Šefica diplomacije EU Benita Ferrero-Waldner i supruga francuskog predsjednika Cécilia Sarkozy vratile su medicinske sestre u BugarskuFrancuski predsjednik Nicolas Sarkozy prošlog je tjedna u Libiji s libijskim vođom Moamerom Gadafijem postigao složeni diplomatski dogovor između Libije, Europske Unije, posebno Bugarske i Francuske, Katara i još nekih zemalja, kojim je završena osmogodišnja drama s bugarskim medicinskim sestrama osuđenima u Libiji na smrt pod optužbom da su namjerno zarazile libijsku djecu u bolnici u Bengaziju virusom AIDS-a. U utorak, 17. srpnja, dan prije Sarkozyjeva posjeta Libiji, bugarske su bolničarke oslobođene i prebačene iz Libije u Bugarsku službenim avionom francuskog predsjednika, a uz njih su bile povjerenica Europske komisije za vanjske poslove Benita Ferrero Waldner, koja je s libijskom stranom potpisala sporazum, te Cécilia Sarkozy, supruga francuskog predsjednika, koja je imala presudnu ulogu, jer je bila izravna muževa izaslanica libijskom vođi Gadafiju.

Začuđeni su svi koji znaju priču o Céciliji Sarkozy, njezinim odnosima s mužem. Ona je prije nekoliko godina ostavila supruga, što ga je umalo stajalo predsjedničke kandidature, a svojedobno je izričito tvrdila da je uopće ne zanima da bude “prva dama Francuske”, da bi joj draže bilo da negdje šetati u trapericama, nego imati protokolarne obveze. Nagađalo hoće li se uopće pojaviti na proslavi suprugove pobjede, pa i na svečanoj inauguraciji. No upravo je ta inauguracija bila prekretnica, jer je već tada pokazala da namjerava preuzeti obveze koje proizlaze iz novog položaja njezina muža, pa tako i njezina vlastitog.

Cécilia Sarkozy sada se upustila u naoko samo humanitarnu misiju, da Gadafi napokon na slobodu pusti bugarske medicinske sestre, ali je njezina misija bila ipak nešto kompliciranija, jer je i dogovor o njihovu oslobađanju bio politički vrlo osjetljiv. A upravo zato što je spretno vodila političke pregovore, riješen je slučaj, koji se vukao godinama.

Libijska javnost bila je zgranuta kad je potkraj 90-ih u Bengaziju epidemija AIDS-a pogodila djecu koja su se liječila od drugih bolesti u tamošnjoj bolnici. Zaraženo je 426 djece, od kojih je 46 od AIDS-a i umrlo. Ogorčeni roditelji tražili su da se utvrdi tko je za to kriv, a lokalne vlasti optužile su strane zdravstvene radnike koji su tada radili u Bengaziju. Libija je u velikom broju zapošljavala inozemne liječnike i medicinske sestre, ali i inženjere i druge stručnjake, mahom iz istočnoeuropskih zemalja, koji su rado dolazili u Libiju radi velikih plaća, ne obazirući se na upozorenja da se libijska vlast zna grubo i nepravedno ponašati prema strancima.

Libijska je vlast za ono što se dogodilo u Bengaziju optužila strance, želeći ukloniti odgovornost sa sebe. Optuženo je pet bugarskih bolničarki - Snežana Dimitrova, Nasja Nenova, Valentina Siropoulo, Valja Červenjaška i Kristijana Valčeva, zatim bugarski liječnik Zdravko Georgijev, te palestinski liječnik Ashraf al-Hajuj. Svi su oni uhićeni u veljači 1999., u zatvoru mučeni, spolno zlostavljani i ponižavani. I javno su protiv njih izricane monstruozne optužbe da su medicinske sestre namjerno zarazile djecu. Po jednoj verziji, to su učinile zato jer su “agentice CIA-e i izraelskog Mossada“, po drugoj, jer su “dio tajnog tima koji je želio eksperimentirati s nekim lijekovima protiv AIDS-a na mladim pacijentima pa su djeca namjerno zaražena“.

