Simona Šandrić-Gotovac, hrvatska liječnica i voditeljica Kardiološkog odjela Poliklinike Agostino Gemelli u RimuNakon što je 2004. Nacional pokrenuo izbor za najznačajnijeg Hrvata u povijesti, u kojem je od 7779 osoba koje su sudjelovale u glasovanju najveći broj njih sa 2055 glasova izabrao Josipa Broza Tita, ovoga tjedna kreće nova anketa – izbor najznačajnije Hrvatice. Na lanjskom popisu 100 kandidata za najznačajniju hrvatsku ličnost našlo se samo sedam žena, što je još jednom pokazalo kako je hrvatsko društvo i dalje izrazito muški orijentirano. Stoga je, u želji da bar malo promijeni takvu sliku i upozori na važnost žena u svijetu u kojem živimo, Nacional odlučio punu pozornost posvetiti ženama koje su, iako često zanemarivane, na hrvatsku povijest i društvo u cjelini imale jednako važan utjecaj kao i muškarci.
Na Nacionalovu popisu 35 najznačajnijih Hrvatica nalaze se umjetnice, znanstvenice, izumiteljice i sportašice koje su ostavile ili još ostavljaju dubok trag u našoj povijesti.

(o glasovanju)

Dunja Rihtman-Auguštin (1926. - 2002.) hrvatska je etnologinja koja je svojim radom mnogo pridonijela suvremenoj hrvatskoj etnologiji i kulturnoj antropologiji. Gotovo dvanaest godina bila je predsjednicom Hrvatskog etnološkog društva, a bitno je utjecala na razvoj Instituta za etnologiju i folkloristiku. Vodila je nekoliko znanstvenih projekata i organizirala međunarodne i domaće znanstvene skupove. Napisala je nekoliko stručnih knjiga i bila predstojnicom Instituta za narodnu umjetnost.
Milka Babović (1928.) cijenjena je televizijska novinarka koja je prije novinarske karijere bila jedna od najboljih hrvatskih atletičarki. Nekadašnja prvakinja Jugoslavije na kratkim stazama bila je prva urednica sportske redakcije Televizije Zagreb, te sportska komentatorica koju su jednako cijenili i publika i kolege. Dobitnica je priznanja "Milan Grlović" za doprinos u radu Hrvatskog novinarskog društva, a nekoliko je puta proglašavana najboljom sportašicom u bivšoj Jugoslaviji.
Ruža Pospiš-Baldani (1942.), hrvatska operna diva svjetskoga glasa, za čitave svoje 40-godišnje karijere ostala je vjerna zagrebačkoj operi, ali je usporedno stjecala svjetski ugled. U Metropolitanu je debitirala 1966. kao Maddalena u "Rigolettu", a 1970. angažirana je u Metu kao Carmen u režiji Jean-Louisa Barraulta. Nastupala je na prestižnim svjetskim pozornicama od Covent Gardena i Bečke državne opere do Carnegie Halla, Madrida i Scale, a u Vatikanu je pjevala pred Ivanom Pavlom VI.
Zlata Bartl (1920.), profesorica kemije, fizike, matematike, meteorologije i mineralogije, izumila je 1959. najpoznatiji hrvatski brand – Vegetu. U Podravci se zaposlila 1955. kao kemijski tehničar, a već dvije godine poslije na njenu inicijativu pokrenuta je proizvodnja dehidratiziranih juha. Odlikovana je Redom Danice s likom Nikole Tesle, a 1998. Hrvatska gospodarska komora dodijelila joj je Zlatnu kunu za životno djelo. Ime Zlate Bartl nosi zaklada za promicanje i poticanje stvaralačkog znanstvenoistraživačkog rada među visokoobrazovanim mladim ljudima.
Đurđica Bjedov (1947.), hrvatska plivačica, još 1968. na Olimpijadi u Meksiku pobijedila je u disciplini 100 m prsno i osvojila prvu zlatnu olimpijsku medalju te srebrnu na 200 metara prsno. To je bio uspjeh koji se na Olimpijadi više nije ponovio. Nakon što se prestala aktivno natjecati posvetila se treniranju mlađih naraštaja.
