Ne treba zaboraviti da je Krško bio dio mnogo većeg energetskog sustava u bivšoj Jugoslaviji koji je mogao pokriti njezino ispadanje iz sustavaProšlog tjedna ljubljanski Dnevnik objavio je vijest da Slovenija namjerava graditi drugi blok Nuklearne elektrane Krško. Buduća bi nuklearka, prema navodima Dnevnika, bila sagrađena nakon 2020. i imala bi snagu 1000 MW, gotovo dvostruko više od sadašnje. Činjenica da se razmišlja o gradnji elektrane takve snage upućuje na to da je Slovenci neće koristiti sami, a partner u korištenju, a vjerojatno i gradnji, bila bi Hrvatska. Takvu je mogućnost u razgovoru za Nacional neizravno potvrdio i Goran Granić, bivši zamjenik predsjednika hrvatske Vlade i direktor Energetskog instituta “Hrvoje Požar”.

“Nije realno da Hrvatska ili zemlja te veličine ili potrošnje energije gradi nuklearnu elektranu samo za sebe. Ako se bude gradila nova nuklearka, može je se graditi u suradnji barem dviju zemalja u regiji. Ne treba zaboraviti da je Krško bio dio mnogo većeg energetskog sustava u bivšoj Jugoslaviji koji je mogao pokriti njezino ispadanje iz sustava. Naime, sustav se gradi tako da uvijek ima rezervu onoliko veliku koliko je snažna najjača jedinica”, kaže Goran Granić objašnjavajući da hrvatski sustav ne može samostalno prihvatiti velike jedinice. “Ekonomija nuklearnih elektrana razvijena je na konceptu veličine, pa je isplativije imati jedinice veće od tisuću MW, kao i graditi više jedinica na jednom prostoru. No najveća jedinica u sustavu ne bi smjela biti veća od 10-15 posto maksimalnog opterećenja u sustavu. To znači da Hrvatska sama može izgraditi jedinicu od 350 do 400 MW, otprilike dvije trećine kapaciteta Krškog, a to nije isplativo”, kaže Granić dodajući da ne vjeruje kako će se Hrvatska upustiti samostalno u realizaciju gradnje nuklearne elektrane ako se pojavi taj projekt. Lokacije na kojima bi se eventualno u Hrvatskoj mogla graditi takva elektrana ograničene su na tok rijeka Save i Dunava, pa se već odavno govorilo o lokacijama kraj Zagreba ili Erduta.

Već kada je građena NE Krško, planirana je gradnja istovjetne elektrane u blizini Zagreba, ali danas to zbog stava javnosti ne dolazi u obzir. Ali teško da bi se netko u Hrvatskoj pobunio na gradnju novog bloka u Krškom. Bio bi to važan izvor energije za Hrvatsku, koja je, poput Slovenije, praktički iscrpila svoj hidropotencijal i sada se mora opredijeliti kako će pristupiti energetskom planiranju u vrijeme sve viših cijena fosilnih goriva. Iako je Slovenija zagovarala razvoj bez rasta potrošnje energije, planovi su im se izjalovili pa su počeli graditi blok od 500 MW u termoelektrani Šoštanj, gradi se crpna elektrana Avče na rijeci Soči od 190 MW, a u projektnoj fazi je izgradnja plinsko-parne elektrane u Trbovlju snage 300 MW. No ni to neće biti dovoljno, pa mnogi smatraju gradnju nove NE u Krškom logičnim rješenjem. Iako je stručna javnost sklona toj mogućnosti, prosječan stanovnik u obje zemlje načelno je iznimno skeptičan prema nuklearnoj energiji. Vlade dviju zemalja prvo će morati pripremiti građane na tu vijest. Slovenci su počeli prvi, iako su se donedavno izričito odricali takve mogućnosti.

