Damir Radić Krajem 90-ih u kinima se pojavio film Tonyja Scotta "Državni neprijatelj" koji nas je pokušao uvjeriti da Amerika raspolaže, ili će u najskorije vrijeme raspolagati, savršenim satelitskim sustavom za praćenje svih zbivanja na Zemlji, uključujući najmanje pojedinosti skupnih ili individualnih radnji. Nimalo ne sumnjajući u američku tehnološku moć, ipak nisam povjerovao u ono što je film plasirao. Za razliku od mnogih s kojima sam komentirao dotičnu temu, bio sam siguran da je riječ o tipičnom izdanku duge tradicije američke medijske samopromocije po kojoj se izabrana nacija obećane zemlje odlikuje superiornim umom i srcem, jer je zapravo "Državni neprijatelj" promovirao oboje: i nevjerojatan američki um koji rezultira neviđenim tehnološkim dostignućima (bez obzira što je u prvom planu Scottova filma kritika negativnog aspekta tehnološkog razvoja koji ugrožava slobodu pojedinca), i neslomljivo hrabro srce američkog građanina predanog vrednotama individualizma, no posredno i patriotizma, jer upravo je Amerika ta divna zemlja koja individualne vrijednosti stavlja na pijedestal.

Događaji od 11. rujna 2001. senzacionalno su potvrdili moje stavove, jer rasute skupine dobro organiziranih pojedinaca uspjele su po starom konspirativnom načelu odvojenih ćelija dokazati strašnu ranjivost tobože nedodirljivog američkog tehnološkog sustava i tobože superiornih američkih obavještajnih agencija. Tog dana, sve američke državne službe i institucije bile su zatečene i nespremne, beskrajno trome u reakcijama, baš kao što bi to u sličnim situacijama bile odgovarajuće instance bilo koje druge države. Jedanaesti rujna prekretnički je datum jer je u prah srušio mit o neusporedivoj američkoj tehnološkoj i organizacijskoj superiornosti. Osim toga, kao što su brojni teoretičari primijetili, napad na New York i Washington donio je šokantan prodor "nepriređene zbilje" u strogo kontrolirani medijski prostor - tzv. svijet spektakla iznenada je probijen dotad neviđenim "performanceom" koji ga je doduše, poput virusa iz serijala "Matrix", u konačnici samo ojačao, međutim u samom trenutku prodora on je bio, svidjelo se to nekom ili ne, bilo to ukusno reći ili ne s obzirom na strašne posljedice u ljudskim životima, fascinantan inovativni čin političko-medijskog aktivizma, pri čemu teroristička priroda tog čina suštinski ništa ne mijenja na stvari. Dakako, svjesni i nesvjesni zagovornici nedodirljive američke supremacije odmah su pokrenuli priču o zavjeri (ključni igrači američke politike i biznisa tobože su cijelo vrijeme znali što se sprema, ali namjerno nisu reagirali jer su tražili povod za strateško-financijski isplativ rat), s obzirom da njihovim umovima nije bilo lako suočiti se s činjenicom da Amerika nije ono što su oni mislili da jest, a na temelju američke medijske samoprezentacije.

