ČOVJEK ZA ISTRU Vođa HDZ-a Ivo Sanader odlučio je iskoristiti popularnost Line Červara i imenovao ga je čelnikom stranačke podružnice u Istri“Znaš što mi govori da sam normalan? Od ranog djetinjstva živim u Umagu i dan-danas volim šetati po tamošnjem placu i razgovarati s prodavačicama koje poznajem pola stoljeća. Kad ih pitam što misle o meni, one uvijek kažu: ‘A, Lino naš, nisi se uopće promijenio, isti si kakav si bio kao dijete.’ Intimno, to mi dokazuje da me uspjesi nisu pokvarili i sretan sam zbog toga.” Tako priča Lino Červar, rukometni izbornik, nekoliko dana nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice u Istri. Ovaj položaj kulminacija je njegove dosadašnje političke karijere. Član HDZ-a još je od 90-ih, a 2003. ušao je i u Hrvatski sabor na listi vladajuće stranke. Iako nije pretjerano aktivan u parlamentu, Ivo Sanader odlučio je iskoristiti njegovu popularnost i imenovati ga čelnikom stranačke podružnice u Istri. HDZ u tom dijelu Hrvatske nikada nije uživao osobitu popularnost i Červarov je posao dovesti stranku na 20-ak posto. Zasad odbija komentirati varijantu po kojoj bi on, a ne Kolinda Grabar-Kitarović, postao nositelj liste u VIII. izbornoj jedinici na izborima u studenome. U svakom slučaju, čini se da Červar već planira za dvije godine napustiti rukomet i posvetiti se politici, a ovo je svojevrsni zalet u stvaranju nove karijere.

Rodio se 1950. u istarskom selu Delići, ali od pete godine živi u Umagu. Obitelj je bila vrlo siromašna, a kad je imao 12 godina, ostao je bez majke. Nakon diplome na Učiteljskoj akademiji kraće je vrijeme predavao hrvatski, a zatim je deset godina radio kao urednik glasila Arenaturist. Ujedno je postao rukometni trener i lokalnu momčad Istraturista iz Umaga iz pete uveo u prvu jugoslavensku ligu. Zatim je tri godine bio trener u Austriji, a od 1987. do 2000. u Italiji, gdje je šest godina vodio reprezentaciju. Zatim se vratio u Hrvatsku i sa Zagrebom osvojio prvenstvo, a potom preuzeo i državnu selekciju. Početkom 2003. Hrvatska je u Portugalu postala svjetski prvak, a godinu poslije u Ateni i pobjednik Olimpijskih igara. U tom trenutku Červar je vjerojatno bio najuspješniji svjetski političar koji se i dalje aktivno bavi profesionalnim sportom.
Dok priča, trudi se objasniti kako je jako daleko od neke rigidne HDZ-ove politike. Ipak ni na trenutak ne daje povoda sumnjama da potpuno ne stoji uz Sanadera. Uostalom, premijer ga je politički afirmirao, a Červar na izborima treba opravdati povjerenje.

---

NACIONAL: Kako ste postali predsjednik HDZ-a u Istri?
- Još u prvoj polovici 90-ih bio sam dopredsjednik Gradskog odbora HDZ-a u Umagu. Tadašnji predsjednik umaškog HDZ-a dr. Franko Vivoda mi je rekao: “Lino, u Istru su došli neki galamdžije koji nas žele učiti kako se ponašaju pravi Hrvati. Ti si autohtoni Istranin i ljudi vole slušati što govoriš, bilo bi dobro da se uključiš u politiku.“ Kako sam oduvijek vjerovao da su Istrani stoljećima dokazivali svoje hrvatstvo, prihvatio sam Vivodinu ponudu. Jednostavno, smatrao sam da se ljubav prema domovini može izraziti na miran način, a da to ne prelazi u euforiju.

