Dok je bio u Hajduku i Pazinki, sve premije potrošio je na poker-automatima, a u Francuskoj je, budući je bio amater, radio u automehaničarskoj radionici. Za sebe tvrdi da se potpuno smirio, a kao glavni razlog navodi suprugu Carole te djecu Nicole i LorenzaDado Pršo posljednjih je godina bez konkurencije najpoznatiji hrvatski nogometaš koji nastupa u inozemstvu. Već drugu sezonu igra za Rangerse, prije toga je s Monacom igrao u finalu Lige prvaka, a posljednje dvije godine prvi je strijelac reprezentacije. Kada se sve zbroji, ne iznenađuje što je, zajedno s izbornikom Zlatkom Kranjčarom, dobio nagradu "Hrvoje Bučar", najveću sportsku nagradu koja se dodjeljuje u Hrvatskoj.
Još prije četiri godine ovakav scenarij ne bi izgledao moguć. U to vrijeme Pršo se osam mjeseci oporavljao od teške operacije koljena i rijetki su vjerovali da će se vratiti u profesionalni nogomet. Uostalom njegova dotadašnja karijera nije previše obećavala: nikada nije dobio priliku u Hajduku, zatim je početkom 90-ih otišao u Pazinku, a odatle se kao 20-godišnji poluanonimus preselio u Francusku. Neko vrijeme je nastupao u Ajacciu u III. i II. francuskoj ligi, a 1999. prešao je u Monaco, gdje je u tri sezone postigao samo sedam golova. Tek je 2002. postao standardni član prve postave Monaca, a godinu poslije Otto Barić pozvao ga je u reprezentaciju. Mnogi su sumnjali u 28-godišnjeg debitanta, međutim Hrvatska je zahvaljujući Pršinim golovima otišla na europsko prvenstvo u Portugalu. Na ljeto 2004. prešao je u Glasgow Rangerse i danas je tamo najbolji napadač.
Izvan terena također nije imao uobičajenu karijeru. Dok je bio u Hajduku i Pazinki, sve premije potrošio je na poker-automatima, a u Francuskoj je, budući je bio amater, radio u automehaničarskoj radionici. Za sebe tvrdi da se potpuno smirio, a kao glavni razlog navodi suprugu Carole te djecu Nicole i Lorenza.

NACIONAL: Vaš zdravstveni karton izgleda kao da je riječ o čovjeku koji nije u stanju potrčati, a opet uspješno igrate u četiri natjecanja. Što je istina kada su u pitanju kronične ozljede koje imate?

- Situacija je bolja nego što izgleda na prvi pogled. Zdravlje je više-manje dobro, iako imam puknuće mišića veličine tri centimetra. Svakodnevno idem na terapije i nadam se da ću biti zdrav za dva tjedna, kada Glasgow Rangers igra važnu utakmicu protiv Intera o kojoj ovisi hoćemo li ući u osminu finala Lige prvaka. U današnjem nogometu ima jako malo igrača koji nemaju zdravstvenih problema. Mnogo nas igra s ozlijeđenim koljenom, zglobovima ili ramenom i pitanje je samo hoće li zbog nastupa doći do pogoršanja postojećih problema. Kod nas u klubu Rodriguez i Ferguson igraju iako ih bole zglobovi, ali stisnu zube i istrče na igralište. Vjerujte, kada bi igrali samo potpuno zdravi igrači, nitko ne bi nastupio više od deset puta u sezoni.

NACIONAL: Dojam je da ste u ove dvije sezone, otkako ste u Glasgowu, jako ponosni jer nastupate za Rangerse.

