Janković je prodao i tehnologiju izrade granate 40 mm Ugandi, a pobijedio je i na međunarodnom natječaju u Venezueli. Međutim, zbog promijenjenih političkih okolnosti i američkog embarga na Venezuelu, ugovor nikad nije potpisanNedavnim predstavljanjem dugoročnog plana razvoja hrvatskih oružanih snaga u sjedištu NATO-a, te konačnim konkretnijim pomacima u fazi opremanja i modernizacije HV-a stvorile su se i pretpostavke za konačno jačanje hrvatske vojne industrije, odnosno mogućeg stvaranja klastera hrvatskih vojnih proizvođača koji bi mogli nastupati na svjetskom tržištu prometa naoružanjem. U svijetu, barem što se tiče proizvoda namijenjenih oružanim snagama, Hrvatska je do sada prepoznata samo zbog dvaju proizvoda. Prvi su borbene kacige male tvrtke iz Preloga Šestan-Busch, a drugi je proizvod ručni bacač granata RGB-6 40 mm koji je konstruirao Ratko Janković iz Rijeke, inače vlasnik prvog hrvatskog vojnog patenta. U ožujku ove godine Janković je potpisao ugovor s jednom engleskom tvrtkom kojoj daje licenciju za proizvodnju bacača granata na teritoriju šest zemalja. Zanimljivo, licenciju za bacač granata od Jankovića su kupili i Južnoafrikanci, odnosno renomirani svjetski proizvođač istih bacača granata koji su početkom devedesetih poslužili Jankoviću kao model izrade hrvatskog proizvoda. Prije toga, Janković je prodao i tehnologiju izrade granate 40 mm Ugandi, a pobijedio je i na međunarodnom natječaju u Venezueli. Međutim, zbog promijenjenih političkih okolnosti i američkog embarga na Venezuelu, ugovor nikad nije potpisan. Riječki konstruktor naoružanja nije ostao zapamćen samo po spomenutim proizvodima.

Prije desetak godina međunarodni vojni magazini posvetili su veliku pozornost njegovu ručnom topu 20 mm, odnosno snajperu s metkom od 20 mm koji može gađati ciljeve na daljini oko kilometra. Elektrotehničar po struci i dugogodišnji predstavnik duhanske industrije do odlaska u mirovinu, Janković ne spada u tipičan obrazac konstruktora naoružanja diplomiranih inženjera strojarstva, radnika metalske struke i slično. U razgovoru za Nacional on govori o svojim počecima, proizvodima, suradnji s MORH-om, dosadašnjim iskustvima i teškoćama, te otkriva detalje iz svoje biografije koji do sada nisu bilil poznati.

NACIONAL: Kako objašnjavate činjenicu da ste kao elektrotehničar i dugogodišnji komercijalist najbolje rezultate, i to u međunarodnim razmjerima, zapravo postigli na polju proizvodnje oružja? Nije li to pomalo nespojivo jedno s drugim?

- Sva moja zainteresiranost za naoružanje bila je određena silom prilika. Još kao dijete 1942. odveden sam u talijanski logor Piacenza gdje sam bio sve do završetka rata. Kada sam se nakon rata vratio u svoje rodno mjesto u Gorskom kotaru, Mali Lug, k svom djedu, naišao sam na potpuno devastirano naselje uništeno za vrijeme talijanske okupacije. Međutim, Talijani su za sobom ostavili goleme količine naoružanja i streljiva. Mi klinci rasli smo uz takvo okruženje, eksperimentirali s oružjem, proučavali ga, a barem četiri moja vršnjaka na taj su način i poginula, jedan je i danas živ, ali teško ranjen. Još u prvom razredu učiteljica me je kaznila jer sam pravio bombice od metaka različitih kalibara. Bez obzira na to što sam završio elektrotehniku i 22 godine radio u komercijali, uvijek sam pomno pratio što se događa u svijetu oružja. Za vrijeme bivše Jugoslavije otvorio sam i privatni servis za održavanje i popravak sportskog i lovačkog naoružanja, tako da sam donekle spreman dočekao ratna zbivanja i uskočio da pomognem.

NACIONAL: Ove godine dobili ste zapravo najveće priznanje, konkurenciji ste u Južnoj Africi prodali njezin vlastiti proizvod, ručni bacač granata 40 mm. Koliko dugo ste radili na tome da vam konkurencija prizna da imate bolji proizvod?