NACIONAL: Zašto onda u gotovo svakom javnom istupu upotrijebite termin “Hrvatice i Hrvati“?
- Katastrofa je misliti da je to nacionalizam. U određenom trenutku i sport može razvijati domoljublje, ali uvijek ću zagovarati i čovjekoljublje bez obzira na nečiju nacionalnost ili vjersku pripadnost. “Hrvatice i Hrvati“ rekao sam jer mi se učinilo da nam nedostaje ponosa, a pozdravio sam i sve druge građane naše zemlje. Nitko nema pravo govoriti u ime naroda i takvo što nikad mi ne bi palo na pamet.

NACIONAL: Je li teško u Istri biti istaknuti član HDZ-a?
- Postoje razlozi zbog kojih Istrani nisu sa simpatijama u prošlosti prihvaćali politiku HDZ-a. Zagreb je znao nastupati onako “s visoka“, pa i pomalo agresivno, a to ljudi u Istri ne vole. Nama u Istri to ne štima jer smo ponosni ljudi i ne damo na sebe. Kod nas su bili mnogi osvajači, ali nitko nam nije uspio uzeti kulturu i osjećaj pripadnosti. Svi Istrijani, bez obzira jesu li bili Hrvati, Talijani ili Slovenci, 1945. su se u Pazinu izjasnili za pripajanje matici domovini. Neki u HDZ-u pogrešno su predbacivali nedostatak nacionalnog identiteta, što je mnoge Istrijane motiviralo da iz revolta glasuju za IDS. To je demokratski izabrana regionalna vlast, koju ja uvažavam. Ali se isto tako mogu pohvaliti da sam dva puta bio na provjeri, na parlamentarnim izborima 2003. i lokalnim 2005., i oba puta postigao najbolje rezultate otkako HDZ djeluje u Istri.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Ivom Sanaderom?
- Moji su iz Delića, to je selo koje se sastoji od ukupno četiri kuće. Svi preci bili su siromašni i čitav život teško radili kako bi preživjeli, ali nitko nam nije uspio uzeti našu osobnost. Ja sam borac i optimist, a u HDZ-u shvaćaju da mi ljudi vjeruju. U demokraciji politika znači prikupljanje glasova i to je sigurno jedan od razloga zbog čega su me izabrali.

NACIONAL: Drugim riječima, u HDZ-u su odlučili iskoristiti vašu popularnost?
- Recimo da mogu privući ljude. Oni vide da imam neke stavove koje i sami podržavaju, a to iskorištava politika. Sanader me nagovorio da uđem u ovu igru. Premijer ima u sebi puno sportskih osobina, gledao sam ga kako igra nogomet i vidi se da s pozicije libera ima odličan pregled igre. Malo mi je imponiralo i njegovo povjerenje u to što radim. Sanadera vidim kao lidera i pobjednika, ali koliko ga poznajem, mislim da je dobar čovjek i ima dušu. A meni je jako važno da ljudi imaju dušu.

NACIONAL: U političkom pogledu, vi ste demokršćanin?
- Smatram da ljudske i kršćanske vrijednosti moraju ostati najdragocjenije blago našeg puka. Još u djetinjstvu usađene su mi moralne norme i kršćanski pogled na život, a Crkva je za mene hram ljubavi prema Bogu, čovjeku i obitelji. Jako držim do tih vrijednosti.

KAO TRENER kluba Umag 80-ih; u pet godina iz pete lige doveo ga je do prveNACIONAL: Spomenuli ste svoje seosko porijeklo. Koliko znam, dolazite iz siromašne obitelji?
- Živjeli smo vrlo teško, a, na žalost, kad sam imao 12 godina, od leukemije mi je umrla mama. Odrastao sam na ulici i ondje se borio za opstanak. Do pete godine nisam govorio, a prve riječi izgovorio sam od straha, kad sam se izgubio u vinogradu. Hoću reći da me život očvrsnuo i zato me nitko ne može impresionirati. Poslije smo se preselili u Umag i živjelu u Starom gradu, a to je kvart gradske sirotinje. Ondje su se naseljavali ljudi iz svih dijelova bivše države i odrastao sam okružen zaposlenima u filigranskim radionicama, čistačicama, bravarima, starima i bolesnima. Kad su u Stari grad dolazili policajci, gađali smo ih praćkama. Zanimljivo da je iz te sirotinjske sredine poniknuo velik broj ljudi koji su uspjeli u životu, stvorili dobre obitelji, postali direktori poduzeća, obrtnici ili privrednici. Valjda zbog svog porijekla volim ljude koji dolaze iz sličnog sirotinjskog miljea i uspiju u životu. Zato i ne dopuštam da me napadaju jer sam ponosan. Dobro znam kakav je osjećaj ležati u blatu, ali uvijek sam se uspijevao podignuti iz takvih situacija.