Vesna Butorac-Blaće (1943.) jedna je od najpoznatijih balerina u povijesti hrvatskog baleta. Od 1961. bila je baletna solistica zagrebačkog HNK, a svojim prvim većim solističkim nastupom u "Labuđem jezeru" započela je plodnu plesačku karijeru. Godine 1966. otišla je na usavršavanje u Petrograd, a već sljedeće postala je primabalerina. Članicom New London Balleta postala je 1971., a potom i dugogodišnja stalna gošća kazališta u Grazu. Uz gostovanja diljem Europe, često je nastupala i u azijskim gradovima. Nagradu grada Zagreba dobila je 1973.
Mariju Braut (1929.) često se naziva prvom damom hrvatske fotografije. Svoje je fotografije prvi put izložila 1969. s Petrom Dapcem u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu, a do danas je snimila brojne cikluse fotografija. Među njima posebno mjesto zauzima ciklus Zagreb i Zagrepčani, kojim se Marija Braut potvrdila kao nasljednica "zagrebačke škole" fotografije koja se afirmirala tridesetih godina 20. stoljeća.
Slavenka Drakulić (1949.), feministica, spisateljica i publicistkinja, pozornost javnosti privukla je 1987. romanom "Hologrami straha", te dokumentarnim filmom o presađivanju bubrega i dijabetesu od kojeg i sama boluje. Pisala je za mnoge strane listove - The Nation, La Stampa, Dagens Nyheter, Frankfurter Allgemeine Zeitung i Politiken, a autorica je hvaljene zbirke eseja "Smrtni grijesi feminizma", te "Mrava ne bi zgazili" – eseja o psihološkim profilima haaških optuženika. Početkom 90-ih napustila je Hrvatsku.
Vera Stein Erlich utemeljiteljica je socijalne antropologije u nekadašnjoj Jugoslaviji. Izučavala je obitelj i prva objavila istraživanje o obiteljskim različitostima spram regija bivše države, te istraživala utjecaj modernizacijskih promjena na obiteljski život. Njezino najvažnije djelo je "Porodica u transformaciji" - studija o obiteljskom životu u jugoslavenskim seoskim sredinama krajem 30-ih 20. stoljeća, temeljena na opsežnom anketnom istraživanju koje je autorica uz pomoć suradnika provela u tri stotine sela.
Akademska kiparica Marija Ujević-Galetović (1933.) hrvatska je umjetnica koja svoje skulpture izlaže od 1960. Među ostalim autorica je skulptura u crkvi Sv. Pavla u Zagrebu, te skulpture Uzašašće u crkvi Sv. Nikole u Rijeci. Njezina su djela i brojni spomenici poput onog Miroslavu Krleži u Osijeku, Augustu Šenoi u Zagrebu, Frani Petriću u Cresu i Jakovu Gotovcu u Osoru.
Simona Šandrić-Gotovac, hrvatska liječnica i voditeljica Kardiološkog odjela Poliklinike Agostino Gemelli u Rimu, vrhunski je stručnjak za neinvazivnu dijagnostiku kardiologije. Udovica političara Vlade Gotovca redovita je profesorica na Katedri za kardiologiju rimskog Katoličkog sveučilišta "Sacro Cuore", a proslavila se kao članica liječničkog tima pape Ivana Pavla II.
Mirjana Gross (1922.) eminentna je hrvatska povjesničarka. Karijeru je posvetila proučavanju hrvatske povijesti 19. stoljeća i metodologiji povijesti. Autorica je djela "Historijska znanost" i "Počeci moderne Hrvatske".
Sibila Jelaska (1938.), doktorica bioloških znanosti, redovita sveučilišna profesorica i redovita članica HAZU, jedna je od najistaknutijih hrvatskih znanstvenica. Posvetila se istraživanjima na području razvojne biologije biljnih organizama i biotehnologije, te je autorica udžbenika Kultura biljnih stanica i tkiva. Do danas je objavila stotinjak radova i priloga, a 2000. dodijeljena joj je državna nagrada za životno djelo.
Barbara Jelić (1977.) jedna je od najuspješnijih hrvatskih sportašica i najboljih odbojkašica. Najboljom europskom odbojkašicom proglašavana je čak tri puta zaredom – 1998., 1999. i 2000., a 1999. godine dodijeljena joj je Državna nagrada "Franjo Bučar". Hrvatski olimpijski odbor dva puta ju je proglasio najboljom hrvatskom sportašicom, a dobitnica je i niza drugih sportskih priznanja.