- Ne bih to baš tako rekao jer sam oduvijek bio profesionalac i gdje god sam igrao, davao sam sve od sebe. Nisam se ništa drukčije ponašao dok sam igrao u Monacu. Svi mi vrhunski nogometaši odlično smo plaćeni i u klubovima nam ispunjavaju sve što zaželimo, najmanje što zauzvrat možemo napraviti je da se odužimo poštenim pristupom. Uvijek sam na terenu davao sve od sebe i borio se do kraja. Za mene je riječ jako važna i kada sam dolazio u Rangerse, sve smo dogovorili bez formalnih potpisa. Predsjednik kluba pitao me želim li doći, odgovorio sam pozitivno, rukovali smo se i to je bilo sve. Poslije sam potpisao ugovor i otišao u Škotsku. Dovoljno je pogledati povijest, stadion i rezultate i jasno je da sam član velikog kluba. Za Rangerse je svaki neriješen rezultat u prvenstvu jednak porazu, iako je škotska liga, barem fizički, teža od dosta liga u Europi.

NACIONAL: Je li točno da nakon isteka ugovora u Škotskoj 2007. planirate karijeru nastaviti u Japanu?

- Tko zna što će biti za dvije godine. Glavna stvar je da mi koljeno bude u dobrom stanju i sve drugo će biti lako. Trenutačno samo želim što bolje igrati u Rangersima i davati im najviše što mogu. Ne razmišljam daleko unaprijed. Bit ću zadovoljan i ako Rangersi budu zadnji klub u mojoj profesionalnoj karijeri.

NACIONAL: Mogu li se uspoređivati derbiji Rangersa i Celtica s ovdašnjim između Dinama i Hajduka?

- To je nemoguće. Između Hajduka i Dinama ne vlada ni približan animozitet kao u Škotskoj. Kod nas igrači prelaze iz jednog kluba u drugi, a do sada je samo jedan igrač u povijesti prešao iz Celtica u Rangerse. Bio je to Fergusson, koji se nakon toga morao preseliti u Edinburgh, a koliko znam, sada živi negdje u Americi. Jednostavno je nezamislivo da neki moj suigrač prijeđe k njima, i to je pravilo koje se poštuje već dulje od jednog stoljeća. Kakvi su međusobni odnosi vidi se iz toga da na kraju utakmice nikada ne zamijenimo dresove. Za mene je derbi Rangersa i Celtica najveći na svijetu, čak su i utakmice Milana i Intera ili Barcelone i Reala mnogo manje važne.

NACIONAL: Kako ste se osjećali dok su se zbog vas svađali Zlatko Kranjčar i Rangersov trener Alex McLeish?
- Iz moje perspektive radi se o medijskom napuhavanju cijelog slučaja. Obojicu dobro poznajem i znam da nisu ljudi koji se vole svađati, prije bih rekao da su mediji napuhali svaku njihovu izjavu. Osim toga, McLeish je odličan trener koji je osvojio 7-8 prvenstava i kupova, a ako pobijedimo Inter, postat će prvi trener koji je neki škotski klub uveo u završnicu Lige prvaka. S druge strane, Kranjčar je atraktivan mladi trener koji razumije nogomet. Priča se da smo najjači u defenzivi, ali to nije istina. Pa kod nas Darijo Srna igra desnog beka, što samo po sebi govori da smo napadačka momčad.

NACIONAL: Napadaju li vas još uvijek na ulici Celticovi navijači?

- Bio je to samo jedan izdvojeni incident o kojem ne volim govoriti. Čovjek me provocirao, ali nismo se potukli. Uvijek može doći do nekakvog problema. Uostalom to je jedan konflikt, dok sam isto tako na ulici imao stotine normalnih susreta s njihovim navijačima. Mislim da sam Celticovim fanovima podijelio barem 500 potpisa i uvijek smo popričali.

NACIONAL: Oni koji vas poznaju kažu da ste prilično impulzivna osoba. Koja je najgora stvar koju su vam napravili protivnički igrači?

- Ne volim provokacije i izbjegavam konflikte. Najgore od svega dogodilo mi se u prvoj utakmici koju sam odigrao nakon sedam mjeseci stanke zbog ozljede koljena. Druga momčad Monaca igrala je protiv rezervi Marseillea i u drugoj minuti njihov me obrambeni igrač udario šakom u glavu. Čuvam ga pokraj zastavice u korneru, a on me zbog intimizacije udari šakom u usta. Naravno da sam uzvratio pa mi je bilo zabranjeno da nastupim u šest susreta.

