Alicia Gracin (lijevo), Irena Miličić ( lijevo dolje), Jadranka Pintarić ( krajnja desno), Gordana Farkaš-Sfeci (krajnja desno) i Milana Vuković-Runjić Kada su se potkraj 2005. radili pregledi najzanimljivijih knjiga izdanih u toj godini, pokazalo se da iza njih stoje upravo žene. Urednica Milana Vuković-Runjić u svojoj je izdavačkoj kući Vuković i Runjić u sklopu međunarodnog izdavačkog projekta "Mitovi" objavila romane najpoznatije kanadske autorice Margaret Atwood i ruske književne zvijezde Viktora Pelevina; Profilova urednica Alica Gracin za tu je nakladničku kuću odabrala roman dobitnika Bookera "Linija ljepote" Alana Hollinghursta; Jadranka Pintarić u svojoj biblioteci "Na tragu klasika" Hrvatskog filološkog društva i izdavačke kuće Disput objavila je vrhunske autore poput Sama Sheparda, Ilje Stogoffa i Leonarda Cohena; Naklada OceanMore Gordane Farkaš-Sfeci izdala je još jednu knjigu provokativnog Francuza Frédérica Beigbedera "Ljubav traje tri godine", a Irena Miličić je u sklopu biblioteke "Facta" izdavačke kuće Algoritam ponudila i Umberta Eca, Pascala Brucknera te Terryja Eagletona.

Iako su one samo neke od uspješnih urednica koje u Hrvatskoj odlučuju koje će knjige objaviti pojedine izdavačke kuće te kako će one u konačnici izgledati, njihov broj potvrđuje da su hrvatskim izdavaštvom zavladale upravo žene preuzevši taj donedavno najčešće - muški posao. Bez obzira na to što je, istaknule su neke od njih, žena u toj profesiji oduvijek bilo, u prvom su planu ipak bili urednici poput književnika Zlatka Crnkovića, koji je svojedobno pokrenuo slavnu "Biblioteku Hit" izdavačke kuće Znanje.

U posljednjih nekoliko godina knjige za hrvatske nakladnike sve češće biraju i uređuju žene, a njihov vrstan rad potvrđuju i književne nagrade poput Kiklopa: u dvije godine, koliko postoji, dodijeljen je trima urednicama.
Jedna od najeksponiranijih hrvatskih urednica je književnica i suvlasnica izdavačke kuće Milana Vuković-Runjić, na domaćoj nakladničkoj sceni prisutna od sredine devedesetih. Upravo je ona pokrenula biblioteku prvih hrvatskih džepnih, jeftinijih izdanja u sklopu izdavačke kuće Ceres i tako knjige na koje se tada još zaračunavao PDV učinila pristupačnijima čitalačkoj publici. U izdavaštvu se Milana Vuković-Runjić, završivši studij filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, našla sasvim slučajno te u taj posao uključila i supruga Borisa Runjića, s kojim vodi izdavačku kuću Vuković i Runjić.

Prisjećajući se samih početaka u nakladništvu, ta Zagrepčanka otkriva kako je vrlo mlada došla na ideju da pokrene džepna izdanja te postala urednicom i suvlasnicom izdavačke kuće: "U ljeto 1996. putovala sam s mužem po Italiji i dok smo se vozili vlakom od Napulja do Rima, čitala sam džepno izdanje Marquezova romana 'Dvanaest hodočasnika' na engleskom. Kako je tada prosječna knjiga kod nas koštala 200 kuna, zapitala sam se zašto se u Hrvatskoj ne mogu kupiti jeftinija, džepna izdanja koja bi se, recimo, prodavala na kioscima. Po povratku sam svom tadašnjem nakladniku Dragi Dumančiću iz kuće Ceres, koji je objavio moju treću zbirku poezije 'Azurno zlato', predložila da pokrenemo biblioteku 'Džepna Ceres' u kojoj će knjiga koštati 39 kuna. On je objeručke prihvatio i biblioteka je krenula godinu i pol poslije."

