Izreku, u radu je spas, izmislili su robovlasnici. To sam skužila kad mi je umro otac i ostavio sto tisuća eura. Moja je kći mislila kako ću joj dati tu lovu da sebi kupi stan. Ne, rekla sam, u radu je spas. Moj muž mislio je kako bismo te pare trebali potrošiti na kupnju male istarske kamene, zapuštene kuće, urediti je, prodati za dvostruko, zarađene novce uložiti u kupnju dviju starih istarskih zapuštenih kuća, urediti ih, prodati, zaraditi dvostruko, dobitak uložiti u kupnju četiriju malih, istarskih, zapuštenih kuća, urediti ih... Ne, rekla sam. Sve su male, zapuštene istarske kuće već kupili, uredili i prodali Talijani i Nijemci. Preostale imaju svaka po trideset vlasnika koji se međusobno kolju oko procjene vrijednosti bijedne ruševine. Kad se i srede papiri, treba dobiti građevinsku dozvolu. U to se može upustiti onaj tko zna koga treba potplatiti i koliko dati. Ako daš premalo, čekat ćeš godinama, ako daš koliko treba, ništa ti neće ostati. Ali, rekao je moj muž, u radu je spas, trgovanje nekretninama najviše donosi, ulaganje u dionice je riskantno... O kakvim dionicama govoriš? Ovih sto tisuća eura nije stečeno u braku, lova je moja i samo moja, odlučila sam ulagati u sebe. U tvojim godinama, moj me muž tupo gledao. Sad ćeš krenuti na fakultet, učiti... Ženo, ti si poluslijepa, bolesna, stara, zaboravljaš, danima tražiš torbicu s lijekovima, danas se studij plaća, ulaganje u tebe propala je investicija. Diplomu će ti dati iz samilosti, kad diplomiraš imat ćeš osamdeset godina, ako ih doživiš, samo u Americi prolupali starci studiraju. Studirati? Diplomirati? Posljednji put sam zgradu svoga fakulteta vidjela šezdeset i pete, diplomu nikad.

Moji su se profesori dijelili na one koji su studentice hvatali za sise i one koji su nas gađali debelim, staklenim pepeljarama kad mi, buduće učiteljice, ne bismo znale što je to Baščanska ploča. Do dana današnjega ne znam o kakvoj se ploči radi, ali nisam bila pogođena pepeljarom. Imala sam ogromne sise. Želim reći, davno sam odustala od ubacivanja podataka u sebe i dobro sam učinila. Da sam diplomirala, danas bih svako jutro ulazila u nekakav razred i za tri tisuće kuna gledala tridesetak drogiranih kretena koji bi me gađali pivskim bocama i slali u kurac, a direktor škole bi za novine izjavljivao da su mi u bolnici sašili glavu zbog rata. Kužite, bila sam vidovita. Zato sam se dobro udala, rekoh dobro, ne predobro, a onda mi je, hvala bogu, umro otac, pa sam na pragu šezdesetog rođendana krenula ulagati u sebe. Možda i ne bih da ne čitam ženski tisak. Kad ste zadnji put bili na masaži? Kad ste za sebe učinili nešto lijepo? Zašto ne volite sebe? Samo žena koja sebe voli može voljeti i svoje najdraže? Sebeljublje privlači ljubav! Nema života bez ljubavi! Postoji li ljubav u vašem životu? Prolaze li trnci vašim leđima kad iznenada na cesti ugledate svoga partnera? Ako je odgovor da, vi ste zaljubljeni, ako je odgovor ne, ulažite u sebe, doći će Ljubav. Moga muža nitko ne može vidjeti na cesti, u kancelariji je, srećemo se doma, u leđima sam zadnjih godina stalno osjećala snažne bolove, možda među nama ipak, i nakon toliko godina braka postoji još...To vam je od nakupina mliječne kiseline, te grude treba razbiti, rekla mi je moja fizioterapeutkinja dok mi je lomila rame. Teška je spoznaja da živiš bez ljubavi.

Otišla sam najboljem hrvatskom estetskom kirurgu gospodinu Zambelliju. Bojim se noža, rekla sam. Doktor Zambelli nije uzeo skalpel u ruke. Nešto mi je uštrcano u jagodice i bradu, nekakvu kiselinu u rubove usana, deset sam godina mlađa. A moja zlobna prijateljica mi reče neka ne idem, sve su to lažne priče, izgledat ćeš kao hrčak s dva granuloma. Gadura ima živog oca i još mu plaća privatni starački dom. Jesam li joj ja kriva? Trenutačno sam na bjuti tretmanima. Da sam u srednjoj školi učila engleski, znala bih kako se pravilno piše bjuti, učila sam njemački. Taj tretman uključuje trakice, vreću, masažu, ultrazvuk, magnet, pregled kod specijalista... Što su trakice? Ženama mojih godina koje nisu život provele ni u gimnastičkoj dvorani ni uz motiku nadlaktice lepršaju poput šišmiševih krila. Čvrste ruke može se steći ili dizanjem utega ili “trakicama“. Na nadlaktice vam zalijepe pločice, puste struju, pa se tresete pola sata. Nakon deset, dvadeset, trideset, četrdeset ili pedeset tretmana čvršće su vam i mekane ruke i mekani trbuh, ako pločice pričvrstite i na njega. Cijena, 110 kuna po polusatnom drhtanju. Danas ću se zatresti dvadeset i treći put, još uvijek nosim dugačke rukave. Strpite se, rekla mi je cura koja će mi sutra prvi put navući vreću koja funcionira po principu barokomore.

Ne znam što je barokomora, ali znam da po principu te komore čovjek postaje veseliji. Kad obavim vreću, nečim će me namazati i umotati u foliju pa ću izgubiti kilograme ili celulit, zaboravila sam. Da, spalila sam staračke pjege na rukama. Sada, umjesto staračkih, smeđih pjega nosim ružičaste fleke. To je zato što sam to učinila uz pomoć CO2 umjesto laserom. CO2 više nije u điru, ali tko može sve znati, sve pratiti? Zbog tih ruku svima govorim da sam alergična, bolje biti alergičan nego star. Promijenila sam i frizuru. Kako, pitao me frizer. Kao i moju kćer, rekla sam. Ovo nećete povjerovati. Hodala sam Korzom. Netko mi je prišao s leđa i zagrlio me čvrstom rukom. Ej, mala, di si? Okrenula sam se. Dečko se stresao. Oprostite, gospođo, mislio sam da ste Ana. Ana je moja kći. Otkako ulažem u sebe, druga sam osoba. Krećem se bez bolova, vesela sam, šećem od kirurga do masera, od apoteke do parfumerije, tlak mi je nizak, porculanske navlake blješte, crvena kosa sja, ne viđam ni muža ni mamu ni kćer, ne stižem, kad potrošim sve eure, prodat ćemo kuću, ući u nešto manje, ulaganje u sebe ulaganje je u sreću. Žene, volite sebe, ubijte tatu!

* Samo u koncentracijskim logorima