Predsjednik Stjepan Mesić i Dubravka Lekić prilikom otvaranja Termi Jezerčica u Donjoj StubiciU prijeratnom razdoblju Stubičke toplice u Hrvatskom Zagorju godinama su bile omiljeno izletište brojnih Zagrepčana. Tijekom devedesetih trendovi su se promijenili, pa su mnogi Hrvati iz zapadnog dijela Hrvatske svoje vikende počeli provoditi u obližnjim slovenskim toplicama. Za to vrijeme nekadašnje odmaralište Jezerčica polako je propadalo naočigled mještana Donje Stubice.

Prije tjedan dana ta je slika promijenjena: uz prisustvo hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, svečano je otvoren potpuno obnovljeni kompleks Terme Jezerčica, koji je iznenadio mnoge koji se sjećaju nekadašnjeg odmarališta zagrebačke Hidroelektre. Umjesto sumornog ozračja, objektima izgrađenim u maniri socijalizma udahnut je novi izgled, pa su tako Terme Jezerčica danas hotel sa 48 luksuzno opremljenih soba i wellnes i kongresni centar. Za tu veliku promjenu zaslužna je nova vlasnica Termi Dubravka Lekić, Varaždinka koja je od pozicije medicinske sestre došla do vlasništva nad šest privatnih zdravstvenih ustanova, a odnedavno se upustila i u turizam.

Nakon što je u Zagrebu 1971. godine završila višu školu za medicinske sestre, Dubravka Lekić vratila se u Varaždin i počela raditi u tamošnjem domu zdravlja. Vrlo brzo napredovala je do mjesta glavne medicinske sestre cijelog doma, a kad se 1979. u Varaždinu otvorio novi dom umirovljenika, odlučila je prijeći na novo radno mjesto. U sklopu tog doma, u kojem je bila glavna medicinska sestra, 1984. godine otvorio se novi centar za njegu, liječenje i rehabilitaciju bolesnika u kući, a Dubravka Lekić postala je voditeljica tog centra. "Kad je 1990. krenula privatizacija u zdravstvu, trebalo je odlučiti hoćemo li kao centar ostati u sklopu doma zdravlja ili ćemo se pokušati privatizirati. Ja i dvadesetčetvero zaposlenih na kraju smo zaključili da treba pokušati nešto novo. Otišla sam u ministarstvo i rekla im da bismo mi u Varaždinu htjeli privatizirati naš centar. Dočekali su me s oduševljenjem i čestitali na hrabrosti, jer je tako nešto tada bila potpuna novost u državi", ističe Dubravka Lekić.

Tako je već ujesen iste godine pod njezinim vodstvom osnovana prva privatna zdravstvena ustanova u Hrvatskoj, što je bila naznaka njezinih uspjeha koji će uslijediti. "Kad je 1991. počeo rat, naša je ustanova postala značajna jer nas je dr. Dražen Švagelj, koji je vodio istočni front pozvao da pomognemo. Kako je vinkovačka bolnica bila srušena do kraja, sve smo bolesnike i ranjenike smjestili kod nas u Varaždinu i Čakovcu. Već 1992. u Vinkovcima i Županji otvorili smo podružnice naše ustanove i pomagali mnogima", kaže Dubravka Lekić.

Uskoro su je ratni sukobi u Pokuplju naveli da u Pribiću pokraj Krašića osnuje još jedan dom, smješten uz prvomisnu crkvu kardinala Kuharića, koji je 1993. taj dom i službeno otvorio. "Najteže mi je bilo isfinancirati uređenje i adaptaciju tog doma. Na kraju smo nekako uspjeli raznim kreditima, od kredita zavoda za zapošljavanje do kredita Croatia banke uz užasno visoke kamate, ali taj je dom na kraju proradio već ujesen iste godine i bio pun", kaže Dubravka Lekić. Broj domova pod njezinim ravnanjem tu nije stao, jer je sljedeća lokacija bio ponovno njezin rodni Varaždin: "U domovima smo imali dugačke liste čekanja, pa sam zaključila da treba izgraditi još jedan. Tako smo u Varaždinu od Grada kupili jedno zemljište u blizini centra i iz temelja izgradili namjenski objekt u kojem može boraviti od 230 do 250 osoba." Ministarstvo zdravstva zamolilo ju je, 1977., da zbrine djecu iz doma u Stančiću pokraj Dugog Sela, ali i male Hrvate iz Sarajeva: "Godinama su u Pazariću kod Sarajeva bila smještena bolesna djeca iz Hrvatske, a kad je Sarajevo deblokirano, tražili su da Hrvatska preuzme svoju djecu. Tako smo dobili autobus sa šezdesetoro djece razne dobi s mentalnim i tjelesnim oštećenjima. Nismo znali gdje ćemo ih smjestiti", priča Dubravka Lekić.