NACIONAL: Spomenuli ste oca. Čime se bavio?
- Bio je metalostrugar, čovjek bez škole, ali prirodno pametan. Odrastao je bez roditelja koji su rano umrli i odgojili su ga tetak i teta. Cijeli život je trebao ljubav, a mi ju ponekad nismo znali dati i tek danas ga počinjem shvaćati.

NACIONAL: U prvo vrijeme bili ste nastavnik?
- Akademiju sam završio 1973. i počeo raditi u srednjoj školi. Nisam volio taj posao u kojem moraš biti sasvim točan, a plaća je bila mala. Stjecajem okolnosti pružila mi se prilika da završim novinarsku školu i postao sam glavni urednik Arenaturista. Tiskali smo se jednom mjesečno u štampariji Večernjeg lista, a tekstove je lektorirao Stipe Čuić, sadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika. Još dok sam išao u školu u Umagu zavolio sam rukomet, ali vidio sam da neću biti veliki igrač i već s 22 godine osjetio sam da imam dar za vođenje ljudi. Trener se rađa, a sve drugo je nadgradnja. Imao sam liderske osobine i veliku želju za uspjehom. Do 1980. sam radio u Novigradu, a u međuvremenu sam se oženio Klaudijom, koja potječe iz marljive, ribarske obitelji. Otišli smo u Umag i ondje sam se etablirao kao trener. U pet godina iz pete lige ušli smo u prvu, koja je u to vrijeme bila najjača liga na svijetu. Pazite, Umag tada nije bio čak ni općina nego mjesna zajednica s 4000 žitelja, a mi ulazimo u vodeću svjetsku ligu. Kad smo opstali u prvoj ligi, otišao sam u inozemstvo. Najprije sam tri godine proveo u Austriji, a onda sam do 2000. radio u Italiji, gdje sam postao i izbornik.

NACIONAL: U rukometnom svijetu Italija nije bogzna što?
- Točno. Ali kad sam ih preuzeo, Italija se prvi put u 45 godina, plasirala na Svjetsko prvenstvo. Osvojili smo srebro na Mediteranskim igrama. Godine 2000. shvatio da smo dosegnuli maksimum, a ja sam želio biti prvak svijeta. Zato sam se vratio u Hrvatsku i najprije sa Zagrebom osvojio državno prvenstvo. Zatim sam preuzeo i državnu selekciju, koju su u to vrijeme svi otpisali kao besperspektivnu. Ponosan sam na te dečke iz dva razloga. Prvo, kad smo krenuli na prvenstvo, svi su ih otpisali, i drugo, iako sam član HDZ-a, u rukometnoj reprezentaciji nema nikakve politike i nitko ne pomišlja agitirati za bilo koju stranku. Iznad toga smo.

NACIONAL: Ali nakon olimpijske pobjede tražili ste da za vas pjeva Thompson, koji je nešto prije toga optužen da je u svojim nastupima izvodio ustašku pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara”?
- Igrači su htjeli Thompsona, ali to nema veze s ustaštvom. Tko može nazvati ustašama Mirzu Džombu, Igora Vorija, Ivana Balića ili Blaža Lackovića? Mene to vrijeđa jer to su dobra djeca s krša, dolaze iz finih i skromnih obitelji i nitko ih nema pravo povezivati s devijantnim ponašanjem.

NACIONAL: Kako objašnjavate često spominjane teze prema kojima niste veliki trener, nego da je za reprezentativne uspjehe zaslužniji vaš tadašnji pomoćnik Irfan Smailagić?
- To je nepošteno i prema njemu i prema meni. To je zloban pokušaju umanjivanja moje karizme. Pogledajte moju cijelu karijeru od Umaga i Italije do titula svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika pa recite može li budala postići sve ove uspjehe.

