Ugledni teksaški redatelj Richard Linklater (“Munjeni i zbunjeni“, “Prije sumraka“, “Prije svitanja“) nastavlja utrku za titulom najplodnijeg redatelja novoga tisućljeća, u čemu mu ozbiljno konkuriraju kolege radoholičari i filmski fanatici poput Stevena Soderbergha i Michaela Winterbottoma. “Fast food nacija“ jedno je od čak sedam Linklaterovih ostvarenja nakon 2000. Kvantiteta u njegovu slučaju ne podrazumijeva uvijek i kvalitetu, ali ni jedan od 13 cjelovečernjih Linklaterovih filmova nije nezanimljiv. Takav je slučaj i s “Fast food nacijom“, nedorečenom mozaičnom dramom, krcatom dramaturškim problemima, koja ipak spada među zanimljivije naslove u ponudi naših videoteka.

Snimljena prema motivima istoimene knjige Erica Schlossera, koji s Linklaterom supotpisuje njenu adaptaciju, u produkciji čuvenog Jeremyja Thomasa (“Posljednji kineski car“, Cronenbergov “Sudar“, “Sretan Božić, gospodine Lawrence“) “Fast food nacija“ pravo je altmanovsko ansambl ostvarenje, o desetak i više ravnopravnih likova, posredno ili neposredno vezanih uz industriju brze hrane. Dramaturški okidač priče je pronalazak povećane količine kravljeg izmeta u udarnom tipu hamburgera moćnoga lanca “Mickey’s“, zbog čega menadžer Don Anderson (Greg Kinnear) kreće u istragu. Usporedo s istragom, koja prikazuje smrt malog poduzetništva i svemoć mutnih korporacija, pratimo sudbine nekoliko ilegalnih meksičkih useljenika koji su, unatoč teškim uvjetima na poslu (klanje i priprema mesa za “Mickey’sove“ hamburgere), sretni što u jednom danu mogu zaraditi više nego u domovini za čitav mjesec. Treću fabularnu liniju čine djelatnici “Mickey’sova“ restorana, ponajviše mlada i samosvjesna Amber (Ashley Johnson), koja posumnja u moralnost rada u takvoj korporaciji. Rezultati Donove istrage su porazni, ali ne zanimaju nikoga, a kako on sam nema snage potaknuti nikakvu promjenu, Linklater ga usred filma bez pardona izbacuje iz priče, posvetivši više pažnje ostalima - Meksikankama ovisnima o pohotnom šefu, njihovim muževima koji zbog nemogućih uvjeta u pogonima ostaju bez udova i hrabroj Amber, koja se pridružuje mladim buntovnicima planirajući diverziju - puštanja korporacijskih krava, budućih hamburgera, na slobodu.

---

Poput Soderberghova filma “Traffic“ ili Gaghanove i Clooneyjeve “Syriane“, “Fast food nacija“ je politički ansambl film, u kojem su priča, likovi i stil podređeni iznošenju društveno-političke platforme njihovih autora. Vegeterijanac uvjeren da je fast food smeće i ljevičar jasnoga stava o tome kako društvom vladaju goleme korporacije, dokidajući pojedincima bilo kakav prostor za bilo kakvu poštenu inicijativu, Linklater, nažalost, nije uspio pronaći idealnu mjeru između filmske estetike i politike. “Fast food nacija“ prečesto nalikuje golemoj paroli čiji likovi nisu nimalo samostalni nego lutke koje su tu samo da bi potvrdile Linklaterove apriorne stavove. No opet, koliko god bio dramaturški šlampav i tanak, te politički odveć eksplicitan, Linklaterov je film režiran sa stilom i lakoćom, svojstvenim većini hiperaktivnih filmaša. Većim dijelom je i vrlo zanimljiv, osim u prizorima u kojima se nepotrebno pojavljuje loš Ethan Hawke, u još lošije napisanom liku. Dodajmo i to da se neke Linklaterove scene upravo neodoljive, poput one u kojoj naivna Amber pita oslobođene krave koje se ne žele maknuti iz korporacijske ograde: “Zar ne želite biti slobodne?“