Nada Klaić (1920. – 1988.), istaknuta hrvatska povjesničarka, bila je najutjecajniji hrvatski medijevalist 20. stoljeća. Nastavno i znanstveno djelovanje započela je na Filozofskom fakultetu, a nastavničku karijeru okrunila je kao redovita profesorica hrvatske srednjovjekovne povijesti od 1969. do svoje smrti 1988. Kolege i studenti pamte je kao izvrsnu nastavnicu. Tijekom više desetljeća proučavala je srednjovjekovnu hrvatsku povijest, a rezultate svojih opsežnih analitičkih istraživanja objavljivala je u mnogim časopisima i zbornicima.
Janica Kostelić najbolja je hrvatska skijašica svih vremena. U svijetu sporta cijene je zbog vrhunskih rezultata ostvarenih unatoč čestim ozljedama i teškim oporavcima. Tako je ubrzo nakon ozbiljne ozljede i operacije koljena 2001. osvojila Svjetski skijaški kup, a sljedeće godine izborila se za tri olimpijska zlata i jedno srebro. Godine 2003. ponovno je osvojila Svjetski kup, a 2004. je nažalost završila još jednom ozljedom.
Akademkinja Jelena Krmpotić-Nemanić (1921.), autorica udžbenika Anatomija čovjeka prema kojem se i danas na hrvatskim medicinskim fakultetima obrazuju budući liječnici, jedan je od najvećih autoriteta na području medicine. Pod njezinim vodstvom Zavod za anatomiju se razvio od klasične anatomske ustanove u Institut sa suvremenim programom istraživanja, a njezini su radovi citirani i u vodećim svjetskim udžbenicima. U bivšoj Jugoslaviji odlikovana je Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, 1980. primila je Nagradu za životno djelo, a 1996. od predsjednika Republike Hrvatske Orden Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Političarka Savka Dabčević-Kučar (1923.) od 1967. do 1969. bila je predsjednica Vlade SR Hrvatske. Kao predsjednica CK SKH s Mikom Tripalom bila je na čelu tzv. Hrvatskog proljeća. Komunistički vrh predvođen Josipom Brozom Titom na sjednici održanoj u Karađorđevu eliminirao je Savku Dabčević-Kučar i njezine suradnike iz Partije, a poslije su mnogi disidenti osuđeni i na zatvorske kazne. Njoj je bilo onemogućeno bilo kakvo javno istupanje sve do 1990. i uvođenja višestranačja. Na prvim izborima u svibnju 1990. predvodila je Koaliciju narodnog sporazuma, a krajem iste godine postala je predsjednica novoosnovane Hrvatske narodne stranke. Sredinom 90-ih povukla se iz aktivne politike.
Opernu divu Zinku Kunc (1906. – 1989.) pjevanju je podučavala Milka Trnina, a prvi put je nastupila u operi u Zagrebu 1927. kao Leonora u Verdijevu "Trubaduru". Nakon toga redovito je nastupala u Zagrebu, Ljubljani, Pragu i Dresdenu. U Metropolitanu je prvi put nastupila 1937. ponovo u ulozi Leonore u "Trubaduru". Tada je, na nagovor osoba iz Metropolitana, promijenila prezime iz Kunc u Milanov, no 1947. nakratko je napustila Metropolitan jer se nije slagala s tadašnjim glavnim direktorom Edwardom Johnsonom. Zadnji nastup imala je 1966. Osim o njenim pjevačkim uspjesima, mnogo se govorilo i pisalo o njenoj intimnoj vezi s Josipom Brozom Titom.
Nives Kavurić-Kurtović (1944.), istaknuta zagrebačka slikarica, prošle je godine dobila nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo na području likovnih i primijenjenih umjetnosti. Umjetnica hvaljenog likovnog opusa, diplomirala je na Akademiji u Zagrebu 1962., bila je suradnica Majstorske radionice Krste Hegedušića, profesorica je na Akademiji u Zagrebu, a samostalno je izlagala u Zagrebu, Puli, Osijeku, Beču, Karlovcu, Luzernu, Splitu, Torinu, Ljubljani i Milanu.
Dora Maar (1907. – 1997.), pravim imenom Henriette Theodora Marković, ušla je u povijest umjetnosti kao partnerica Pabla Picassa. Oboje su voljeli umjetnost i bili u strastvenoj ljubavnoj vezi koja je trajala sedam godina, nakon što su se 1936. upoznali u pariškom "Cafe des Deux Magots". Dora Maar prva je fotografkinja koja je Picassa snimala dok je stvarao svoja djela. Njen arhiv čuva negative i slike koji su postale nezaobilazan materijal u analiziranju Picassova stvaralaštva.
