus imao pedofilskih sklonosti rekavši: "Pustite malene k meni?" Kršćani vjeruju da nije. I kad umre dijete, hoće li ga netko gore na nebu naguziti? Kršćani se nadaju da neće. Mnogi ljudi, ne samo kršćani, vjerovali su vrhu Katoličke crkve i crkvenim organizacijama poput Caritasa, koje se brinu za djecu. Nije im vjerojatno bilo ni nakraj pameti da ih netko po tim domovima seksualno zlostavlja. A ako i jest, svaki pravi katolik, praktični vjernik može pomisliti jedino da su to izolirani slučajevi bolesnih pojedinaca koji su se perfidnom društvenom mimikrijom s krunicom u jednoj, a kurcem u drugoj ruci uvukli u katoličke organizacije i rade s djecom što hoće i za svoj gušt. Ono što praktični vjernici, oni koji vjeruju u institucije Crkve, vjerojatno dosad nisu mogli ni pomisliti jest da bi zlostavljanje djece u Crkvi bilo na neki način sistemski podržavano i tolerirano, a pokušaji razotkrivanja zataškavani. Da smegma s vrha pedofilskoga kurca smrdi i do crkvenoga vrha. Događaji u posljednja dva tjedna govore, izgleda, baš u prilog tome. Žrtve su pale u Državnom odvjetništvu, ali Jelena Brajša ostala je netaknuta.

  Štoviše, kako u Feralu lijepo primjećuje Marinko Čulić, Glas koncila dosad se oglušio na čitav skandal, a Živko Kustić također brani šeficu Caritasa i zamjera medijima da je nepotrebno linčuju. Gospićko-senjski biskup Mile Bogović uputio je Jeleni Brajši pismo podrške i tako jasno pokazao da ga nije briga za ljude, nego za instituciju, ne za te male pojedince i njihove tragedije, nego za hijerarhiju čija moć se ovim skandalom ugrožava. Biskup Bogović ponio se kao rigidni političar koji brani svoju partiju i kad je već svima očito da se Brezovica odavno pretvorila u gulag. Zapanjujuće je kako nikome od tih ljudi koji na ovaj način, skrivajući ono što se više ne može sakriti, brane dignitet Crkve i njen ovozemaljski autoritet, nije jasno da upravo time ugrožavaju njene temelje. Vjeru samu. I to ne vjeru u Boga, nego vjeru u Crkvu i sve što ona jednom vjerniku predstavlja: moralni autoritet, obred, ispovijed, nadu u oproštenje grijeha, olakšanje duše, u krajnjoj liniji i prijateljstvo. Ponekima i lijepa sjećanja na svećenike koji su ih odgajali i na neki način trajno obilježili njihov životni put. Ovih dana razgovarao sam s prijateljicom koja je praktična vjernica, odgajana je u vjeri i redovito odlazi na misu i ispovijed. To je žena koja uistinu živi svoju vjeru u svakom trenutku. Rekla mi je da je za vrijeme Bogovićeva istupa na televiziji osjećala kao da krvari iz utrobe.

  Ona koja se, kao i mnogi ljudi, u životu srela s brojnim razočaranjima i prihvatila Crkvu kao nešto uistinu čvrsto za što će se uhvatiti, upitala se za vrijeme toga govora na televiziji: "Zar se čovjek potkraj života mora razočarati baš u svemu?" I to je ključna riječ: razočaranje. Ona nije jedina praktična vjernica s kojom sam razgovarao ovih dana i svi su govorili zapravo isto: da su se razočarali u hrvatske svećenike i crkvene institucije.

  Upravo zato kardinal Bozanić načelno je osudio "zlo" ako je počinjeno. Mislim da je trebao biti i oštriji i po hitnom postupku maknuti Jelenu Brajšu iz Caritasa. Poduzeti nešto što će uvjeriti ljude da postoji dobra volja za rješavanje ove nezapamćene svinjarije. U subotu smo, međutim, saznali da je za kažnjivo djelo neprijavljivanja kažnjivog djela u slučaju Brajša i Žganec nastupila u veljači ove godine apsolutna zastara. Oni vjerojatno neće zbog te zastare niti završiti na sudu, a ako i završe, sud će ih upravo zbog tih okolnosti morati osloboditi. I to je zakon, a svi smo suglasni da se zakona valja držati dok se ne promijeni. Ali što je s djecom i njihovim patnjama, koje po svoj prilici još traju? Je li i u njihovu slučaju nastupila zastara? U Manchesteru je pala prva presuda svećeniku zlostavljaču u Britaniji. Otac Cristopher Clonan seksualno je zlostavljao izvjesnoga gospodina A od njegove osme godine do punoljetnosti. Taj gospodin A, doduše, dobio je i moralnu i financijsku satisfakciju jer je jedan svećenik konačno osuđen. Barem tako izgleda na prvi pogled. Međutim, on pati od shizofrenije i PTSP-a. Što je s posljedicama od kojih će patiti zlostavljana djeca iz Brezovice? Hoće li njihovu posttraumatskom sindromu netko reći da ima trajati šest godina, a onda apsolutno zastarjeti? Hoće li nestati nesanice, seksualnih problema, agresije, nepovjerenja u ljude, nemogućnosti da se voli, impotencije, noćnih znojenja, pišanja u krevet, patološke potrebe da se opet bude zlostavljan, patološke potrebe da se zlostavljaju drugi? Koji će sud narediti noćnim morama da se ne pojavljuju?

  Na djecu nije mislila ni Jelena Brajša u svom intervjuu Gloriji. Osim što ih nije zaštitila i prijavila zlostavljače, sada im oduzima i pravo na rasuđivanje. Kaže da su to djeca, većinom mentalno retardirana, koju su zlostavljali kod kuće pa oni to sada izmišljaju i ono što se događalo u kući projiciraju na dom. Balkanska neosjetljivost udružena s moralnom pokvarenošću, kako bi rekla moja prijateljica. Problem s biskupima i ljudima koji su visoko unutar crkvene hijerarhije isti je kao i s komunističkim rukovodiocima u doba rigidnoga socijalizma: ne biraju se direktno, pa onda direktno i ne odgovaraju vjernicima. Jasno je da upravo to čini Crkvu i da demokratski politički procesi ne mogu ući u nju na taj način, ali ovo su posljedice. Opći gubitak moralne utemeljenosti. I ne samo to. Dežurni paranoik mogao bi se upitati čime to Jelena Brajša drži u šahu vrh Crkve kad je i nakon ovakvoga skandala nedodirljiva? Je li pedofilski lanac bio ipak malo dulji i komercijalniji? Uostalom, odvjetnici jedan za drugim u misterioznim okolnostima odbijaju braniti stolara Barlovića. Zašto?

  Mene zanima jedno načelno pitanje: što je Bog htio kad je dopustio da takvi vode Crkvu i crkvene institucije? Vjerojatno pokazati nam pakao.