Akademik Slavko Mihalić, jedan od najboljih suvremenih hrvatskih pjesnika, umro je nakon duge bolesti u 79. godini u noći s nedjelje na ponedjeljak u zagrebačkom Kliničkom bolničkom centru "Rebro".

Slavko Mihalić rođen je 1928. godine u Karlovcu. Radio je kao tehnički crtač i novinar, urednik edicije poezije u "Lykosu" i "Književne tribine" te jedan od urednika "Telegrama". 1966. godine pokrenuo je reviju "Most", a od 1987. glavni je urednik časopisa za književnost "Forum". Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika u dva mandata te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).

Objavio je 20-tak zbirka poezije. Za pjesničko stvaralaštvo dobio je mnoge domaće i inozemne nagrade, primjerice Nagradu Matice hrvatske, Nagradu "Tin Ujević", Godišnju nagradu te Nagradu za životno djelo "Vladimir Nazor", "Goranov vijenac", Nagradu "Vjesnika" za književnost "Ivan Goran Kovačić, Nagradu Struških večeri poezije i dr. Sam ili u suradnji sastavio je nekoliko antologija hrvatskog pjesništva te prevodio sa slovenskoga. Njegove su pjesme prevođene na 25 svjetskih jezika.

Književni kritičari uspoređivali su njegovo pjesništvo po dubinskoj i trajnoj popularnosti s onom najvećih hrvatskih modernih pjesnika, S.S. Kranjčevića ili Tina Ujevića. U Mihalićevoj poeziji, koja se tematski vezuje za probleme čovjekove egzistencije, neprestano se isprepleću i uzajamno transformiraju moderno i tradicionalno, a čitateljska je publika prihvatila njegovu paradoksalnu misao, žalosni njegov pjev o poniženom čovjeku u doba totalitarizma te njegov svjež i bogat jezik, ističu književni kritičari. U njegovim novijim zbirkama očituje se i prosvjed protiv srpske agresije na Hrvatsku te pjesnikova ponesenost općom nesrećom - slikama razorenih hrvatskih gradova i nesrećama ljudi.