Zagreb, 29. srpnja 2005., Atrij Klovićevih dvora

RASPJEVANI ŠVEDSKI ANSAMBL USRED ZAGREBA

Konkvistadori (conquistador, osvajač) su španjolski vojnici, uglavnom unovačeni pustolovi i kriminalci (kasnije i istraživači), koji su u razdoblju nakon 1500. osvojili za španjolsku krunu velika područja današnje Latinske Amerike.
Nakon Kolumbovog otkrića Amerike, 1492., Španjolci (i Portugalci), započeli su sa organizacijom ekspedicija sa ciljem osvajanja i preobraćivanja na kršćanstvo novih otkrivenih teritorija i naroda. Amerika se u to vrijeme nazivala Novi Svijet. Oni su u Novom Svijetu tražili mogućnost i priliku za bogaćenje, priliku koju nisu imali u svojim zemljama.

Uskoro su u novootkrivene prekomorske zemlje upućeni i rimokatolički misionari, kako bi pokrštavali tamošnji živalj. Shvatili su da im glazba uvelike pomaže u početnom kontaktu sa Indijancima, što je bilo nužno za njihovo uvođenje u katoličku vjeru.
Počele su se graditi katedrale (prva u Mexico City-u 1528.) koje su imale dječačke i profesionalne zborove, instrumentalne ansamble i kantore. Kantori su imali i pedagošku ulogu, a pisani dokumenti (Cuzco, Lima) dokazuju da su mladi Indijanci bili podučavani instrumentalno (kontrapunkt!) i vokalno (Gregorijanski koral).
Svećenici su bili očarani brzim učenjem malih Indijanaca, a neke kronike sadrže podatke o Indijancu koji je sam komponirao i napisao cijelu misu!
Funkcionalno, tadašnji razvoj glazbe se može podijeliti na tri umjetnička pravca; glazba u katedralama, glazba misionarskih dužnosnika i svjetovna glazba.
Nema sumnje - Zapadnoeuropska renesansa i barok bili su preneseni u Latinsku Ameriku.

Bilo je za očekivati da će se tipična europska glazba oplemeniti utjecajima, zvukovima, ¨nečistoćama¨, ritmičkim osobitostima, pa čak i jezikom lokalnih Indijanaca. U 18. stoljeću, dolaskom crnog roblja iz Afrike, primjetna je i koloracija snažnim i živim afričkim melosom i ritmom.

Sukus svega prethodno opisanog i pretočenog u koncertni kontekst, imali smo priliku čuti i vidjeti na uobičajenoj lokaciji ZABAF-a (Atrij Klovićevih dvora).
Švedski ansambl Villancico, okupljen 1995. godine sa svrhom izvođenja i promicanja renesansne glazbe ¨Cancionero de Upsala¨, uspješno predvodi kontratenor Peter Pontvik. Rođen u Copenhagenu 1963., učio je kompoziciju i dirigiranje na Taller de música contemporánea i National Conservatory u Montevideu (Uruguay) i Royal University college of Music u Stockholmu. Sa Villancicom je dobitnik mnogih nagrada, među kojima je i Nagrada Ivan Lukačić (2001., Varaždin).
Ansambl koristi autentične instrumente; viola da gamba, tarka boliviana (bolivijska svirala), barokna gitara sa dvostrukim žicama, te razne bubnjeve (vjerojatno latinoameričkog i afričkog podrijetla), zvečke, i slične ritmičko-ugođajne napravice.

Ansambl je djelovao živo i temperamentno, a opet umjetnički zrelo i svjesno zahtjevnijih ritmičko-tonalnih zamki ove osobite glazbene mješavine. Znimljivo je kako su glazbenici sa Baltika uspjeli tako fino ući u pučku intonaciju južnoameričkih Indijanaca, a istovremeno nametnuti zvuk crkvene i svjetovne evropske renesansne i baroka. Tu se stilski isticao vješt i naočit (!) Karl Thorsson na čitavom arsenalu udaraljki koje je nerijetko svirao istovremeno i po dvije i tri.
Glazbeni profil odlično ocrtava i ime njihovog novijeg CD uratka ¨The New Jungle Book of he Baroque!¨ (Nova knjiga o džungli Baroka!).

Barokna gitara (Karl Nyhlin), viola da gamba (Louise Agnani) i razne renesansno-barokne svirale (Markus Ström) činile su briljantnu instrumentalnu pratnju skupini ženskih i muških vokala (J. Bäcklund, A. Jaensson, D. Johansson, P. Pontvik, V. Kallas, C.F. Jaensson, Y. Pontvik).
Uz dvije a capella skladbe zamjetno profinjenih pianissimo dijelova i blagih baritonsko-basovskih koloracija, jedan sat glazbenog veselja proletio je kao prasak.

