"Tenis me više uopće ne zanima, osim kada rekreativno igram s prijateljima. Danas su moj život poslovi i projekti koji će biti gotovi za desetak godina. Jedino me to zanima, a tenis i politika za mene su prošlost koje se samo katkad prisjetim", priča Bruno Orešar dok sjedimo u njegovu uredu u elitnoj podsljemenskoj zoni. Medijsko zanimanje za Orešara posljednjih je godina obrnuto je proporcionalno njegovim poslovnim aktivnostima. O njemu se piše vrlo rijetko što mu, tvrdi, iznimno odgovara, no otkako je umro njegov teniski partner, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, Orešar je postao uspješan poslovni čovjek.

Negdašnji osvajač Orange bowla do 12, 14 i 16 godina, u seniorima nikada nije postizao vrhunske rezultate. Nakon završetka karijere, početkom devedesetih sudjelovao je u stvaranju Hrvatskog teniskog saveza i bio izbornik reprezentacije. S te se dužnosti morao povući nakon svađe sa Srđanom Ivaniševićem, no u javnosti je ostao zahvaljujući politici.
Od 1992. bio je stalni teniski partner Franje Tuđmana dok su protivnici bili Suad Rizvanbegović i Velimir Šimunić. Ako je vjerovati public-relationsu s Pantovčaka, bili su to prilično izvjesni mečevi s obzirom na to da su Tuđman i Orešar ama baš svaki put pobjeđivali protivnike. Uzme li se u obzir da su se sastajali dvaput na tjedan tijekom sedam godina, ispada da su Tuđman i njegov mlađi partner ostvarili skor od približno 700 prema nula. Dok je bio Tuđmanov suigrač, ušao je u poslovne krugove.
Orešar je 1995. postao vlasnik Jadrankamena s Brača i tada su ga optuživali da je odugovlačio isplatom i tako državu oštetio za 325.000 maraka. On je stalno tvrdio da Tuđman nije imao veze s njegovim poslovima, osim kada su – neuspješno – pokušali spasiti Hrvatsku gospodarsku banku, vlasnik koje je također bio Bruno Orešar.
Nakon smrti Franje Tuđmana rijetko se pojavljuje u medijima. Većinski je vlasnik Jadrankamena i splitskih tvrtki Monter i Uzor, a direktor je i suvlasnik Orbis holdinga. Ovih dana s prijateljem Gordanom Širolom pokušava finalizirati velik projekt – gradnju turističkih centara u Novom Vinodolskom i na Bjelolasici, koji bi bili u funkciji tijekom cijele godine.

NACIONAL: O kakvim je poslovima je riječ?
- Neki moji dugogodišnji prijatelji kupili su hotelsko poduzeće u Novom Vinodolskom, a moja tvrtka ondje izvodi građevinske radove. Riječ je o velikom izazovu jer od Novog Vinodolskog, koji je postao slijepo crijevo, želimo napraviti atraktivno turističko odredište. U bivšem turističkom naselju Zagori namjeravamo napraviti prvi turistički resort u Hrvatskoj. Bit će to naselje koje će živjeti dvanaest mjeseci u godini, a namijenjeno je obiteljima koje žele cijelu godinu provoditi aktivan i sportski odmor.
Nedavno je do 35 kilometara udaljene Bjelolasice sagrađena županijska autocesta pa planiramo turistički spojiti tu planinu i Novi Vinodolski. Kada sve bude gotovo, turisti će se u istom danu moći skijati, kupati, voziti bicikle ili šetati pješačkim stazama, i to je projekt kojim sam posve zaokupljen.

NACIONAL: Koliko je točna informacija da se cijeli projekt procjenjuje na stotinjak milijuna eura?

- Prvo što želimo napraviti jest zasnježivanje Bjelolasice, što košta oko tri milijuna eura, a onda je logična dogradnja drugih sadržaja. Uspijemo li u tome, na Bjelolasici će se skijati 100 dana u godini a ne samo vikendima. Hoteli Novi ponudili su Bjelolasici i Hrvatskom olimpijskom odboru partnerstvo i pomoć u zasnježivanju skijaške staze, a u idućih deset godina kupili bi i određen broj ski-pasova. Malo ljudi zna kakve mogućnosti pruža Bjelolasica. Nedavno smo Tone Vogrinc, direktor slovenske skijaške reprezentacije, i ja razgovarali o tome, a on mi je rekao da je na Bjelolasici moguće napraviti stazu za spust. To je čudo i siguran sam da će dugoročno Bjelolasica postati jedna divna priča.

