Vitalni talijanski violinistički virtuoz Uto Ughi doputovao je u Zagreb kako bi muzicirao na jednoj od najboljih violina glasovite kuće Guarneri (model King) koja krasi vitrine HAZU. Iako i sam svira na prestižnim violinama (Guarneri del Gesúa, Cariplo i Stradivari, Kreutzer), nije skrivao oduševljenje čistim i svijetlim zvukom već dugo nesviranog HAZU-ovog instrumenta.


Đavao iz sna

Uto Ughi, predstavnik talijanske tradicije violinskog sviračkog umijeća obogaćenog svim pozitivnim utjecajima glasovitih svjetskih škola, uživao je status studenta Georgea Enescua iz čije škole je ponikao i Yehudi Menuhin. Od svoje sedme godine na koncertnim pozornicama (tada već svirajući Bachov večerašnji repertoar) surađivao je s najvećim orkestrima i dirigentskim imenima kao što su Concertgebouw of Amsterdam, Boston Symphony Orchestra, Philadelphia Orchestra, New York Philharmonic pod vodstvom Sargenta, Celibidachea, Sir Colin Davisa, Leitnera, Pretrea, Rostropovicha, Sawallischa, Mehte, Masura, Maazela…

Užurbanim korakom, razvidno profinjene tjelesne motorike, Ughi je gotovo trenutno zauzeo sviračku poziciju i uz pratnju sunarodnjaka i čestog glazbenog partnera Alessandra Specchija počeo "Il trillo del diavollo" (đavolji triler), vjerojatno najljepši violinistički uradak Giuseppea Tartinija. On ga je više puta dorađivao, a glasovirski zapis pojavio se tek u kasnijim izdanjima.
Bogatstvo tona i osobit violinistički Tartinijev izričaj u potpunosti je prenesen s lakoćom i odličnom glazbenom uravnoteženošću oba glazbenika. Strasna, nadahnuta i gotovo predimenzionirana sonata, prema riječima autora, samo je blijeda kopija koncerta izvedenog od samog đavla u popularnom Tartinijevom snu.

Bit glazbe

Četvrtim dijelom (2. partita u d-molu, BWV 1004) Bachove zbirke sola za violinu pod poznatim nazivom "Šest sola", nastavljen je koncert iznimnog i vrlo zahtjevnog programa. Violinist u potpuno solističkoj ulozi, samostalna glazbena linija, a toliko toga za odsvirati i stvoriti u kompleksnoj zvučnoj riznici.

Skladateljski slog prepun melodijskih okreta te na osobit način stvorene i razriješene silne modulacije tipičan su Bachov rukopis koji u samostalnoj violinskoj dionici stvara bogatstvo tonalnih, harmonijskih i polifonih struktura. Za lakše sviranje akorda ne koristi tada popularni oblik scordature, vidljiv tek kasnije u jednom od solo dionica napisanim za violinčelo solo (BWV 1007-1010), već prihvaća izazov i dokazuje svoje unikatno skladateljsko umijeće. Bachova glazba definitivno gubi svoj vremenski pečat i obris umjetničke epohe u kojoj je nastala te se nameće kao osnova za razumijevanje biti glazbe, od baroka do modernog izričaja i jazza.

Jedno od najljepših djela

U romantično osmišljenom nastavku čuli smo dvojicu predstavnika francuske glazbene progresije 19. stoljeća - Francka i Saint-Saënsa. Osnivači i pokretači glazbenih zbivanja unutar udruženja Société Nationale de Musique promicali su i praizvodili djela francuskih skladatelja, mahom onih mlađih. Obojica su bili vrsni i svestrani umjetnici (orguljaši, skladatelji i pedagozi).

"Sonata za violinu i glasovir" Césara Francka jedno je od najljepših djela napisanih ikada za ta dva instrumanta. Neposredne i jasne glazbene logike, sonata obiluje svojstvenim kontrapunktom, obiljem ritmova i čestih modulacija u udaljene tonalitete. Vrhunska tehnika glazbenika u punom sjaju iznosi svu ljepotu i zanimljivost Franckova djela, dok se "Idée fixe" (prva tema prvog stavka) nameće kao ključni detalj-poveznica sva četiri stavka.

Suptilno i zrelo

Potpun romantični ugođaj zaključila je "Introdukcija i Rondo capriccioso" Camillea Saint-Saënsa, izvorno namijenjena violini i orkestru, ali također često izvođena uz pratnju glasovira. Djelo je posvećeno glasovitom španjolskom virtuozu Pablu de Sarasteu, a teret večerašnje izvedbe s lakoćom je savladao Oto Ughi.
Neobično i zanimljivo je bilo slaganje glazbenih ideja vezanih uz dvije teme, jedne u ritamskom suglasju violine i glasovira i druge u neobičnom i vrlo zanimljivom tijeku 2/4 mjeri glasovira i 6/8 mjeri violine (slaganje u omjeru 3-2).

Još kedan mali koncert sastavljen od više glazbenih crtica (4 ili 5) činio je dodatak poklonjen publici, a vjerujem da ga je samoinicijativno odsvirao Ughi, vidljivo oduševljen sad već usviranim zvukom Guarnierijeva instrumenta.
Lagane sjetne note, erupcija najrazličitijih sviračkih bravura talijanskog maestra, pizzicata izvođenih čak i lijevom rukom istovremeno s gudačkim legatom na preostalim žicama samo su potvrdile briljantno umijeće praćeno suptilnom, zrelom i glazbeno suvislom pratnjom Alessandra Specchija na glasoviru.



Demistifikacija glazbe

Obojica glazbenika potpuno opušteni na razgovoru poslije koncerta, naglašavali su svoju ulogu u hvale vrijednom promicanju ozbiljne glazbe u svojoj zemlji, poglavito mlađim naraštajima. Organizacija otvorenih (besplatnih) festivala ozbiljne glazbe usred kojih se mogu postavljati najrazličitija pitanja i svojevrsna demistifikacija glazbe, namijenjene sasvim običnim, ali radoznalim ljudima, podsjetila me na Bernsteinove Koncerte za mlade održa(va)ne prije 50 godina.

Uz zahvalu zagrebačkoj publici uslijedilo je i obećanje za dragovoljni odziv svakog slijedećeg poziva domaćih organizatora glazbenih predstava. Kratko i jasno.