Nakon gužve u odjeljku prodaje Villancicovih CD-ova (njih 6!), želju za ponovnim uživanjem u živoj izvedbi radoznali i obožavatelji mogu utažiti u Splitu (01.08.), ili negdje na turneji po bivšim republikama Jugoslavije (Kotor, Beograd, Novi Sad i Ohrid, 03.-07.08. o.g.).

Zagreb, 30. srpnja 2005., Atrij Klovićevih dvora

EUBO

Barokni orkestar Europske Unije (EUBO – European Union Baroque Orchestra) uistinu je poseban.
Svake godine organizira se trodnevna audicija stotinjak najnadarenijih mladih studenata iz cijele Europe. Njih dvadesetak ima čast provesti šest mjeseci vježbajući i pripremajući se za veliku koncertnu turneju pod vodstvom vodećih baroknih dirigenata (Ton Koopman, Lars Ulrik Mortensen…). Ove godine glazbena mladež dolazi iz 12 europskih zemalja s prosječnom starošću od 27 godina.
Krajem svake godine članovi EUBO-a ulaze u profesionalni izvođački svijet, sa dragocjenim iskustvom i odličnom preporukom, i čitav proces se ponavlja.
Od samog osnutka 1985. godine, kroz EUBO je prošlo preko 2000 mladih glazbenika, a sam je projekt generalno podržan od strane Europske komisije te sponzoriran od tvrtke Microsoft.
Bivši članovi EUBO-a danas su stalni članovi glasovitih baroknih skupina kao što su Les Arts Florissants, The English Concert, Musica Antiqua Köln, The King's Consort, Concerto Copenhagen, Brandenburg Consort, Academy of Ancient Music i Amsterdamski barokni orkestar.

Večeras su na programu bila djela prokušanih baroknih imena kao što su J.S. Bach, G.F. Händel, G.P. Telemann, kao i manje poznato ime njemačkog skladatelja Georg Muffata (1653.-1704.). Svi su navedeni skladatelji tzv. Skladatelji europske glazbene sinteze u čijim su djelima razvidni utjecaji i modeli kako njemačke, tako i talijanske, francuske i engleske glazbe.

Poslije punokrvno izvedene uvodne Telemannove Suite u B-duru, uslijedila je Händelova Kantata ¨Ah, crudel¨ HWV78, upotpunjena našom mladom opernom zvijezdom Renatom Pokupić.
Mislim da bi se svi prisutni mogli složiti sa mnom da je to bila – izvedba večeri. Orkestar je plijenio preciznošću, prirodnim tonom, i odgovarajućom pratnjom našoj izvanrednoj mezzosopranistici koja se na najbolji mogući način predstavila domaćoj publici. Od početka do kraja, zadržala je točan ton, besprijekornu tehniku i dinamiku pjevanja. Vrhunski talent obrazovan do stupnja magistra (!) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a kasnije i na majstorskim tečajevima po Europi. Svaka pohvala zagrebačkoj katedri za solo pjevanje, poglavito Zdenki Žabčić-Hesky.

U drugom dijelu uživali smo u Bachovom Koncertu za dva čembala i gudače u c-molu BWV1060 kojeg je mekano i virtuozno odsvirala finsko-francuska dvojka na čembalima (A. Orasmaa i T. Yvrard). Ukupnom tonskom balansu pridonijeli su i mnogi pojedinci EUBO-a; izdvojio bih (nepravedno, ali moram…) kontrabasisticu Barbaru Post koja je ¨punila¨ izvedbu lako, muzikalno, lepršavo, gotovo plešući sa svojim (voluminoznim) instrumentom. Nisu zaostajale niti oboe (izvanredno prirodno sviranje autentičnih instrumenata!), fagot (B. Aghassi), violončela (posebno B. Smith) kao i kompletna gudačka sekcija.

Na kraju, za mene malo izneneđenje (ili samo smiraj nakon udara uvodna tri barokna bisera) Sonata V u G-duru Georga Muffata, u obliku ugodne plesne barokne suite na tragu sjedinjavanja forme talijanskog koncerta (Corelli) i francuske suite (Lully).

Nezahvalno i krivo bi bilo ne spomenuti genijalnog, vižljastog dirigenta Larsa Ulrika Mortensena koji je svojim živim, plesnim i detaljnim pokretima upravo tumačio razne glazbene finese i ukrase, često istovremeno svirajući čembalo. Zamjetna je vještina ritamski kirurški preciznog sviranja i korištenja svake slobodne milisekunde barem jedne ruke za komunikaciju s orkestrom. Vjerujem da je sada jasnije što Mortensen radi kada samo dirigira!

Što reći više? Možda je ovaj koncert bio idealan za zatvaranje ovogodišnjeg ZABAF-a? Ili je prigodnije i ljepše učiniti to upravo onako kako su i predvidjeli gospoda entuzijasti iz Koncertne direkcije: Hrvatskim baroknim ansamblom i komornim zborom Ivan Filipović.
Naravno da je potonja opcija primjerenija. Imamo i mi konja za utrku!