NACIONAL: Očigledno vam poslovi idu jako dobro premda je način na koji ste ušli u biznis i kupili brački Jadrankamen bio u najmanju ruku kontroverzan?

- Nije tu bilo ničega kontroverznoga osim činjenice da sam u to vrijeme redovito igrao tenis s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Bilo je politički popularno napadati me, iako predsjednik nije imao nikakve veze s mojim poslovnim potezima. Uostalom, i oko Tuđmana su bili neki ljudi koji su imali svoje interese i odgovaralo im je da se o meni piše negativno. Danas mogu reći da u tim tekstovima nije bilo više od deset posto istine. Zato sada uživam jer prođe i pola godine a da se o meni ne objavi niti jedna riječ.
Nećete me vidjeti u javnosti ili okupljalištima jet-seta jer napokon mogu birati svoje društvo. Puno vremena provodim s ljudima s kojima imam zajedničke projekte i to mi je glavna preokupacija u životu. Život profesionalnog tenisača nema veze sa stvarnim svijetom i sretan sam jer sam nakon završetka karijere uspio u realnom svijetu.

NACIONAL: Koliko znam, Ivić Pašalić i Gojko Šušak nisu vas voljeli i oni su spriječili Tuđmana da vam pomogne spasiti Hrvatsku gospodarsku banku?

- Nakon što sam postao vlasnik nekoliko poduzeća, počeo sam kupovati dionice Hrvatske gospodarske banke, što se pokazalo mojim najvećim poslovnim promašajem. U to je vrijeme odlučeno da velike banke preuzmu one manje, privatiziraju ih i potom prodaju strancima. Ta se odluka odnosila i na HGB, iako je radio vrlo solidno i u Zagrebu je po depozitima građana bila na trećem mjestu, iza Zagrebačke banke i PBZ-a.
Tada sam jedini put u sedam godina našeg druženja zamolio Tuđmana da mi u nečemu pomogne, a to je spasiti banku, što je on izrijekom i naredio svojim suradnicima. No njima to očigledno nije bilo u interesu i nisu ga poslušali. Neću govoriti o imenima jer su neki od njih i dalje politički aktivni, a radi se o jako zločestim osobama. Zbog njih je Hrvatska gospodarska banka otišla u stečaj premda nije morala završiti na takav način. Tada sam spoznao kako je formalno najmoćniji čovjek u državi povremeno bio nemoćan pred svojim suradnicima.

NACIONAL: Navodno vam je Pašalić zamjerio jer ste pred Tuđmanom branili Marka Marčinka, vlasnika Glumina banke?

- Trebate razumjeti moj odnos s predsjednikom Tuđmanom. To je bilo prijateljstvo i druženje, ali nikada ga nisam tražio da mi pomogne u poslovima. Često sam skrivao od njega u kojim sam poslovima i to je potpuna istina. No primijetio sam da Tuđmanu nisu bili poznati mnogi podaci koje smo svi mi znali, a posebno se posljednjih godina vidjelo da živi u priličnoj izolaciji od stvarnosti. Povremeno nas je tražio mišljenje, ali kada bi dobio iskreni odgovor, to mu se nije sviđalo jer je prije toga od savjetnika dobio drukčiju informaciju. Da je bio pod manjim utjecajem tih ljudi, vjerojatno bi gospodarska situacija u Hrvatskoj bila bolja.

NACIONAL: Koliki je bio vaš utjecaj na Franju Tuđmana?