Ivana Brlić-Mažuranić (1874. - 1938.), često nazivana hrvatskim Andersenom, u Hrvatskoj i svijetu priznata je kao jedan od najznačajnijih pisaca za djecu. Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Pozornost književne publike skrenula je na sebe 1913. romanom za djecu "Čudnovate zgode šegrta Hlapića", a njenim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka "Priče iz davnine" iz 1916., koja sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Akademija ju je dva puta predlagala za Nobelovu nagradu, a 1937. postala je njen član, kao prva žena kojoj je dodijeljena takva čast.
Vera Nikolić (1948.), najpoznatija atletičarka bivše Jugoslavije, svoj je najbolji rezultat postigla 1971., kada je na atletskom prvenstvu Europe u Helsinkiju, u finalnoj utrci na osamsto metara, osvojila zlatnu medalju. U antologijskoj utrci Vera Nikolić pobijedila je njemačke trkačice Falkovu i Hofmaisterovu, koje su se, trčeći ispred Vere, sudarile i spotaknule jedna o drugu.
Vesna Parun (1922.) jedno je od najznačajnijih imena hrvatske suvremene poezije. Objavila je više od trideset zbirki poezije i desetak knjiga dječje poezije a autorica je brojnih radiodrama. Dobitnica je brojnih priznanja, među kojima Nagrade grada Zagreba, "Vladimira Nazora", "Gregora Viteza" te Goranova vijenca.
Dora Pejačević (1885. – 1923.) prva je žena skladateljica u Hrvatskoj. Svoju prvu skladbu napisala je već u 12. godini, glazbeno obrazovanje započela je u Zagrebu, a nastavila u Dresdenu i Munchenu. Živjela je usamljeno, ne uklapajući se u aristokratsko okružje u kojem je bila. Iza nje je ostao bogat opus od 58 djela od kojih mnoga nisu objavljena, ali se čuvaju njihovi rukopisi.
Vika Podgorska (1898. – 1984.) jedna je od najvažnijih glumačkih ličnosti koje su se pojavile na sceni HNK u Zagrebu. Zvijezda je postala u razdoblju između dva svjetska rata, u vrijeme kada je na čelu s redateljem Brankom Gavellom zagrebačka Drama bila u svom zlatnom razdoblju. U karijeri dugoj četiri desetljeća Vika Podgorska odglumila je najrazličitije likove, od Ljeljenke u "Dubravki" Ivana Gundulića i Dore Krupićeve u Šenoinu "Zlatarevu zlatu" do Laure u Krležinoj drami "U agoniji" i Hasanaginice u istoimenoj drami Milana Ogrizovića.
Slikarica Slava Raškaj (1877. - 1906.) slikati je učila na tečajevima kod slikara Bele Čikoša Sesije. Prepoznatljiva po nizu tamnih mrtvih priroda, gvaširanih akvarela ispunjenih neobičnim predmetima, prvi je atelje imala u nekadašnjoj mrtvačnici, danas Akademiji likovne umjetnosti, gdje je slikala svoje prve akvarele. Gluhonijema umjetnica, povučena i zatvorena u svoj svijet 1898. izlagala je na izložbama Društva hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, te 1899. u St. Peterburgu i Moskvi. Godine 1902., zbog napredovanja bolesti i stanja potpune rastresenosti, agresivnosti i depresivnosti, smještena je u Zavod za umobolne u Stenjevcu i umire nakon teške bolesti.
Mia Čorak Slavenska (1916. – 2002.), hrvatska balerina, s 12 godina počela je raditi samostalne programe, s 13 je već bila solistica, a s 18 prva domaća primabalerina zagrebačkoga baleta. Studirala je u Beču kod Gertrude Krauss, Raimundija i Duboisa, a potom i u Parizu kod Preobraženske, Kšesinske i Egorove. Unatoč njezinim uspjesima, njeni umjetnički kriteriji nisu odgovarali tadašnjim kulturnim vlastima pa joj je zabranjen nastup. Kada je za vrijeme svjetske izložbe u Parizu trebala nastupiti na službenoj jugoslavenskoj priredbi, iz beogradskog ministarstva stigao je telegram zabrane s obrazloženjem da je premlada da predstavlja državu.