NACIONAL: Što ste mu napravili?

- Pustimo detalje, više nema veze. U igri nikad ne štedim ni sebe ni druge, ali to što mi je napravio tip iz Marseillea bilo je više od igre. Kada igramo protiv Celtica, stalno se borim s Baldeom, ali uvijek to radimo u granicama fairplaya. No kada s Monacom igraš u četvrtoj ligi, svi te žele namlatiti.

NACIONAL: Je li vam žao što u Hajduku niste dobili priliku?

- Hajduka ću se uvijek rado sjećati. Miki Rapaić, ja i još neki dečki znali smo u ponoć uključiti svjetlo u dvorani i gotovo do zore igrati košarku ili mali nogomet. Bili smo klinci i uživali, bilo je fenomenalno. Moje je životno načelo da nikada ne žalim za propuštenim nego gledam naprijed. Zato nisam tužan što nisam zaigrao za Hajduk.

NACIONAL: Tada su liječnici sumnjali da imate srčanu manu?

- Svatko može imati neki manji šum na srcu, ali nisam bolestan. Poslali su me na pretrage u Švicarsku i liječnici su mi dopustili igranje. Moja mama svejedno često loše spava jer ju je strah što će biti sa mnom. Osobno se ne bojim, jer gdje god sam igrao, redovito sam prolazio na liječničkim pregledima, iako se u životu nikada ništa ne zna. Dosta sportaša je zbog zdravstvenih problema moralo prekinuti karijeru i posvetiti se stvarnom životu. To je teška i žalosna odluka.

NACIONAL: U svakom slučaju, imate odličnu karijeru kada se uzme u obzir da su vas kao netalentiranog igrača poslali u Pazinku.

- Odlazak u Pazin nije bio loša odluka. Rad je sve u životu. Talent je važan, ali od njega se ne živi i zato sam uvijek imao golemu volju za treniranjem. Karijeru dugujem svojim radnim karakteristikama.

NACIONAL: Jeste li se pokolebali kada su liječnici rekli da s takvim koljenom više nećete moći igrati profesionalni nogomet?

- Nisam jer sam pun volje za radom. Ako u životu nešto želite postići, morate biti uporni. Nemam nikakvo drugo objašnjenje.

NACIONAL: Kakav ste automehaničar?

- Nisam baš automehaničar u klasičnom smislu. Bila je to automehaničarska radionica u vlasništvu kluba, ali nisam se pretjerano istaknuo kao radnik. Znam obaviti neke popravke, ali sigurno nisam bio najbolji automehaničar u radionici. Tamo su se popravljali klupski auti, a nešto sam i ja radio. Ali ne previše.

NACIONAL: Koji je vaš omiljeni automobil?
- Najviše mi se sviđa Audi RS4. Nadam se da ću ga imati jednog dana. Sada vozim Hondu koja je u klupskom vlasništvu.

NACIONAL: Jeste li optimistični kao Zlatko Kranjčar koji smatra da će reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj stići najmanje do četvrtfinala?

- Za nas je najvažnije proći prvi krug, i to bi već bio dobar rezultat. Ako to napravimo, sve je moguće, i razumljivo je da bi nam tada porasli apetiti. Za sada je glavno osvojiti jedno od dva mjesta u skupini koja vode u drugi krug. Po mojemu mišljenju Brazil je glavni favorit, ali sviđa mi se kako igraju Englezi i ako njihovi glavni igrači neće biti umorni od nastupa u ligi i europskim kupovima, vjerujem da mogu postići dobar rezultat. Tu je i Njemačka, koja posljednjih godina ne igra baš dobro, ali uvijek ostvari kvalitetan rezultat. Ne igra lijep nogomet, ali završi u finalu.

NACIONAL: Koji su po vašem mišljenju najbolji igrači hrvatske reprezentacije?