- Nisam niti pokušavao utjecati na njega, kao niti ostatak ekipe s tenisa. Jedino što smo radili bilo je spašavanje nekih nepravedno optuženih ljudi, ali nismo bili nikakav lobi ili poslovni partneri. Tada bismo urgirali kod Tuđmana i najčešće bi nas poslušao. Spasili smo Ćiru Blaževića koji je trebao biti smijenjen za vrijeme kvalifikacija za svjetsko prvenstvo u Francuskoj i odluka je već bila donesena. Uspjeli smo uvjeriti predsjednika da Ćiro vodi reprezentaciju u Grčkoj, i doista je Hrvatska tamo pobijedila. Spasili smo Blaževića, a poslije je Hrvatska postala treća reprezentacija na svijetu. To što nismo gnjavili Tuđmana nego smo djelovali opuštajuće razlog je zašto smo se družili punih osam godina, a povremeno čak i provodili zajedničke godišnje odmore.
S druge strane, kada ste tako često skupa, naravno da čujete puno toga što drugi ljudi ne mogu. To mi je jako drago razdoblje jer sam naučio kako se donose važne odluke. Tuđman je bio podvojena osoba: bio je potpuno posvećen stvaranju samostalne Hrvatske, ali isto tako čovjek starog kova koji je o gospodarstvu više odlučivao na temelju osjećaja negoli činjenica.

NACIONAL: Nije li vam kao profesionalnom tenisaču bilo neugodno slušati hvalospjeve o njemu kao igraču?

- Nije, jer on je sasvim sigurno napredovao i igrao bolje 1995. nego 1992., kada smo počeli. Uostalom, on je bio stariji gospodin a ne školovani igrač i tu nema diskusije. Unatoč tome, imao je nešto posebno: najvažnije poene odigravao je najbolje u cijelom susretu. Vidjelo se da se nije bojao teških situacija, da zna donositi odluke. Naravno da smo prema njemu igrali pristojnije i on je to znao. Prihvatio me kao partnera i ja sam bio šef na teniskom terenu. Bio je to specifičan odnos u kojem je on mene prihvatio kao prijatelja, a ja sam ga doživljavao kao tatu ili djeda.
Nekoliko mi je puta predložio ulazak u politiku i nekakve funkcije, ali odbio sam ga jer me to nije nimalo zanimalo. Godine koje sam proveo s Franjom Tuđmanom jedno je najljepših razdoblja mojeg života. Bio sam uz njega do samog kraja i gledao što bolest može napraviti od čovjeka. I u tim trenucima fascinirala me njegova želja za životom i uvijek ću ga pamtiti takvog, premda je sigurno povlačio i neke krive poteze.

NACIONAL: Koliko ste izgubili u poslu s Hrvatskom gospodarskom bankom?

- Između 10 i 20 milijuna njemačkih maraka i dvije godine života. To je sasvim sigurno bila moja najlošija poslovna odluka u karijeri.

NACIONAL: Zašto ste prekinuli odnose s Darkom Ostojom s kojim ste osnovali Dom fond?

- Od samog sam početka vjerovao u taj projekt i jedan sam od prvih ljudi koji su investirali. Bio sam u pravu, ali na žalost sada je Dom fond odličan posao za Ostoju, a ja sam samo minoran partner u društvu koje upravlja Fondom. Unatoč riziku, na početku sam uložio oko 500.000 maraka i nakon svega to za mene nije posebno isplativo ulaganje. Ostoja nije bio korektan, ali svaki od nas ima svoj put. Vratio sam uloženo i nešto malo zaradio, i to je sve. Da sam taj isti novac uložio u građevinu, zarada bi bila ista a rizik puno manji.

NACIONAL: Kako to da niste postali vlasnik Zlatnog rata?

- Bio je natječaj, i lokalne su mi vlasti dale koncesiju, ali je ministarstvo sve poništilo. Nisam previše plakao jer sam u sve to ušao smišljeno. I dok su novine pisale o Zlatnom ratu, ja sam od malih dioničara kupovao dionice Jadrankamena, što je bio moj glavni cilj. Zato me nije ražalostio epilog sa Zlatnim ratom, a usput sam ponešto i naučio.

NACIONAL: Kako posluje Jadrankamen?

- Pozitivno. Trenutačno imamo 15 kamenoloma, ali i velike planove. U dogovoru s lokalnim vlastima iz Pučišća odlučili smo na mjestu kamenoloma graditi turističko naselje, a na brdu ćemo osnovati kiparsku koloniju. Za desetak godina razvijat ćemo turizam pokraj mora i prekrasnih Pučišća, a u brdima će se još stotinu godina eksploatirati brački kamen.

NACIONAL: Kada ste kupili Jadrankamen, optuženi ste da ste državu oštetili za 325.000 maraka i da je lokalno stanovništvo protiv vas?

