Vedrana RudanOvih sam dana negdje pročitala vijest, umro je najbogatiji Australac, imao je nekoliko milijardi dolara, riknuo je u šezdeset i osmoj?! A moja mama nema ni centa a proslavila je osamdeseti, nije proslavila, bila bi proslavila da ima neki cent... A možda ne bi slavila osamdesetu da ima love za proslavu? Mi, kad kažem mi, mislim na svoga muža, svoju djecu i njegovu djecu, ne držimo lovu u banci. Je li to provalio moj sin ili njegova kći... Netko od naše djece čuo je kako lovu treba držati u foliji, onda to uvaliti u trbuh odeblje kokoši, strpati u frizer. Lopovi ne otvaraju frizer. U našu kuću nikad nije ušao lopov, ako ovih dana uđe, ako otvori frizer i razvali kokošje grudi, u njima neće ništa naći. Da, neće naći ni kokoš. Stavila sam je u lonac pun hladne vode, čitala sam da kokošja juha liječi sinuse, a i novogodišnja noć je noćas. Krajem godine ljudi se ubijaju jer gledaju unatrag.

Koliko sam stavio u kokošje grudi? Ništa. Pa se ubiju. Osluškujem, voda klokoće u loncu. Kuhinjom se širi miris celera. Ubiti se? Kako? Trenutačno sam na oksazepamu. Doktorica mi je rekla da je bolji nego helex. Helex kraće djeluje, potrebne su sve veće i veće doze da bi se čovjek osjećao upola onako dobro kako se osjećao dok nije bio na helexu. Surfala sam internetom, s helexa se najlakše skinuti ako prijeđeš na nešto drugo. Zato sam na oksazepamu, to sam već rekla. Ne znam na što ću prijeći kad odlučim sjahati s oksazepama. Da, kako se ubiti?

Kod mene je bio susjed, rekao mi je: "Znate onu crnu mačku, onu što ima strašnu, krvavu ranu na leđima?" "Svi znamo onu crnu mačku s ranom na leđima." Kroz staklenu stijenu vidjela sam Petra Krešimira. Ležao je na stolu. Srećom, naši gosti ne znaju koliku slobodu uživa Petar Krešimir dok ga gledaju samo ukućani. "Ja hranim onog crnog mačka s ranom na leđima." Moj susjed voli životinje. "Riga mi se kad vidim mačka s ranom na leđima." Riga? Nisam baš trebala upotrijebiti izraz "riga". Moj je susjed fin gospodin. "Netko mora voljeti i bića u nevolji". "Mačak nije samo u nevolji, ima šugu", u ruci sam držala crvenu, porculansku šalicu, pratite me, jasno vam je da sam ja govorila o šugi? "Moj Petar Krešimir je osjetljiv, šuga se širi poput kuge, kako to da se vi ne bojite za svoje mačke?" "Šuga", rekao je susjed, "šuga?" "Šuga." Gledala sam mu u krupne šake. Moj susjed je stariji gospodin, ima krasne smeđe oči i smeđu kosu. "Nešto moramo učiniti", još uvijek sam držala crvenu porculansku šalicu u ruci. "Mogao bih ga ubiti lopatom, ruke su mi snažne, ne mogu. Srce bi mi puklo". "Slušajte", položila sam čašu crnog vina na stakleni stolić, "dat ću vam pet oxazepama, stavite mu to u hranu, šuga je strašna bolest." Susjed je otišao. Nisam zla, teško je gledati u krvava mačja leđa kako šetaju tvojom terasom. Prošlo je nekoliko sati, izašla sam iz kuće. Crni me mačak gledao mutnim očima. "Šic", rekla sam zgađena, "šic!" Krenuo je, zastao, pa se srušio na bok. "Odlazi", urlala sam i lupala nogom obuvenom u Camper čizmu, luda sam za kampersicama, "nestani!" Drogirana se životinja pridigla i odbauljala prema susjedovoj kući da tamo umre u miru i snu.

"Dobar dan." Susjed me pozdravio idućeg dana, djelovao je zabrinuto. "Imate li još onih tableta?" Dala sam mu posljednjih deset oxazepama. Srećom, u apoteci ih mogu dobiti bez recepta, Kika je sa mnom išla u gimnaziju. Prokleta, žilava životinja! Odvezla sam Petra Krešimira na pregled. Veterinar ga je jedva izvukao iz košare. "Gospođo, nema šugu." Ipak mu je u prekrasno tijelo uvalio injekciju vitamina, na moj zahtjev. Sto pedeset kuna.

"Dobar dan." Bio je utorak, nije se smiješio. Tresla sam se. "Ne brinite se", govorio je dok sam stavljala čašu crnog vina na stakleni stolić, "jutros sam mu u hranu stavio dvije debele tablete koje piju epileptičari. Dala mi ih je gospođa Maca. Lani, na Staru godinu, popio sam jednu, spavao sam dva dana." "Hvala bogu", rekla sam. I još sam dodala: "Bila sam kod veterinara, rekao mi je, 'gospođo, čuvajte Petra Krešimira od šuge'!"

"Dobar dan", bila je srijeda. "Vraćam se iz grada, vidite, dvadeset paketića mišomora. 'Oprezno, gospodine', rekao mi je gospodin u sjemenarnici." "Hvala bogu", moj je glas zvučao veselo. Nekome bi se moglo učiniti da na terasi sa susjedom razgovara žena puna nade. Žurio je, nisam mu dala čašu vina.

"Dobar dan." Tresao se. I ja sam se uznemirila. "Ušao sam u apoteku, rekao gospođi, 'ima šugu, naše će se mačke razboljeti, dajte mi cijankalij, neću iznevjeriti vaše povjerenje'. 'Zvat ću policiju, gospodine', rekla je. 'Slušajte' strašno me razljutila, 'da želim ubiti čovjeka, učinio bih to lopatom.' Zašto gospođa u mene nema povjerenja?" Šutjela sam. Uskoro će Stara godina, napravit ću francusku salatu.

"Dobar dan." Bio je jako dobro raspoložen. Na stolić sam stavila crno vino i turske suhe smokve. Ruke su mi bile mirne. "Bio sam kod veterinara. 'Nema šugu. Pas mu je oderao leđa. Budite strpljivi, ubit će ga led i zima.'" "Super", glas mi je zvonio, "čula sam prognozu, uskoro će led i zima."

Crni mačak s krvavom ranom na leđima na mojoj terasi drži glavu u posudici s hranom. Pao je snijeg, zato sam konzervu hrane otvorila samo zbog njega.
Koliko oxazepama popiti, to me muči?

"O", govori mi kći, dobra stara kokoš je u vodi. "Evo ti, totalno smo bez para." U ruci držim magnet za frižider. "Osvetite se! Živite dovoljno dugo da budete problem svojoj djeci." Moja je kći dobre volje a kokoš je u kipućoj vodi i kraj je godine?!