- Na razvoju bacača počeli smo raditi još za vrijeme Domovinskog rata. Budući da u ratu nema demokracije, dobio sam direktivu da zapravo napravim hrvatsku kopiju južnoafričkog bacača granata. Nevoljko sam pristao na takvu ideju jer sam znao da takav bacač ima određene nedostatke i loša rješenja, no bilo je rečeno da napravim upravo takav. Patentna prava na južnoafrički bacač granata bila su istekla, obično traju 12 godina, pa se to moglo učiniti bez posljedica. U cijelom poslu s proizvodnjom bacača granata mnogo su mi pomogli čelnici i radnici riječke tvrtke Metallic. Započeo sam projekt svjestan kako su neka rješenja loša, drška je pucala, neki dijelovi nisu mogli izdržati više od 200 ispaljenja granata, ali bio je rat i nije bilo mnogo vremena za razvoj. Tek nakon rata, na jednom neformalnom sastanku s Južnoafrikancima prilikom održavanja međunarodnog vojnog sajma u Abu Dhabiju rekao sam im da sam kopirao njihovo oružje, ali da sam uveo neka poboljšanja. Sastali smo se nekoliko puta, dolazili su k meni i prošle godine su zatražili da im prodam licenciju za bacač jer se moj bacač granata razvijao čitavo vrijeme.

NACIONAL: Možete li otkriti neke detalje iz ugovora o prodaji licencije?

- Ne mogu govoriti detaljno o svemu, jer je to naznačeno i u ugovoru, ali smijem reći da je jedna engleska tvrtka zajedno s Južnoafrikancima pokazala prošle godine veliki interes za moj bacač granata, stoga smo u ožujku ove godine potpisali ugovor u kojem sam im dao odobrenje da mogu raditi licenciju za bacač granata u sedam, osam država. Riječ je o 1,5 milijuna dolara u roku 12 godina na licencna prava i 1,5 posto provizije od prodaje takvih bacača. Spomenut ću samo neke zemlje na koje se licencija odnosi, SAD, Indija, Saudijska Arabija. Kupci licencije polaze od koncepcije kako se mnogo vremena gubi na sitan izvoz, i da je puno bolje napraviti tvornicu bacača u zemljama gdje oni prolaze, zaposliti lokalnu radnu snagu i zasigurno ostvariti veće prihode. I ne samo to, mnogo je važnije u proizvodnji i prodaji naoružanja biti u državi koja takvo što treba. Primjerice, sklopi se ugovor o izvozu naoružanja, čekaju se dozvole, razna odobrenja i suglasnosti i kad se sve dobije, na kraju se mogu promijeniti političke okolnosti i uvoz zabraniti. Ako je tvornica već tamo, to se izbjegava.

NACIONAL: Koja su osnovna poboljšanja u odnosu na konkurenciju?

- Riječ je o nekoliko desetaka poboljšanja u odnosu na južnoafričku verziju. Vidjeli smo da dijelovi koji se ne mogu očistiti bez rastavljanja bacača znaju u tropskoj klimi zahrđati pa smo mi krenuli s tvrdim kromiranjem. Južnoafrikanci to ne štite, jer u uvjetima kad bacač ili cijev otkaže, oni mijenjaju dijelove, jer na dijelovima također žele zaraditi. Nadalje sve opruge na našem bacaču su od nehrđajućeg čelika, cijev je s progresivnim navojem, a zanimljivo je da je i nama kao i Južnoafrikancima trebalo šest mjeseci za razvoj takve cijevi, što pokazuje kako ni u kojem slučaju nismo u tehnološkom ili inovativnom zaostatku s poznatijim svjetskim tvrtkama koje itekako ulažu razvoj za razliku od nas.

NACIONAL: Jesu li vam pri razvoju bacača granata pomogli u MORH-u? Koliko su zapravo oni podržavali razvoj i inovacije?

- Razvoj treba platiti, ne treba samo vremena, nego i živaca. Na primjer hrvatskim oružanim snagama mnogo je jednostavnije uzeti stariji tip bacača koji smo već imali u naoružanju, i to iz jednostavnog razloga. Inovaciju treba isprobavati, pozvati komisiju da to verificira, vrlo je mnogo administrativnih prepreka da uvedemo poboljšanja, gubi se vrijeme. Financijski je to isplativije za oružane snage, ali ne i kvalitativno. Uz to, kako izići u svijet s proizvodom ako se ne ulaže u razvoj? U ratu se radilo sa sredstvima i materijalima koje se moglo nabaviti ili dobiti srećom ili prijateljstvom, jer smo bili pod embargom. Mi od 1992. surađujemo s MORH-om i ono što smeta jest nepostojanje dugoročnih planova razvoja. Često se događalo da se promjenom čelnih ljudi unutar vojnog sustava mijenja i cjelokupna razvojna koncepcija. Kad mi je MORH na sastanku visokih vojnih dužnosnika dao zadaću da napravimo bacač, ja sam im dao i varijantu da cijev od 40 mm ugradimo ispod puške kalašnjikov. Međutim, inzistiralo se na bacaču, a ne na cijevi. Dvije godine nakon toga došlo je do novog kadroviranja i novi ljudi su tražili da radimo cijev ispod puške, jer bacač neće ući u naoružanje. Mi smo napravili nekoliko stotina komada cijevi, a trebalo je više od godinu dana da MORH preuzme cijevi. Nikada nas nije kreditirao bilo kakvim iznosom. Nije svejedno proizvođaču koji treba podignuti kredit u banci i zaokružiti ciklus koji traje šest mjeseci ili dulje, a da na kraju onaj tko je to naručio oklijeva doći po proizvod. Kao proizvođači mi ne znamo što je od naoružanja danas u ustroju, je li to granata od 40 mm ili bacač. Znam da je Glavni stožer tri puta u posljednjih pet godina zatražio verifikaciju nove granate, ali do nje nije nikad došlo.