- Neki su me ljudi htjeli spriječiti u poslu i sve se svodi na to. Jadrankamen je bio u vlasništvu 900 malih dioničara, a ja sam kupio dionice od njih 700. Sve su to tamošnji stanovnici koji su uredno isplaćeni i da smo bili u sukobu, posao sigurno ne bi uspio. Našao se samo jedan koji je tražio dvostruko više, i kada sam ga dobio, inicirao je napade na mene. Da nije bilo njega, nitko ne bi ni znao da sam kupio Jadrankamen.
U međuvremenu smo kupili i najveću tvrtku za proizvodnju kamena u Bugarskoj, koja ima pet puta veći potencijal od Jadrankamena. To je zapravo vrh jednog brda, a materijal je svijetlo siv i bijel, i trenutačno razmatramo kako spojiti poslove tih dviju tvrtki. Kada to postignemo, postat ćemo jedna od pet najjačih grupacija za proizvodnju arhitektonskog kamena u Europi.

NACIONAL: U Pučišćima ljetuje i bivši premijer Ivica Račan. Jeste li s njim igrali tenis?

- Nisam ga imao priliku upoznati iako znam da u Pučišćima ima vikendicu niti sam ikad imao neugodnosti dok je bio predsjednik vlade. Iako je ondje SDP na vlasti - općinski načelnik je Račanov prijatelj - ja doista nikada nisam imao problema.

NACIONAL: Biste li se odazvali pozivu poznatih političara da s njima odigrate partiju tenisa?

- To me više ne zanima. Osam godina sam igrao s predsjednikom i njegovim društvom i to prijateljstvo se pretvorilo u način života. Uz to, i fizički sam se ispuhao na takvim susretima jer bih trčao, a predsjednik je stajao.

NACIONAL: Smatrate li se dijelom ovdašnjeg jet-seta?

- Ni u kojem slučaju. Nikada me nećete vidjeti na popularnim okupljalištima jer me to ne zanima.

NACIONAL: Zar niste prijatelj Slobodana Živojinovića i Lepe Brene?

- Nije istina da se družimo, premda Živojinovića poznajem 25 godina i on je korektan i dobar čovjek. U vrijeme rata bili smo na suprotnim stranama i pet godina nismo komunicirali. Njegova se djeca školuju u Monte Carlu, pa me 1995. nazvao i zamolio da mu pomognem da dobije tranzitnu vizu kroz Hrvatsku kada ih je išao posjetiti. Otišao sam ministru policije Ivanu Peniću i objasnio o čemu je riječ. Viza je izdana i Živojinović mi je bio jako zahvalan i počeli smo opet komunicirati. To nije druženje jer se nismo vidjeli šest mjeseci, a u tom smo se razdoblju čuli dvaput. Slobodan Živojinović je dobar čovjek i jako ugodna osoba, no premda smo prijatelji, rijetko se viđamo i družimo.

NACIONAL: Kada ste se pomirili s Goranom Ivaniševićem?

- Nas dvojica nikada nismo bili posvađani. Smetao sam nekim ljudima oko njega i oni su me željeli eliminirati. Sve sam izdržao, a na Gorana se nikada nisam ljutio jer on je jako drag dečko. On sada ulazi u zrelu životnu dob, ali je i dalje marketinški zanimljiv i zbog njega ljudi dolaze gledati tenis i zato sam ga uključio u turnir u Novom Vinodolskom. U sebi sam oprostio i onima koji su mi nanijeli zlo i eliminirali me iz hrvatskog tenisa.

NACIONAL: Pratite li tenis?

- Nikada i nimalo mi ne nedostaje. Nemam što vidjeti i više me ne zabavlja, osim kada se pojavi neki novi igrač. Sada su to neki novi ljudi i kada traje Roland Garros, više ne odlazim na turnir nego šećem Parizom i pijem kave. Svi zanimljivi igrači kao što su Noah, Ivanišević, Becker, McEnroe, a uskoro i Agassi, već su prestali igrati ili će to napraviti. Sadašnji su tenisači dosadni i ništa se neće promijeniti dok se ne pojavi netko tko će konkurirati Rogeru Federeru.
Ženski tenis medijski se podigao kada su se pojavile sestre Williams ili zgodne Ruskinje i takav poticaj nedostaje i muškom tenisu. Zato sam radije organizirao Classics turnir na kojem su nastupili bivši tenisači nego aktualni igrači koje nitko ne prepoznaje.