Brojni recenzenti zamjerili su Linklateru što se nije držao nefikcijskog karaktera Schlosserova bestselera i umjesto igranog filma snimio dokumentarac, ali problem “Fast food nacije“ nije u njenoj filmskoj vrsti nego u realizaciji. Majstor filmskog koncepta “manje je više“, čiji su još uvijek najbolji radovi briljantni minimalistički ljubići “Prije svitanja“ i “Prije sumraka“, ovaj se put izgubio u viškovima motiva, likova i poruka, dokazavši da “više“ često zna biti “manje“. Srećom, Linklaterov je tempo toliko silovit da će najkasnije za 3-4 godine realizirati odličan film, makar prije toga snimio i 2-3 lošija, poput “Fast food nacije“, koja je unatoč svim manama još uvijek superiorna razvikanom dokumentarcu Morgana Spurlocka “Superveliki ja“.

NEUGODNA ISTINA
BLITZ
Bivši američki potpredsjednik i nesuđeni predsjednik Al Gore osmislio je “Neugodnu istinu“, u suradnji s redateljem Davisom Guggenheimom, kao dinamičnu i zabavnu ilustraciju svoga predavanja o globalnom zagrijavanju, protkanog suptilnom najavom vlastitog povratka na političku scenu. “Neugodna istina“ ispunjava obje funkcije - osim što odlično ilustrira problematiku kojom se bavi, iznimno uspjeli dokumentarac uspijeva nas uvjeriti kako su Goreove namjere dok nas plaši uništenjem Zemlje posve poštene, nevezane uz interese raznih lobija. “Neugodna istina“ ostavlja gorak okus i jedno veliko pitanje u zraku: je li 2000., kako su mnogi tvrdili, uistinu bilo svejedno hoće li na izborima trijumfirati Bush ili Gore?

An Inconvenient Truth, am. dok. film, 2006. R: Davis Guggenheim NARATOR: Al Gore

DÉJÀ VU
CONTINENTAL FILM
Podcijenjeni brat Ridleyja Scotta, Tony Scott, izgradio je s vremenom, u sjeni loših kritika itekako zanimljiv žanrovski opus, režiravši 7-8 vrlo pristojnih akcića poput “Prave romanse“, “Grimizne plime“ i “Tjelesne straže“. “Déjà vu“, s poslovično odličnim Denzelom Washingtonom u ulozi usamljenog profesionalca, nadovezuje se ugođajem i brojnim motivima na “Tjelesnu stražu“ i prikazuje Scotta kao silovitog pripovjedača i vrhunskog stilista, čiji je svaki frenetični rez itekako u službi priče i likova, iako mu mnogi još uvijek imputiraju spotovsku estetiku. “Déjà vu“ pati od fabularnih nelogičnosti, imanentnih svim filmovima o putovanju kroz vrijeme, no Scottova distancirana tematizacija časti, profesionalizma i muškog prijateljstva neodoljivo podsjeća na Hawksa, Walsha i zlatne dane američke kinematografije.

Déjà vu, am. fant. akcić, 2006. R: Tonny Scott GL: Denzel Washington, Paula Patton, Val Kilmer, James Caviezel

VOLI ME NJEŽNO
CONTINENTAL FILM
Tri mjeseca uoči 30. godišnjice smrti Elvisa Presleyja u videotekama se pojavio njegov prvi film “Voli me nježno“. Ljubić mutno upakiran u ruho vesterna, s Elvisom u ulozi mlađeg i nezrelog brata koji starijem otima djevojku, uvjeren da je nesretnik poginuo u građanskom ratu, spada među “Kraljeva“ uspjelija djelca, ali s obzirom na kvalitetu većine njegovih slikopisnih uradaka to još uvijek ne znači da je riječ o dobrom filmu. Elvis glumac bio je 1956. na početku karijere pa je “Voli me nježno“ jedini film u kojem nije naveden kao prvi glumac, da ne spominjemo tužnu sudbinu koja će ga na kraju snaći. Film je daleko od visokog hollywoodskog prosjeka 50-ih , ali kako se Elvisova ostvarenja ionako gledaju ili kao camp roba ili kao hagiografije, to nikomu neće biti pretjerano važno.
Love Me Tender, am. glazb. ljubić; 1956. R: Robert D.Webb GL: Richard Egan, Debra Paget, Elvis Presley, William Campbell, Robert Middleton