Zašto su naši političari tako beskrajno bahati? Odakle im ideja da se naš život kreće oko njihovih života? Oni bolesni, mi bolesni, njima bolje, nama bolje, oni hropću, mi na umoru... Tito je imao osamdeset i osam godina kad je umirao, o njegovoj smo agoniji informacije dobivali na kapaljku. Liječnički konzilij nam je iz sata u sat, iz dana u dan, javljao što se događa tijelu u raspadu. Pritom nam nikad nisu rekli da je to Vođina zadnja bitka. Čega su se bojali? Kolektivnog samoubojstva? Birajući riječi jednoga bi nam dana rekli da je malo bolje, drugoga da je osjetno bolje, treći je dan bilo gore, ali liječnici se bore, pa se nije gubila nada, onda ga je netko posjetio i rekao da se dobro drži, pa je bilo malo gore... I tako sve dok u praznom TV studiju nije osvanula, ako se ne varam, nekakva crna stolica. Miroslav Lilić, već tada poznatiji kao zajebant nego kao ozbiljan čovjek, promuklim je glasom priopćio, Tito je mrtav. Mnogi koji to danas ni u ludom ludilu ne bi priznali krenuli su u urlanje, pjevanje Druže Tito mi ti se kunemo, jedenje trave na utakmici Hajduk - Crvena zvezda u Splitu, jednako su tulili “četnici“ i “ustaše“. Ne sjećam se koliko smo dana, mi Jugoslaveni, kolektivno crkavali na sve moguće načine. Potpisivali smo se u bezbrojne knjige žalosti, gledali kako mrtvom Titu odaju počast mnogi političari, žalili Udovicu koja je neposredno prije nego što je postala Udovica bila gadura, s vodom u očima pratili plavi vlak, milijuni ljudi su jecali, stenjali, tresli ramenima, odmahivali glavom u nevjerici, govorili u mnoge mikrofone kako je to njihov najteži trenutak u životu i kako bi svoj život dali samo da pokojnik ustane. Godinama smo u tri sata i pet minuta stajali poput kipova tamo gdje bismo se zatekli a sirene su tužno zavijale...

Ukratko, mi, glupa rulja, ponašali smo se i osjećali onako kako se to od nas očekivalo. Kad Vođa umre, robovi pate. Titova smrt nas je ipak nekako otrijeznila. Činilo nam se, vremena se mijenjaju, vođe su drugačiji i traju sve kraće, kolektivna tuga izašla je iz mode. Iako se dugo govorilo i poslije Tita Tito, sve je manje ljudi u to vjerovalo. A onda... Rat! Rat! Rat! Na život i smrt! Na bratstvo i jednistvo! Nema rata bez Vođe. Opet smo, ovaj put preko noći, dobili Oca, Tatu, Ćaću, Vrhovnika... Gledali smo Ga iz dana u dan, kako raste, kako se penje, kako prestaje biti ljudsko biće i postaje Bog. Zato se nismo snašli, u onim teškim trenucima, zato nas je njegova dijagnoza zgromila. Mi, bivši Jugoslaveni, navikli da Vođa vlada šezdeset godina a traje barem osamdeset i osam, bili smo šokirani. Je li moguće? Kako je to moguće? To nije moguće! Lažu doktori! Lažu Ameri! Vođa ne umire! Što je narod bez Ćaće? Tješili su nas i lagali nam kojekakvi Šeksovi, Hebranzi, liječnički konziliji i čitav Sabor. Nije istina da Otac umire, posjećuju ga njegovi najbliži i dugo razgovaraju o nogometu, nije istina da je Vrhovnik u komi, gleda Dnevnik i rješava sudbinu Hrvatske. Iz bolnice su izlazili razni muškarci tvrdeći kako su upravo proveli poslijepodne kod Oca koji nas je sve pozdravio. Međutim, Narod, koliko god bio glup, nekako ne puši dva puta istu priču. U međuvremenu su debilna dječica naučila što je rak, u njihove ga je kuće donijela bijeda, glad, stres, tuga, smrti najdražih u ratu u kojem je ginula samo sirotinja, nevjerica u bolju budućnost uz ovakvog Oca i još gore sinove, bombe obogaćene osiromašenim uranom... Tko zna hoće li itko ikad na jednoj od televizija ispričati priču koliko je hrvatskih heroja iz obrambenog rata i Like izišlo s leukemijom?

Teško. Što je hrvatskim herojima Domovinskog rada donijela pobjeda? Agoniju, dizanje kredita da bi se kupio skupi lijek koji nije na listi, polaganje života na oltar raka, pogreb bez pucanja u zrak, bez himne, bez lijesa omotanog u zastavu. Sve bez galame, mikrofona i priopćenja. Koga briga za mučne, posljednje trenutke nekakvog bijednog dragovoljca Janka ili Marka? Njihova sudbina ne može i neće nikad biti nacionalna nesreća. Leukemijom pobijeni hrvatski borci i dragovoljci nisu čak ni statistika. Skratit ću. U proteklom je ratu samo Tuđman bio heroj o čijoj smo borbi za život slušali iz dana u dan.

Hadezeovski političari nam nikad nisu rekli, Otac umire! Htjeli su nam pomoći? Mislili su kako bi nam istina mogla uništiti volju za život? Teško. I oni znaju da narod lakše preživi Vođinu smrt nego ono što mu Vođa radi za života. Hadezeovci su tada samo dobivali na vremenu, smirivali međusobna klanja, konsolidirali redove, pripremali se za još jednu pobjedu nad hrvatskim narodom. Zaboravila sam kako je izgledala ova jadna zemlja onoga dana kad nam je neki novi Lilić tužnim glasom javio kako Titov general više ne stanuje ovdje.

Reprize su uvijek manje zanimljive. Esdepeovci to ne kuže. U ovoj zemlji raka i metastaza ipak su krenuli putem svoje braće po bahatosti. Priopćenja, saopćenja, loše vijesti danas, bolje vijesti sutra... Urlaju umjesto da šapću. Vrijeđaju nas. Gospodin Račan je teško bolestan. Zašto se vulgarna gospođa Antunović, okružena mikrofonima, smješka puna gadnog optimizma? Kao, mi smo hrabri, drž’te se i vi. Naš život ne ovisi o Račanu, nismo ni esdepeovci, ni esdepeovski tajkuni, ni ambiciozne gospođe, ni bolesnici opsjednuti moći. Obični smo ljudi koji znaju što je rak. Kad su nama naši najdraži bili bolesni, pomagali smo im koliko smo mogli i nastojali im uljepšati i olakšati posljednje trenutke. Pristojni ljudi uz postelju teškog bolesnika skrivaju nepristojne porive. Pristojni ljudi... Stvarno sam pretjerala. Gade mi se ovi nasmiješeni demokrati koji nikako da se svladaju. Nemirni su, grozničavi, nesuvisli, sve ih je ovo zateklo nespremne, frka je velika, uloge nepodijeljene, rat na pragu, a Vođa na odlasku. Odvratno. Jadni Račan. Ili možda ipak, jadni mi. On će se spasiti.