- Darijo Srna je super, i kada ode u neki od većih europskih klubova, još više će napredovati. Cijenim ga jer voli raditi, a to se vidi po onome što pruža i u svom klubu i u reprezentaciji. On je doista odličan nogometaš, kao i Ivan Klasnić koji mora proigrati u reprezentaciji. Nije moguće da tako dobro igra u Werderu, a za Hrvatsku nikako ne može postići gol. Igor Tudor i Robert Kovač također spadaju u vrhunske nogometaše, a vjerujem da Niko Kranjčar posjeduje potencijal, i za njega je važno da ode u neki europski klub iz Lige prvaka gdje će dodatno unaprijediti svoju igru. Iako možda nema prevelik rejting, jako poštujem Josipa Šimunića, koji za ljudinu od dva metra ima jako dobru tehniku, tjelesno je spreman, a i odličan je dečko.

NACIONAL: Jeste li vidjeli Nikeovu reklamu u kojoj Ronaldinho tehnicira i četiri puta pogađa prečku?

- Nisam je vidio, ali mislim da je to moguće napraviti ako imaš mnogo sreće. Ronaldinho je fenomenalan igrač, a dobrim dijelom razlog je taj što mu odgovara igranje u španjolskoj ligi. Kada je bio član PSG-a, nije u tolikoj mjeri odskakao. U Španjolskoj se u nogometu ne pazi previše na taktiku. Da je u Italiji, to ne bi mogao raditi. Zato je za mene najbolji igrač kojega sam gledao Ronaldo. Dok je bio u formi, igrao je vrhunski i u Barceloni i u Interu i stvarno sam bio impresioniran njegovim nogometom. Kada je riječ o napadačima, izdvojio bih Samuela Etta i Adriana. Barcelona je fenomenalna ekipa, i Etto briljira, a kada je u formi, Adrianu nitko nije ravan.

NACIONAL: Kada završite karijeru, živjet ćete u Francuskoj. Pretpostavljam da će to biti negdje na Azurnoj obali.

- Po svemu sudeći stanovat ćemo između Monaca i Nice. U Francuskoj sam više od deset godina i već sam se navikao na tamošnji život. Žena mi je Francuskinja, tamo su mi se rodila djeca, a i klima je mediteranska upravo kao u Zadru. U Francuskoj se ne osjećam kao stranac. Iako mi ne bi bilo teško niti ostati u Škotskoj jer je to lijepa zemlja. U njoj nema toliko sunca kao na Mediteranu, ali škole su odlične i obitelj mi se odlično snašla. Ja sam obiteljski čovjek i živjet ću tamo gdje je dobro mojoj ženi i djeci. Kada je riječ o tome gdje mi je bilo najljepše živjeti, onda prvo mjesto apsolutno pripada Korzici. Iako su dio Francuske, oni su otočani i žive polaganijim tempom. Jako su me lijepo prihvatili i doista sam uživao dok sam nastupao i živio u Ajacciu.

NACIONAL: Što ćete raditi kada završite karijeru? Bojite li se onoga što sami zovete stvarnim životom?

- Ja sam već živio taj stvarni život i nemam se čega bojati. Znam što znači ujutro ustati i ići na posao, ali želim što dulje ostati profesionalac jer volim igrati nogomet. Nisam odlučio što ću poslije raditi, ali volio bih ostati u nogometu. Vodit ću djecu u školu, igrati nogomet sa sinom, a bavit ću se nečim. Neću s 35 godina otići u mirovinu.

NACIONAL: Jeste li upoznali princa Alberta, monegaškog predsjednika?
- Albert je izvanredna osoba. Jednostavan je i prirodan i iznenadili biste se da ga upoznate. Kao princ ima veliku odgovornost, ali unatoč svemu normalna je osoba. Sumnjam da je moguće biti bolji čovjek od njega kada ste na takvom položaju. Monaco je super klub i grad, a posebno sam uživao kada smo ušli u finale Lige prvaka.