Moj kolega Boris na svom kompjutoru je zalijepio slogan Oscara Wildea "Pravi prijatelj ti zabije nož u prsa". Svi misle da smo ja i on dobri prijatelji, ali to naravno nije istina. Kaže da me viđa više nego svoju ženu i da mu dižem tlak, što nije dokaz prijateljstva. To što sjedimo jedan pokraj drugoga je samo zbog toga što radimo isti posao. To što obojica imamo problema s kralježnicom je zato što puno sjedimo u redakciji i imamo preko trideset. To što često razgovaramo je samo stvar da lijevo od mene nema nikoga. Iako nisam baš pričljiv tip. To što smo obojica oćelavili je samo stvar stresa i muških hormona.
Na početku knjige Rakova obratnica Henryja Millera pripovjedač predstavlja svog prijatelja, pisca Borisa koji je postao ušljiv pa mu je morao obrijati pazuhe. Kaže da nije bio tih ušiju, ne bi se nikada njih dvojica tako intimno upoznali. A kasnije kaže i da je Boris, uz nekog Carla, jedini pisac u njegovoj okolini. “Opsjednuti su. Žare iznutra bijelim plamenom. Ludi i gluhi za sve. Patnici su“, kaže pripovjedač. Osim što je ime isto, taj opis pisca mi odgovara za mog kolegu Borisa. A kako mu još nisam obrijao pazuhe, nismo postali intimni pa tako nismo ni prijatelji. Dakle, koji kurac mene pitate svaki put: “Gdje je Boris?" p.s sranje, izgleda da mi nema pomoći, osuđen sam na Borisa. Dok sam pisao ovaj blog, stigla je kuverta od Algoritma na kojoj piše Nacional, moje ime i prezime i Borisova kućna adresa. Kako su sve to uspjeli izmiješati i kako je to stiglo do redakcije, nije mi jasano, ali izgleda da smo jedno. Nabijem ih.