Ekologija je oduvijek u našoj zemlji bila popriličan bauk. U vrijeme dok je recikliranje otpada u većini europskih zemalja bilo sasvim uobičajena praksa, većina Hrvata ipak se nije bila spremna odreći udobnosti bacanja svega i svačega u smeće. I ne samo u smeće, jer tko bi teglio stari štednjak ili olupinu fiće do odlagališta krupnog otpada. Uostalom, zato postoji duboko more, zato postoje nepregledne šume. U glavi prosječnog hrvatskog građanina, otpad nestaje onog trenutka kada ga on više ne vidi.

I tako je to bilo godinama. Država se, valjda s idejom da je svaki čovjek u biti ipak dobar, trudila mijenjati svijest Hrvata, uvjeriti ih da je reciklaža dobra za sve. Tako su svojedobnio čak i na televiziji emitirali poruku pape Ivana Pavla II. koja promovira ekologiju. Unatoč golemom broju deklariranih katolika, količina recikliranog smeća nije se povećala. I onda se napokon nešto pomaknulo.

Netko lukav s pravom je zaključio da postoji samo jedna stvar koju Hrvati vole više od svoje udobnosti. A to je, naravno, novac. Pa je tako počelo otkupljivanja staklene, plastične i limene ambalaže, kao i automobilskih olupina. U trenutku je Hrvatska postala utvrda ekološkog ponašanja i reciklaže sekundarnih sirovina. U prvih šest mjeseci akcije prikupljeno je 310 milijuna (!?) boca i limenki. Država je tako uštedjela oko 20 milijuna eura, ne računajući posrednu ekološku korist.

E sad, to ste sve već čuli, što je tu novo? Pa treba se zapitati: može li tim modelom rješiti i druge probleme hrvatskog društva? Ako smo na primjeru ekologije zaključili kako put do srca prosječnog Hrvata ipak ide preko njegova novčanika, zašto na taj način ne bismo, na primjer, pokušali rješiti i problem korupcije.

Uostalom, sličnosti postoje. Korupcija, kao i otpad, zagađuje Hrvatsku. I korupcija Hrvate ne dira sve dok njezine posljedice ne osjete na vlastitoj koži. Slično je bilo i sa zagađenjem. Pa zašto onda država stalno naivno pokušava ljude uvjeriti da prokažu korupciju i mito, a zauzvrat im ne nudi ništa, očekujući da netko to učini potaknut pukim osjećajem društvene odgovornosti. Upravo suprotno, dosad su “zviždači“ imali poprilično dobru šansu da na kraju ostanu bez posla, opterećeni tužbama i napušteni od svih. Sjetite se samo Ankice Lepej, Vesne Balenović i ostalih.

Zato je možda došlo vrijeme da država počne otkupljivati korupcijske afere na sličan način kako otkupljuje i plastične boce. Ako su zbog 50 lipa po boci Hrvati postali nacija ekologa, zar je tako nemoguće da za veću svotu postanu i nacija “zviždača“? Ako su zbog nekoliko stotina kuna teglili olupine automobila do krupnog otpada, zar ne bi za bolju lovu mogli početi cinkati korupciju na svom radnom mjestu? Obećajte prosječnom hrvatskom građaninu 20 posto svote čiju pronevjeru otkrije, i Uskok će uskoro postati suvišan.

Umjesto da pregledavaju dnevnu ponudu kladionica, lokalni birtijaši posvetili bi se pročešljavanju financijskih izvješća javnih poduzeća. Stvorio bi se sustav prokazivača kakvog se ne bi posramio ni Stasi (za one koji su možda zaboravili, bivši Staatssicherkeit, iliti Državna sigurnost, u jednako bivšem DDR-u iliti Istočnoj Njemačkoj).

Podmićeni bi dužnosnici počeli padati kao kruške, a država bi na kraju i lijepo zaradila. Ima samo jedan problem: onda se više nikomu ne bi dalo reciklirati boce.