Tako je Milana Vuković-Runjić postala urednicom u toj izdavačkoj kući, a ubrzo je nagovorila i supruga da se u njoj zaposli kao dizajner. Godinu dana poslije tog su izdavača zajedno napustili i 1999. pokrenuli vlastitu nakladu. Prema njezinim riječima, to nije bilo zahvalno razdoblje za hrvatsko izdavaštvo, ali su se kombinirajući vrsne autore, pristupačne cijene i dobar dizajn probili na tržište te već s prvim trima knjigama postigli komercijalni uspjeh. Za urednički posao u hrvatskom nakladništvu kaže da je postao elitno žensko zanimanje te da mnoge vrlo zanimljive biblioteke uređuju upravo žene. O razlozima dominacije pripadnica ljepšeg spola u toj profesiji Milana Vuković-Runjić je rekla: "Svi koji se bave nakladništvom u Hrvatskoj vjerojatno znaju da najviše knjiga prodajemo ženama, jer one očigledno više čitaju. Znači li to da žene više uživaju i u odabiru knjiga, ne znam, ali je moguće. I to je neka vrst kupovine, knjigu treba izabrati kao što se biraju lijepe cipele, i žene su se možda prepoznale u tome. Uz to, kao urednik morate biti iznimno strpljivi i jakih živaca jer prijevodi ili rukopisi uvijek kasne, a čini mi se da su žene tu vještiji diplomati od muškaraca. One se također ne stide služiti se svojim šarmom na svakom koraku, što je u urednikovanju uvijek potrebno."

I u njezinu je obiteljskom poslovanju u početku postojala podjela poslova: ona je bila isključivo urednica, a suprug se bavio grafičkim dizajnom. S vremenom su, kaže, nestale granice i nerijetko se dogodi da ona sudjeluje u dizajniranju naslovnice ili da Boris Runjić odabere knjigu za objavu. Ipak, priznaje, u posljednje vrijeme radi manje od njega jer je "postala maskota kuće te samo daje intervjue i šeće okolo u crvenim suknjama".

Milana Vuković-Runjić ove je godine nagrađena književnom nagradom Kiklop za urednicu godine. Njezina je nakladnička kuća dobila istu nagradu i za biblioteku godine koju dijeli s urednicom biblioteke 'Facta' nakladničke kuće Algoritam, Irenom Miličić, koja od 2003. uređuje niz knjiga, karakterističan naslovima iz publicistike i popularne znanosti. Toj Zagrepčanki, supruzi i majci dvoje djece posao u Algoritmu bio je prvi kontakt s izdavaštvom, u kojem se poput Milane Vuković-Runjić našla slučajno. Kao klasična filologinja koja je do 2003. radila kao asistentica u Staroslavenskom institutu te u Hrvatskom institutu za povijest, u Algoritam je ušla zahvaljujući ideji o biblioteci 'Facta' na koju je došla s glavnim urednikom tog velikog nakladnika Nevenom Antičevićem.

"Toga smo se dosjetili istodobno, on kao urednik i ja kao čitateljica. Željeli smo publici pokazati da se o vrhunskoj znanosti može pisati razumljivo te da je takva literatura važna za opće obrazovanje čitatelja, pogotovo s obzirom na situaciju koja vlada u medijima. Uz to, znanost nema nikakva smisla ako je zaključana u institutima i na fakultetima." Prva knjiga objavljena u toj biblioteci prije dvije godine bila je "Prvo djeca" Penelope Leach, sociološki prikaz obitelji i njena raspada u zapadnom društvu, a ove je godine prvi put objavljen i naslov hrvatskog autora, lingvista Ranka Matasovića "Jezična raznolikost svijeta". Irena Miličić odnedavno uređuje još jednu Algoritmovu biblioteku pod nazivom "Naša stvar". Ona se tematski tiče problema isključivo vezanih uz Hrvatsku, a prvi objavljen naslov je "Vanjska politika" dijabetologa po struci i bivšeg ministra vanjskih poslova Mate Granića.