NACIONAL: Što je s automatskim bacačem granata na oklopnim borbenim vozilima? Jeste li i njega pokušavali progurati kao rješenje s obzirom na to da je takav model prihvaćen u većini zapadnih oružanih snaga?

- Tražio sam to tri puta i u tri navrata dobio negativan odgovor. Danas ih možete vidjeti na svakom borbenom vozilu zapadnih oružanih snaga, i to u Iraku, te u BiH. Koncepti i zamisli se mijenjaju svakih nekoliko mjeseci, a proizvodnja kao što je vojna jako trpi zbog toga.

NACIONAL: Prije ručnog bacača granata proizveli ste i ručni top od 20 mm koji je i prvi hrvatski vojni patent. Kakva je njegova sudbina, što se dogodilo s podzvučnim puškama koje ste također proizvodili za vrijeme rata?

- Za RT-20 mm dolazili su mi svakakvi provokatori, ja sam odlučio da ga ne proizvodim i ne guram dalje. Smatram da je preopasan i da bi mogao poslužiti terorističkim ciljevima. Na kilometar se bez problema može pogoditi bilo koja štićena osoba u blindiranom vozilu i to je posve dovoljan razlog da se više ne želim uopće baviti time. Nekoliko desetaka komada koje sam proizveo imat će isključivo kolekcionarsku vrijednost. Bilo je dosta zemalja koje su ga radile, Nijemci, Finci, Rusi, Japanci. Metak je bio toliko jak da se nije mogao montirati dalekozor, jer bi razbio čelo prilikom opaljenja. Uglavnom, problem je bila njegova težina od 60 kg i tri člana posade na njemu. Uspio sam smanjiti težinu na 27 kg, pa potom i na 15 kg. Jednom je došla neka strana delegacija koja je htjela vidjeti RT 20 mm, ali ne i pucati, jer ih je bilo strah da im puška prilikom trzaja ne otkine rame u stojećem položaju. Pozvao sam jednu ženu koja je umjesto njih izvršila opaljenje bez posljedica. Ne znam postoje li uopće više podzvučne puške 7,9 mm koje smo radili u vrijeme rata. Zapravo ne znam gdje su, ali znam da su pouzdane za krivolov; kad opale, čuje se samo zatvarač. Osim toga, imala je na cijevi probušene rupe pa je moglo doći i do korozije ako se nije čistila s prigušivačem.

NACIONAL: Koliko ste zadovoljni državnim tijelima kad je riječ o sigurnosnim stvarima, kupcima, transferima, izvozu i sličnom?

- Imam prvi hrvatski vojni patent, Ugandi sam prodao licenciju za granatu 40 mm, Englezima i Južnoafrikancima licenciju za bacač granata, nitko me nije pozvao da svoja iskustva prenesem nekom drugom, inovatori su potpuno obezvrijeđeni kod nas i nitko ih ne podržava. Od kada radim, mi nismo imali ni jedan sigurnosni seminar u 15 godina. Mislim da se trebamo prestati ponašati tako da lovimo nekog iza zavoja dok prebrzo vozi, mnogo je bolje reći mu to ispred zavoja, da ne vozi brzo jer ne zna što ga iza čeka. Mnogo je hohštaplera i blefera, potencijalnih kupaca, koji dolaze avionima a da ne bude ništa od posla. Mi to uredno prijavljujemo "Alanu", vjerojatno postoji neka provjera. Nikada nismo doživjeli da nam iz "Alana" kažu da ne poslujemo s nekim kupcima. Primjerice, pobijedio sam na međunarodnom natječaju za granatu 40 mm u Venezueli, međutim još mi nitko iz mjerodavnih struktura nije rekao što se dogodilo u međuvremenu i zašto još uvijek ne mogu početi izvoziti. Morao sam posredno, preko američkog proizvođača doznati da nema izvoza u Venezuelu jer je došlo do embarga. Dakle, u Hrvatskoj netko ne radi svoj posao i ne vodi previše brigu o proizvođaču koji gubi vlastiti novac i vrijeme ni za što.