Tako je prošlog tjedna ministar za okoliš Janez Podobnik posredno potvrdio glasine o planovima vlade rekavši da “nuklearna energija ne stvara stakleničke plinove, a dobivanje struje iz atomske energije imat će smisla i u budućnosti”. Takva je izjava bila nezamisliva prije pola godine, kada su Slovenci najavljivali da će zatvoriti Krško mnogo prije 2023., kada joj istječe predviđeni vijek trajanja. Sada se navodno čak i razmišlja o produljenju životnog vijeka na 2043. S druge strane, na Nacionalov upit slovenskom ministarstvu gospodarstva o mogućoj gradnji nove nuklearke stigao je suzdržan odgovor da se “trenutačno u Sloveniji ne provode nikakve aktivnosti glede gradnje drugoga bloka Nuklearne elektrane Krško, te da su aktivnosti usmjerene na traženje lokacije za konačno odlagalište nisko i srednje radioaktivnog otpada, izgradnju tog odlagališta i pribavljanje financijskih sredstava za demontiranje NE Krško”. No u nastavku odgovora povrđuju “da postoji međunarodna praksa po kojoj se razmišlja o produljenju životnog vijeka nuklearnih elektrana poput NE Krško, pa njezini vlasnici također razmišljaju u smjeru te međunarodne prakse”. Činjenica je da bi Sloveniji za zadovoljavanje predviđenog deficita struje bio dovoljan i blok od samo 500 MW, što upućuje na to da je neće koristiti sami. Osim toga, postoji i tehnološka prepreka za samostalnu gradnju tako velike elektrane. Naime, elektroenergetski sustav mora biti u mogućnosti kompenzirati “ispadanje” najveće jedinice, što znači da bi Slovenija trebala imati uvijek jedan GW struje u rezervi. Izbor partnera je jednostavniji ako su to zemlje u susjedstvu . U protivno moraju se rje š avati problemi tranzita elektri č ne energije , š to otvara dodatne probleme u realizaciji projekta . Slovenci zapravo ne mogu birati partnera jer elektranu mogu graditi samo s nekom od susjednih zemalja. Hrvatska je očit izbor jer Austrija i Italija spadaju među zemlje koje su se javno odrekle nuklearne energije.

Zapravo, realno je očekivati veliki politički pritisak tih slovenskih susjeda. Goran Granić smatra da dobrovoljno odricanje od nuklearne energije nije dobro nego je nepotrebno samokažnjavanje. “Ne smatram da postoji jedinstven oblik energije na koji se treba isključivo osloniti. Također, što god tko mislio o tome, ne postoji tip energije bez koje se ne može, uključujući nuklearnu, ali isto tako ne postoji proizvodnja energije koja je bez utjecaja na okoliš. Ako se Hrvatska opredijeli za gradnju nuklearne elektrane, e bi bilo dobro da se to nameće kao nužno ili jedino moguće rješenje, nego jer je to dobro rješenje.” Za kakav god način podizanja proizvodnje energije se Slovenija i Hrvatska odluče, bit će to vrlo dugotrajan proces čiji se prvi rezultati pokazuju tek za deset ili dvadeset godina.

“U idealnim uvjetima, da se odmah danas u Saboru prihvati gradnja nuklearne elektrane, građani jednoglasno podrže tu odluku i pronađe se optimalna lokacija, prve količine struje dobili bismo za više od 10 godina”, kaže Granić. Hrvatska trenutačno 17 posto svoje opskrbe električnom energijom osigurava iz NE Krško, 36 posto iz termoelektrana, a 47 posto iz hidroelektrana, dok su alternativni izvori energije sasvim marginalni. Primjerice, iz vjetroelektrana kod Šibenika i na Pagu Hrvatska će raspolagati sa 21 vjetroturbinom ukupne snage 16,8 megavata. Hrvatska će tako teško zadovoljiti svoje potrebe za energijom koje rastu po stopi od čak četiri posto godišnje. U sljedećih deset godina HEP namjerava gradnju izvora električne energije snage 1220 MW, u što će se uložiti 10,5 milijardi kuna.

U prvoj fazi planirane su plinske elektrane u Zagrebu (100 MW) i Sisku (250 MW) koje bi trebale biti završene do 2008. Nakon njih gradila bi se plinska elektrana u Osijeku, čija je izgradnja uvjetovana gradnjom plinovoda. U planu je i izgradnja zamjenskog bloka za termoelektranu Plomin I kojoj u sljedećih pet do deset godina istječe vijek trajanja. Ove godine počinje gradnja HE Lešće od 40 MW, a u planu je gradnja još pet HE do 2018. Iako su bombastično najavljivani, obnovljivi izvori energije poput solarnih ćelija i vjetroelektrana još uvijek nisu ozbiljan dio hrvatske elektroprivrede. Toga je svjestan i Toni Vidan, član međunarodne ekološke udruge Climate action network i stranke Zeleni za Zagreb. “Znam da je glavni prigovor energiji vjetra i sunca - odakle će nam doći struja noću i što kada nema vjetra. Isto tako znam da se ne može u potpunosti osloniti na to, jer nema načina da se proizvedena struja kvalitetno akumulira. Ali Hrvatska polovicu svojih potreba zadovoljava iz hidroelektrana. U danima kada ima vjetra i sunca, hidroelektrane ne moraju raditi nego mogu puniti akumulacijska jezera, i proizvoditi energiju noću ili kada nema dovoljno sunca”, kaže Toni Vidan. On smatra da se dobar dio problema može riješiti racionalizacijom potrošnje.