NACIONAL: Istranin ste, a živjeli ste 13 godina u Italiji. Kako gledate na nedavnu raspravu o fojbama i podsjećanja na II. svjetski rat?
- Za razliku od naših političara, koji su reagirali na klasičnu provokaciju oko fojbi koju je izrekao Giorgio Napolitano, mene je naljutilo nešto drugo, izjava koju sam kao poštapalicu često slušao u Italiji, a to je epitet “Slavi”, kao nešto negativno. Tamošnja javnost doživljava Slavene kao ljude kojima je klanje i ubijanje sasvim normalno, u neku ruku smo genetski predodređeni za takve stvari. Kod nas svi govore o Osimskim sporazumima, a mene iritira kad vrijeđaju moj narod i opisuju nas kao ubojice .

SA SUPRUGOM KLAUDIJOM, kozmetičarkom NACIONAL: Živite u ženskoj obitelji, sa suprugom i kćerima. Čime se one bave?
- Supruga je kozmetičarka i frizerka, u Umagu je dvadeset godina radila u vlastitom salonu, a sada je odlučila biti više uz mene. Ona je marljiva i skromna žena. Imamo dvije kćeri, Ranku koja je rođena 1976. i Anu koja je mlađa dvije godine. Ranka je profesorica u školi u Zagrebu, a Ana radi u knjižnici u Vukovaru, obje su udane i imaju po dvoje djece. Ali život obično ide svojim tijekom i na neke stvari ne možete utjecati. Ja sam patrijarhalac i dok smo gradili kuću, zamišljao sam kako ćemo svake nedjelje u njoj imati velike obiteljske ručkove i s balkona gledati more. Umjesto toga, djeca su pronašla svoje ljubavi i rasula se diljem Hrvatske i očito nisam uspio održati obitelj na okupu. Takva su vremena i ne možete imati baš sve.

'HDZ cijeni moju osobnost'

Červar kaže da je privlačenje sportaša na stranačke liste trend, spominje primjer Zorana Jankoviča, novog gradonačelnik Ljubljane, koji je na svoju listu stavio Petera Vilfana, Juru Zdovca i Srečka Katanca. "Sportaši u politiku unose više sportskog duha i upornosti, što političarima nije svojstveno. U stranci su odlučili da pomognem u godini parlamentarnih izbora. Moj dolazak na čelo istarskog HDZ-a nije velika politička odluka. Sanader zna da nemam veće političke ambicije, jer sam predan rukometu. Za mene je posao trenera velika politička funkcija jer trebaš imati izražene sposobnosti. U HDZ-u cijene moju osobnost i nitko mi nikada nije sugerirao što trebam govoriti", kaže Lino Červar.

'Zaslužujemo SP u Hrvatskoj'

Červar je s reprezentacijom 2003. u Portugalu osvojio svjetsko prvenstvo a godinu dana poslije u Ateni bili su olimpijski prvaci. Smatra da bi Hrvatska trebala organizirati svjetsko prvenstvo. "Rukomet je najjači loptački sport u Hrvatskoj, a nemamo dom u kojem bismo stvarali nove generacije prvaka. Svjetsko prvenstvo zaslužujemo i zbog svega što je napravila ova generacija, koja se namjerava 2009. oprostiti od reprezentacije. Karijeru bismo voljeli okončati u svojoj državi kao novi svjetski prvaci."

Biografija

Rođen 22. rujna 1950. u
Delićima kod Vrsara

1954. Obitelj se seli u Umag
1973. Završava Pedagošku akademiju u Puli i počinje se baviti trenerskim poslom
1980. Postaje trener Istraturista iz Umaga. Iz pete postupno ulazi u prvu ligu.
1991/3. Trener u Austriji
1994/2000. Izbornik reprezentacije Italije
2002. Izbornik hrvatske reprezentacije s kojom postaje prvak svijeta i olimpijski pobjednik.
Supruga Klaudija, kćeri Ranka i Ana. Ima četvero unučadi: Mireu, Niku, Roka i Marka