Rješenje je pronašla u novinama: "U lipnju te godine u Vjesniku sam pročitala da Privredna banka prodaje bivše odmaralište Hidroelektre koja je otišla u stečaj. Zainteresiralo me zbog bazena i izvora termalne vode, ali kad sam došla pogledati kako to izgleda, ispalo je da je unutarnji bazen potpuno devastiran i bez krova, u vanjskim bazenima je rasla trava i slično. Međutim, hitno nam je trebao prostor za smještaj djece. Prvotna cijena iznosila je 25 milijuna kuna, a ja sam se javila na četvrti ili peti natječaj, kad je cijena pala na 10 milijuna. Malo pomalo počeli smo uređivati objekte i bazene, a 2001. uzeli smo kredite i potpuno ih obnovili", kaže Dubravka Lekić.

Uskoro se toj zanimljivoj poduzetnici ukazala još jedna prilika, prodavalo se obližnje zemljište Pustodol na kojem je negdašnji zagorski tajkun Željko Miketić planirao otvoriti 'afričko selo': "Odmah sam znala da me zanima ta lokacija, jer je u neposrednoj blizini Jezerčice. Miketić je tamo htio sagraditi golf terene, sagraditi konjušnice, ali je sve otišlo u stečaj pa smo mi kupili zemljište i nedovršeni objekt za 530 tisuća eura", otkriva Dubravka Lekić.

Nakon kupnje Pustodola Dubravka Lekić je zaključila da po prvi put u životu ima i viška smještaja, pa ju je počela kopkati ideja da od Jezerčica napravi elitni turistički objekt. Uskoro je krenula u ostvarenje te ideje: "Došla sam u Raiffeisen banku i objasnila im što namjeravam napraviti, a oni su mi vjerovali i dali mi kredit. Ujesen 2004., svu smo djecu iz Jezerčice prebacili u Pustodol i počeli s temeljitom adaptacijom tog kompleksa, koja nas je ukupno stajala 22 milijuna kuna. Tako smo cijelu 2005. godinu preuređivali glavnu zgradu i kongresni centar, mijenjale su se sve instalacije, topla termalna voda je uvedena u sve sobe, oživotvorili smo ideju vrhunskog wellness centra. Sad imamo objekte koji jamče da možemo biti na vrhu: opremili smo sobe da zadovoljavaju kvalitetom četiri zvjezdice, ali ih nismo mogli dobiti zbog kvadrature. A u to nismo mogli zadirati jer je zgrada građena od armiranog betona. Tako je sad mnogima iznenađenje kad u sobi dobiju i ono čemu se ne nadaju: ogrtač, papuče, fen, televizor, sef..."

Prošlotjednim svečanim otvaranjem Dubravka Lekić, nekadašnja medicinska sestra iz Varaždina ne staje: do ljeta ove godine planira sagraditi još jedan vanjski bazen s toboganima i hidromasažom, te nadstrešnice s trstikom da se masaže za goste mogu izvoditi i na otvorenom. "Imam ja i većih planova, recimo sagraditi veliki zatvoreni i otvoreni aquapark. Isto tako, željela bih povećati kapacitet hotela, što je jedino moguće dogradnjom. Naime, već sad imamo slučajeva da nam preko vikenda dođe skupina ljudi na neki kongres, pa uzimaju dvokrevetne sobe kao jednokrevetne i odmah nedostaje smještaja", objašnjava Dubravka Lekić.

U svojim poslovnim planovima uopće se ne boji konkurencije, pogotovo obližnjih Stubičkih toplica: "Naš konkurent nije dosad ulagao, nije nikakva tajna da je vrlo malo ili ništa uložio u razvoj Stubičkih toplica, a mi smo ipak digli kvalitetu na viši nivo uz iste cijene kao i njegove, tako da gosti sve više prelaze k nama. Uostalom, ne bojim se konkurencije, jer nisam sama. Imam dvije kćeri, dva zeta i troje unučadi. Starija kći je pravnica i krenula je na menadžment turizma i zdravstva, zet je ekonomist i postavila sam ga za direktora cijelih Termi, a druga kći se isključivo bavi fizikalnom terapijom i rehabilitacijom", objašnjava Dubravka Lekić.

Kao vlasnica nekoliko domova za umirovljenike i djecu s posebnim potrebama Dubravka Lekić ne vidi ništa čudno u svom nedavnom okretanju turizmu. "Slično je pomoći i pružiti drugom čovjeku osjećaj da je poseban", kaže. Na pitanje kako objašnjava svoj poslovni uspjeh, pogotovo u zdravstvenom sektoru koji baš i ne slovi kao jako profitabilan za privatno poduzetništvo, Dubravka Lekić odgovara: "Uvijek sam htjela raditi drukčije. Još dok sam vodila dom u državnom vlasništvu htjela sam da svatko zna koliko radi te koliko zaradi, što je bilo pravilo u socijalizmu - plaćanje prema učinku. Meni se to jako dopalo, da onaj tko više radi, više i zaradi. Istodobno, na početku me jako privlačila ideja da budem privatnik, pa da mogu imati direktni utjecaj na ono čime se bavim. Ponekad me pitaju kad ću u penziju, a ja znam da ću uvijek biti tu. Ne želim otići u penziju a da ne vidim da je iza mene nešto ostalo. Ima mnogo ljudi koji ne razmišljaju tako, potroše cijeli život, a da iza sebe ne ostave ni mali stan. Ja sam drukčija", priznaje Dubravka Lekić.