Maja Bošković Stulli (1922.), hrvatska etnologinja, za svoj znanstveni rad primila je brojne nagrade, među kojima hrvatsku republičku godišnju nagradu, nagradu za životno djelo, Herderovu nagradu, "G. Pitre - S. Salomone-Marino"... Bila je ravnateljica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, te članica nekoliko hrvatskih i inozemnih znanstvenih i stručnih društava. Objavila je dvadesetak knjiga i mnogo studija u domaćim i međunarodnim znanstvenim časopisima, te je jedna od osnivačica međunarodne udruge za istraživanje priča.
Milka Trnina (1863. - 1941.) hrvatska je operna diva. Postigla je velik uspjeh na europskim i američkim pozornicama, a kao prvakinja dvorske opere u Munchenu gostovala je u Zagrebu pjevajući na hrvatskom 1898. u vrijeme jakog pritiska mađarizacije i germanizacije. Hrvatsko narodno kazalište imenovalo ju je svojom počasnom doživotnom članicom. Nakon što je svoju oproštajnu predstavu izvela u korist Društva za poljepšavanje Plitvičkih jezera, u znak zahvalnosti Društvo je jedan od najljepših plitvičkih slapova prozvalo slapom Milke Trnine.
Dubravka Ugrešić (1948.) hrvatska je književnica i dugogodišnja predavačica rusistike u Zagrebu. Autorica je književnih hit romana "Štefica Cvek u raljama života" i "Forsiranje romana rijeke", a za svoj impresivan rad nagrađena je brojnim priznanjima poput Nagrade grada Zagreba, Austrijske nagrade za europsku književnost, Europske nagrade za esej, nagrade "Heinrich Mann" berlinske Akademije umjetnosti. Hrvatsku je napustila početkom 90-ih i skrasila se u Amsterdamu, nakon čega je predavala na nekoliko američkih sveučilišta, među ostalim na Harvardu.
Dunja Vejzović (1943.) hrvatska je operna primadona svjetskog ugleda. Nakon debija u zagrebačkom HNK ulogom Ariela u Šulekovoj operi "Oluja", nastupala je na pozornicama u Nurnbergu, Bayreuthu i Salzburgu, a karijeru nastavila nastupajući na najuglednijim opernim scenama i svjetskim koncertnim podijima. Dobitnica je prestižnih nagrada Orph8Ee dABor - Fany Heldy, Ortrud, "Milke Trnine", "Vladimira Nazora", Orlanda, a odlikovana je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Danas je profesorica na Hochschule f9Fr Musik und darstellende Kunst u Stuttgartu.
Marija Jurić Zagorka (1873. – 1957.) prva je hrvatska novinarka i jedna od najvećih hrvatskih književnica. U vrijeme svog djelovanja sudjelovala je u političkim borbama, te bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Istodobno, pisala je feljtonske romane, a publika je "gutala" njezina djela "Gričku vješticu", "Plamene inkvizitore", "Gordanu", "Jadranku", "Kćer Lotrščaka", "Kneginju iz Petrinjske ulice". Njezine autorske početke obilježio je anonimni tekst "Jedan časak" u zagrebačkom Obzoru, nakon čega je na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera postala članica uredništva toga lista.
Katarina Zrinski (1625. - 1673.), kći Vuka Krste Frankopana i žena Petra Zrinskog, najstarija je do sada poznata hrvatska književnica. Rodila se 1625. u dvorcu u Bosiljevu. Nakon sloma Zrinskih i Frankopana, Katarina i njezina najmlađa kći Zora Veronika pod jakom stražom odvedene su u zatočeništvo u Graz, gdje je ona izložena poniženjima i patnjama. Shrvana tugom i bolešću, umire u samostanu sestara dominikanki. Godine 1661. objavila je u Mletcima osebujan molitvenik Putni tovaruš, jedno od najznačajnijih djela ne samo hrvatske molitveničke literature, nego i hrvatske barokne književnosti u cjelini.
Cvijeta Zuzorić (1552. - 1600.), dubrovačka plemkinja, poznata je kao muza i lik koji su u svojim djelima slavili hrvatski i talijanski književnici. Uglavnom je bila riječ o piscima koji su se okupljali u njezinu salonu u Firenci. Cvijeta Zuzorić i sama je bila pjesnikinja, a u Dubrovnik se vratila 1570., kada je njezin muž imenovan konzulom u Dubrovniku