Ponekad se, čitajući po novinama tekstove što su ih napisali ili izgovorili pojedini čelni ljudi Katoličke crkve u Hrvata, iskreno čudim što su te riječi otisnute na novinskom papiru, uz fotografije njihovih autora, a nisu uklesane na kamenu ploču ili naškrabane na pergamentu. Moje je čuđenje predigra užasu koji osjetim prepoznajući ponekad u tim izjavama stavove i svjetonazor za koji smo naivno pomislili da je iz Europe nestao s prosvjetiteljstvom. Sličan me užas obuzima kad gledam dagerotipiju ostarjelog crnog roba s okovima oko vrata. Bože, pomislim, pa ropstvo je kao legalna stvar postojalo još u doba fotografije. Silan nerazmjer između tehničkoga dostignuća i fakta za koji smo mislili da ne pripada našem vremenu, a to je vrijeme kad počinju suvremeni mediji, pa i fotografija, proizvodi efekt užasa. Slično je bilo i prošlog tjedna s izjavom gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića da je individualizacija krivnje đavolski posao i napad na hrvatsku samostalnost. Prvo, začudio sam se što je ta izjava u novinama, što je otisnuta na papiru a ne u kamenu, a onda me šokirala i fotografija. Uz riječi što ih je biskup Bogović izrekao na skupu Hrvatskog kulturnog vijeća o Haaškom sudu bolje bi pristajao njegov reljef u bronci ili glini, a možda i nekakav vapnenački profil nalik na one iz crtića o Kremenku. Napadajući individualizaciju krivnje biskup Bogović ne može a da implicitno ne napadne i koncept individualnosti koji na Zapadu postoji već nekoliko stoljeća i koji nije oblikovan samo reformacijskom idejom individualne odgovornosti pred Bogom, nego i sustavnim kulturnim, usudio bih se reći, napredovanjem od renesanse, preko Luthera i prosvjetiteljstva do danas.

Svijest o vlastitoj individualnosti i onome ja unutar zajednice ili bilo kakve grupe kulturno je dobro Europe i zapadnoga svijeta, dobro za koje se, koliko znam, zalaže i Katolička crkva. Rezultat je to mnogih filozofskih i umjetničkih napora i dovoditi ga u pitanje znači povratak u vremena kolektivne odgovornosti koja opravdava masovne pokolje, a genocid smatra općeprihvaćenom metodom borbe. Jer krivnja je već dugo, na sudu i ljudskom i Božjem, individualna i individualizirana, a odustajanjem od individualizacije može se samo ozakoniti da smo za nešto krivi svi kao pripadnici roda, plemena ili naroda pa da onda za zločin jednoga pripadnika naroda mogu biti odgovorni i svi drugi pripadnici toga naroda. To bi značilo otprilike ovo: da za zločin Mile Martića, Veselina Šljivančanina ili Ratka Mladića može biti metkom u zatiljak kazneno sankcioniran dr. Milutin Kutlić čiji leš je kod Tvrđe pronađen u Dravi 8. prosinca 1991., ili pak Svetislav Vukajlović čiji leš je pronađen u Dravi četiri dana poslije. I sve tako. Za jednog njihovog koji nam nije dostupan, a koji granatira Osijek i Vukovar ili kolje po Dubici, ubit ćemo metkom u zatiljak jednog drugog njihovog koji nam je lako dostupan jer ga možemo uz blagoslov policije oteti iz vlastite kuće i ustrijeliti kao pseto na obali rijeke koja uz Savu tako ponosno teče u našoj himni. Bogovićevo demoniziranje individualizacije krivnje vodi direktno aboliranju onih koji su se u časnom obrambenom ratu pokazali kao nečasni krvoloci i koji već više od desetak godina otkako je taj rat završio ugrožavaju javnu sliku o njemu. Naime, o tome da Domovinski rat stalno nosi hipoteku nepotrebnih i brutalnih ubojstava nevinih Srba ne treba uopće govoriti, stvar je jasna i vidljiva, a osnivanje kojekakvih javnih tijela za obranu digniteta Domovinskog rata govori upravo o toj ugroženosti, kao što temperatura govori o bolesti organizma. Stoga je jedini put za obranu tog digniteta, kao i za obranu časti žrtava, suočiti se sa zločinima, individualizirati krivnju i krivce osuditi. Ovdje ili u Haagu, svejedno.

To bi bio čin kojim se četiri i pol milijuna hrabrih individua ograđuje od postupaka militantne i agresivne manjine. U proteklih petnaest godina dignitet Domovinskog rata pokušavalo se spašavati zataškavanjem, ali nije uspjelo. I sada, kad je postalo očito da se ništa ne može sakriti, biskup Bogović predlaže da treba odustati od toga da osumnjičene prozovemo imenom i prezimenom, da im se krivnja dokaže ili ne dokaže i da se u skladu s tim osude. Štoviše, on govori da se individualizacijom krivnje šalje poruka kako je lice Hrvatske pokvareno, da je zločinaca puno. Previše za jedan tako pošten narod kao što su Hrvati, koji su vodili obrambeni rat. Pa onda, zato što je, navodno, puno onih koji su pucali u zatiljak nevinim ljudima po Lici i Slavoniji, trebalo bi odustati od njihova prozivanja i gonjenja jer se šalje poruka da smo pokvaren narod sadista i ubojica? A zar naše lice ne bi bilo pokvareno da to zataškamo i pustimo ubojice da slobodno žive među nama?

Pitam se je li biskup Bogović, dok je to govorio, uopće mislio na to da, eventualno, postoji Bog koji sve vidi i sve čuje i zna što se događalo po garažama, po logorima u Bosni, na obalama Save i Drave? I što je, uostalom, važnije, javna slika o nekom narodu ili istinsko poštenje tog naroda, iluzija ili stvarnost, čvrsta zgrada ili Potemkinovo selo? Koliko znam, jedan važan lik iz Biblije govorio je da treba podići kuću na čvrstoj stijeni. Stvar je jasna. Ako je zločinaca puno, to samo znači da ih je puno i ništa više. To nipošto ne znači da smo po definiciji pokvaren narod niti će se, uvjeren sam, stjecati takva slika o svim Hrvatima. Nipošto se ne osjećam odgovornim za to što je netko tko nije ja Milutinu Kutliću pucao u glavu. Naprotiv, negativna slika pratit će nas znamo li da je ubojica puno a odbijemo ih prozvati i osuditi. To je grijeh propusta i može se sankcionirati i pred Bogom i pred ljudima. Međutim, ja ne mislim da je zločinaca puno, previše za jedan pošten narod, kao što vjerojatno misli biskup Bogović. Nije problem u tome što bi onih koji su počinili ratne zločine bilo puno, nego u tome što su mnoge od njih dosad u javnosti slavili kao heroje i što je proizvodnja njihova kulta proizlazila iz trenutnih interesa politike. Takvim kultom heroja postigla se snažna identifikacija građana ove zemlje upravo s njima i oni su postali simboli pravednoga rata. I sada kad se politika promijenila, a dokumentacija o leševima isplivala, valja te simbole pravednoga rata strpati u lisičine i izvesti pred sud. I onda se čini kao da je ugrožen i ukaljan čitav Domovinski rat. A nije tako. Za nastalu situaciju nisu krivi oni koji žele čiste račune, ni oni koji upozoravaju na zataškavanja i dosadašnje propuste, nego upravo ljudi iz državnoga vrha koji se zbog vlastitih interesa ili straha dosad nisu bili u stanju suočiti s leševima likvidiranih.

email to: Zoran Ferić