Prošlogodišnja dobitnica nagrade Kiklop za biblioteku godine, Jadranka Pintarić, jedna je od rijetkih urednica u Hrvatskoj sa statusom slobodnjaka. Nagrađena je za svoju "Biblioteku za početnike" u stripu, koju je uređivala za manju izdavačku kuću Jesenski i Turk. Ta je Zagrepčanka ujedno i književna kritičarka koja surađuje s nekoliko domaćih dnevnih listova, zbog čega se nerijetko nađe u situaciji da loše ocijeni književne odabire svojih kolega i kolegica, odnosno djela koja su objavili. O tome kaže: "Ove sam godine napisala groznu kritiku za Beigbederovu knjigu 'Ljubav traje tri godine' koju je objavila Gordana Farkaš-Sfeci u svojoj Nakladi OceanMore. No to je moj posao i one to sportski podnose, a mi se unatoč tomu i dalje družimo i smijemo zajedno."

Jadranka Pintarić tri godine uređuje biblioteku "Na tragu klasika", koju izdaju Hrvatsko filološko društvo u sunakladništvu s Disputom, a pokrenula ju je na inicijativu kolegice Irene Lukšić, urednice i prevoditeljice. Prema njezinim riječima, s obzirom na to da imaju sličan književni ukus, Irena Lukšić je za zajedničkog izleta na rijeci Mrežnici prije nekoliko godina predložila da pokrenu biblioteku koja bi ga odražavala. Sudjelovanje u tom projektu smatra velikom srećom, jer je "velika rijetkost dobiti ponudu da uređuješ biblioteku knjiga kakve bi sam želio čitati, za koje smatraš da bi jednog dana mogli biti smatrani klasicima ili to već jesu".

Iako u izdavaštvu radi već godinama, i ona se u njemu zaposlila - nije bilo slučajno nego namjerno: "Baš sam to željela napustivši prvobitnu profesiju - novinarstvo." Nakon desetak godina provedenih na Hrvatskom radiju, gdje je posao dobila igrom slučaja mijenjajući prijateljicu koja je ondje radila kao tajnica, poželjela je raditi nešto "za čim ostaje trag".
"Na radiju sve odlazi u eter, zaželjela sam se nečeg trajnog. Osim toga, život novinara je nestalan, živi se od danas do sutra. Zaključila sam da mi treba nov izazov u životu baš kad se otvorilo mjesto urednice u izdavačkoj kući Mozaik knjiga", prisjeća se sociologinja po struci, koja je također diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon dvije godine u Mozaik knjizi, bila je glavna urednica Nakladnog zavoda Matice hrvatske, nakon čijeg se zatvaranja opredijelila za status slobodnjaka. Sebe smatra "pripadnicom stare uredničke škole iz vremena kada su knjige nastajale na drukčiji način": "Danas pojedini urednici odabiru uspješne naslove sa stranih top-lista i koncentrirani su samo na prodaju. Ne sjede nad rukopisom satima nego ga daju u proces proizvodnje prije nego što ga prekontroliraju, što se uvijek odrazi na kvaliteti knjige. A urednik nikad nema toliko dobrog prevoditelja da nakon njega ne treba ništa popravljati."

Time objašnjava kako je moguće da se u hrvatskom izdavaštvu događaju situacije poput javnosti najpoznatijeg primjera loša prijevoda 'Da Vincijeva koda' Dana Browna, u kojem je samo jedna od apsurdnih pogrešaka prijevod bezgrešnog začeća kao časne koncepcije. S njom se slaže i najmlađa urednica izdavačke kuće Profil, Alica Gracin, koja u tom velikom nakladniku radi već tri godine. Ona smatra da je "kulturni zločin da knjiga izađe nedorađena jer je tako nekoliko sljedećih generacija čitatelja unaprijed osuđeno na loš prijevod". Ta mlada Zadranka u Profil je ušla predloživši pokretanje biblioteke "Femina", s kojom je i počela svoju uredničku karijeru, birajući i uređujući djela autorica modernih klasika poput Margaret Atwood i Marguerite Duras te suvremenih književnica mlađe generacije. Trenutačno ta svršena studentica engleskog i francuskog jezika zagrebačkog Filozofskog fakulteta uređuje i biblioteke "Profil krimić" i "Profil bestseler". I ona je, priznaje, pri odabiru naslova svjesna da su žene bolji kupci knjiga, ali književnu publiku ipak ne dijeli po spolu, nego ju bira na način koji im je svima zajednički:

"Ostajem vjerna sebi, ali istodobno osluškujem publiku. Gledam čega ima na tržištu i prilagođavam svoje afinitete onome što mogu ponuditi." Prije uredničke karijere radila je u osnovnoj školi te u školi stranih jezika, ali urednički ju je posao, kaže, oduvijek privlačio: "Oduvijek sam voljela čitati i nakon svih pročitanih knjiga usmjerila sam svoje želje u određenom smjeru. Srećom se u tom trenutku otvorilo mjesto u Profilu i predložila sam pokretanje biblioteke 'Femina' jer su ženske autorice oduvijek odgovarale mom senzibilitetu, a takve biblioteke u Hrvatskoj nije bilo od sedamdesetih godina", objasnila je jedna od najmlađih hrvatskih urednica.

Za razliku od Alice Gracin, kojoj je rad u izdavaštvu "oduvijek bio velika želja", urednica i vlasnica Naklade OceanMore, Gordana Farkaš-Sfeci, nakon što je postala majka dviju kćeri, željela je fleksibilan posao bez fiksnog radnog vremena. Sredinom devedesetih je, prisjeća se, došlo do velikih promjena na domaćoj izdavačkoj sceni. Mnogi su veliki izdavači propali, a počeli su se javljati i mali nakladnici koji su "stvarali nešto novo s malo financijskih sredstava". O tom razdoblju Gordana Farkaš-Sfeci kaže: "Kako sam tada bila domaćica, odlučila sam s kolegicom osnovati izdavačku kuću Fidas koja je objavila hitove 'Dnevnik Bridget Jones' i 'Seks i grad'. Bio je to posao koji nas nije angažirao osam sati dnevno i ostavljao mi je dovoljno vremena za djecu".

Vlasnica i urednica Naklade OceanMore nekoliko je godina prije izdavaštva radila kao asistentica redatelja Ivana Hetricha na Hrvatskoj televiziji. Nakladu OceanMore pokrenula je 2002. napustivši Fidas. Izdanja te izdavačke kuće u kojoj su samo dva zaposlena, od samog su početka vrlo česta na domaćim top-ljestvicama. Time je, kaže, dokazala "da se s malo ljudi mogu postići dobri rezultati", a smatra da su male tvrtke iznimno važne jer "održavaju raznolikost tržišta i ne daju velikima da se uspavaju". Kao urednica i vlasnica često je, priznaje, "u shizofrenoj situaciji zbog podijeljene ličnosti". "Stalno moram misliti kako da urednica ne upropasti vlasnicu", govori kroz smijeh. Pritom ističe da, srećom, njezina nakladnička kuća, uz "bezimenu" biblioteke u kojoj objavljuje autore poput Nobelovke Elfriede Jelinek, ima i tzv. chic-lit biblioteku za širu publiku, u kojoj su spisateljice poput Sophie Kinelle, koja se proslavila serijalom romana o šopingholičarkama. No i taj je žanr, tvrdi, financijski oslabila golema produkcija.

Time potvrđuje riječi Milane Vuković-Runjić, koja o situaciji u hrvatskom izdavaštvu kaže: "Svi se mi jako volimo, no možda bismo se trebali mrziti, trovati i uništavati jer broj izdavača raste, a kupaca je oduvijek malo. I dok se mi cijenimo i čestitamo si, ona tri i pol kupca neodlučna su što da kupe od lavine netom objavljenih naslova, a dobro znamo da prosječni Hrvat čita 0,9 knjiga na godinu".