Dakako, američka medijska povijest, napose njezini rubniji segmenti, sadrži i tradiciju različito motiviranih priznavanja ranjivosti vlastite superzajednice, npr. Carpenterov "Napad na policijsku stanicu" metaforički o tome zbori, ali i u takvim slučajevima Amerika uvijek ili gotovo uvijek nađe pravi odgovor pa je happy end, makar i pod cijenu velikih žrtva, makar i samo uvjetni, uglavnom neizbježan. I u tragediji 11. rujna pronađen je tako razlog za ponos, pronađeni su heroji u policajcima i vatrogascima što su krenuli u evakuaciju Svjetskog trgovačkog centra i tamo uglavnom ostavili svoje živote (o tome zbori Oliver Stone u filmu "World Trade Center"), ali ponajprije su u heroje promovirani putnici jedinog otetog aviona koji nije uspio stići na cilj koji su si teroristi zadali (pretpostavlja se da je meta bila Bijela kuća). Kao što je poznato, putnici su saznali da su se dva prethodno oteta aviona zabila u WTC-ove nebodere te su, svjesni da i njih čeka slična sudbina, odlučili napasti otmičare i preuzeti kontrolu nad zrakoplovom. U tim nastojanjima avion se srušio na livadu u Pennsylvaniji, a putnici su potom proglašeni junacima koji su se žrtvovali iz visokih patriotskih pobuda, u tradiciji slavnog mita o Alamu. Naravno, tim ljudima nikakvo domoljubno samožrtvovanje nije bilo na pameti, nego su u bezizlaznoj situaciji pokušali spasiti vlastite živote, što je više nego što bi velika većina ljudi učinila, jer u sličnim prilikama ljudska su bića nevjerojatno nalik ovcama. Za divno čudo, hollywoodski major studio Universal povjerio je filmsku obradu tragične sudbine putnika i posade aviona na letu 93 britanskom sineastu Paulu Greengrassu, doista pravoj osobi za smiren i realan pristup temi, lišen patetike, ideologije i isforsiranog heroizma. Greengrass je filmaš koji je godinama stjecao iskustvo suradnjom na dokumentarnim tv-projektima, a potom na igranim tv-filmovima često društveno-političke tematike i baziranima na stvarnim ljudima i događajima. Kinematografski je debitirao još 1989. u Berlinu nagrađivanim filmom "Resurrected" o britanskom vojniku zaboravljenom nakon završetka falklandskog sukoba (riječ je o istinitoj priči), no pravu je afirmaciju stekao tek 2002. berlinskim Zlatnim medvjedom nagrađenom "Krvavom nedjeljom" u kojoj je seriozno, dokumentarističkim pristupom i stilom, tematizirao čuveni pokolj katoličkih mirovnih prosvjednika u sjevernoirskom gradiću Derryju 1972. od strane britanskih vojnika. Uslijedio je angažman u Hollywoodu, gdje mu je povjeren visokobužetni projekt "Bourneova nadmoć", drugi izdanak planiranog serijala o "realističkom Jamesu Bondu", kojim se dokazao kao komercijalno uspješan autor bez narušavanja kreativnog digniteta (predviđen je i za režiju sljedećeg nastavka). U "Letu 93" primijenio je istu metodu kao i u "Krvavoj nedjelji". Iscrpno je proučio dostupnu građu, razgovarao s članovima obitelji poginulih putnika i članova posade, te se na svaki način trudio polučiti što je moguće autentičniji film. U skladu s tim, neki važni sudionici zbivanja, poput voditelja Nacionalnog kontrolnog centra za zračni promet Bena Slineyja, glume sami sebe (Sliney to radi sjajno), a svi događaji koji su morali biti fikcijski (re)konstruirani, a to su uglavnom oni u avionu, djeluju vrlo uvjerljivo (u oči pada, politički korektnom iskonstruiranošću, samo trenutak kad se otmičari i putnici istovremeno mole, svaki svome bogu). Greengrass je film komponirao po načelu dinamične izmjene prizora triju glavnih kompozicijsko-narativnih točaka (avion, civilne kontrole leta, vojni stožer), dokumentaristički sugestivno i neutralno "svjedočeći" (što istovremeno znači - nenametljivo sugerirajući) posvemašnju zatečenost i nespremnost američkog obrambenog sustava (civilne kontrole leta dosta dobro su se držale s obzirom na iznimnost situacije), kao i psihološki mehanizam po kojoj strah i panika čini brojnu ali nepovezanu skupinu ljudi lakim plijenom mizerno naoružane, ali glasne, agresivne i odlučne šačice agresora. Greengrass dosljedno ustraje na dokumentarističkoj distanciranosti pri bilježenju zbivanja (najčešće kamerom iz ruke), a u skladu s tim je i glumačka ekipa bez ijednog poznatijeg imena te spontano „samoprofiliranje“ likova strogo ograničenih na dramaturško sada i ovdje.

U filmu svi sudionici, uključujući i otmičare, samo su ljudi, neki aktivniji, neki pasivniji, neki odlučniji, neki zbunjeniji, ali nitko od njih ne zadobiva herojske karakteristike. Kad na samom kraju putnici provale u pilotsku kabinu, no ne uspjevaju podići avion te on nepovratno krene prema zelenilu tla, nema katarze. Samo zatamnjenje i natpis s posvetom svim poginulima 11. rujna 2001. Umjesto utjehe tuga, umjesto satisfakcije spomen. Prvotno je Universal "osjetio da tu nešto fali“ pa je radna verzija filma završavala "ohrabrujućim" natpisom "Američki rat protiv terora je započeo", međutim takav "herojski" diskurs na sreću je odbačen. Ljudski životi otišli su nepovratno i svaka naknadna (ideo-politička) mistifikacija bila bi neukusna. "Let 93" nije velik film - kao da je stroga koncepcija pored svega dobrog donijela i neke minuse, npr. dokinula mogućnost dubljeg emocionalnog angažmana. Međutim, svakako je riječ o ostvarenju koje imponira svojim namjerama i poštenjem, na čemu njegovim tvorcima, s obzirom na delikatnost konteksta, treba čestitati.