No Goran Granić ističe da su i Slovenci zagovarali pristup nultog rasta potrošnje energije, ali nisu uspjeli. "Povećanje energetske efikasnosti je dugoročan proces i s njim se teško može kompenzirati potrebe razvoja.Energija je političko, ekonomsko pitanje, pitanje razvojno,a sigurnosno i zakonodavno pitanje. Ona je također i pitanje osobnog standarda  i osobne filozofije života i sigurnosti. OnaEnergija nije  nije socijalna kategorija ali ima socijalne implikacije., U pitanjima razvoja i sigurnosti nemoguće je raspravljati o cijenienergetskim varijantama i tehnologijama na način da li su  koja je 5 posto većai ili manji troškovi odlučujući u donošenju odlukaa, jer su neizvjesnosti utjecajnih faktora mnogo veće. Nema jeftinih izvora energije i ako se želi poštovati sigurnost u cijelom ciklusu, i nuklearna elektrane traži velik novac.” Nakon pada komunizma, i političkih promjena koje koje su nastupile  posljednje vrijemeporasla je potrošnje energije u mnogoljidnim zemlajma  Kinai, Indijia, Brazilu, paa i ostale zemlje jugoistočne Azije u svom razvoju troše goleme količine energije. To su sve zemlje s mnogo potrošača i intezivnim gospodarskim razvojem, kojima raste potrošnja po glavi stanovnika. Nerazvijene i zemlje u razvoju potrošili su u posljednjih 15 godina prvi put više energije od razvijenih.Zemlje koje su onda bile nerazvijene, danas troše zajedno više energije nego one koje su razvijene. “Više ni jedna zemlja sama ne može nositi teret istraživanja razvoja novih tehnologija i od presudne važnosti za energetski razvitak je međunarodna suradnja. Do 2030. najveći optimisti očekuju novu tehnologiju - nuklearnu fuziju u komercijalnoj upotrebi ?. Ona bi trebala biti ekološki čistaprihvatljivija i vrlo učinkovita. Ali ako se to ostvari, ni tada nemojte očekivati da će to biti savršen i jedini izvor energije”, zaključio je Granić. 

U svijetu postoji 441 komercijalni nuklearni reaktor ukupnog kapaciteta 368 GW. Do sada je zatvoreno 111 reaktora ukupne snage 36 GW, a 80 posto reaktora starije je od 15 godina. Nuklearna energija zadovoljava 17 posto svjetskih potreba za električnom energijom. Najveći proizvođač su Sjedinjene Američke Države, koje petinu svojih potreba za električnom energijom zadovoljavaju iz 104 nuklearna reaktora. Najveći udio korištenja nuklearne energije je u Francuskoj koja iz svojih 58 reaktora dobiva čak 78 posto naplaćene struje. Indija trenutačno gradi 10 nuklearnih reaktora i po tome je najaktivnija zemlja na svijetu. Poduža je lista zemalja koje su u fazi planiranja ili na početku provođenja gradnje. Među njima su SAD, Argentina, Brazil, Kanada, Kina, Finska, Indija, Iran, Japan, Sjeverna Koreja, Pakistan, Rumunjska, Rusija, Južna Koreja, Tajvan i Ukrajina. Na listi zemalja koje razmatraju gradnju su Bugarska, Češka, Egipat, Francuska, Indonezija, Izrael, Slovačka, JAR, Turska, Velika Britanija i Vijetnam. S druge strane, postoji i niz razvijenih zemalja koje su odlučile potpuno se odreći nuklearne energije. Među njima su Njemačka, Belgija, Italija Španjolska i Švedska.