ULOGA CÉCILIJE SARKOZY u oslobađanju medicinskih sestara vidi se i po tome što su u Bugarsku stigli francuskim predsjedničkim avionomUnatoč mučenjima, uhićenici ništa nisu priznali, ništa im nije dokazano. Iako su tvrdili da su za sve krive bijedne higijenske prilike u bolnici, gdje se nije pazilo ni na minimalno pridržavanje pravila o čuvanju od bilo kakve epidemije, protiv njih je ipak podignuta optužnica te su na suđenju ponovljene apsurdne optužbe da su namjerno zarazili djecu. Sud je u svibnju 2004. sve proglasio krivima i odlučio da pet bolničarki i palestinski liječnik budu strijeljani, a bugarski liječnik dobio je četiri godine zatvora. Budući da je on već više od toga proveo u zatvoru, oslobođen je, ali zbog toga nije bio sretan, jer je, kako je rekao, “šest nevinih ljudi pred streljačkim strojem”, među njima je i njegova supruga, Kristijana Valčeva.

Bugarska je vlada od početka poduzimala napore da dokaže kako su optužbe protiv njenih državljana apsurdne i osigura njihovo oslobađanje. Od toga nije bilo mnogo koristi kod tvrdoglave lokalne vlasti u Bengaziju. Nade su se povećale kad je Libija posljednjih godina počela obnavljati međunarodne kontakte. No za bugarske bolničarke popuštanja nije bilo, osim što je Seif El Ghadafi, sin libijskoga vođe, izjavio da Libija neće strijeljati osuđene bugarske bolničarke. Dodao je da bi ih Libija radije protjerala u Bugarsku, ako Bugarska plati odštetu obiteljima zaražene djece i izgradi bolnicu za borbu protiv AIDS-a u Bengaziju.

Javno je Bugarska i dalje bila na stajalištu da bolničarke nisu krive, pa nema nikakva razloga niti da Bugarska išta plati, ali su se diskretno ipak vukli potezi iz kojih se vidjelo da bi Bugarska mogla biti spremna i na takvo rješenje. Iako tada još nije bila članica EU, Bugarska je pristupila humanitarnom fondu Europske unije za financiranje medicinskih mjera kojima bi se Libija djelotvornije borila protiv epidemije AIDS-a. Doduše, bugarski predsjednik Georgij Parvanov tvrdio je da taj potez nema nikakve veze sa sudbinom bugarskih bolničarki, ali se u diplomatskim krugovima tvrdilo da je to stvarni razlog bugarskog poteza te da Bugarska nastoji međunarodnim diplomatskim kanalima dati libijskoj vladi na znanje da je to posredna kompenzacija, koju je Bugarska spremna platiti Libiji ako ona oslobodi bolničarke. Na izravno plaćanje Bugarska ni u jednom trenutku javno nije bila spremna, jer bi time posredno priznala krivnju.

Ti prvi pokušaji rješavanja ovog pitanja nisu dali rezultata, jer su Libijci stalno povećavali zahtjeve, među kojima je bio i onaj da Bugarska javno prizna krivnju svojih bolničarki. Tajni diplomatski kontakti u vezi s tim održavani su i dalje. Bugarska je nastavila davati do znanja da je spremna financijski intervenirati kako bi se stvar riješila. U svibnju 2005. bugarski predsjednik Parvanov stigao je u Libiju nakon izvjesnih signala da je kompromis moguć. U Tripoliju se sastao s Gadafijem, a potom se naporno pregovaralo s predstavnicima libijske vlade.

BUGARSKI PREDSJEDNIK Georgi Parvanov dočekao je bugarske sestre i palestinskog liječnika na aerodromu u Sofiji: stigli su kao protjerani osuđenici na doživotni zatvor, a on ih je na licu mjesta pomilovaoBugarski predsjednik u Bengazi je posjetio zdravstvenu ustanovu u kojoj se njeguju bolesna djeca, a pred zgradom su obitelji oboljele djece vičući zahtijevale da se smrtna kazna nad Bugarkama izvrši. Parvanov se u Bengaziju sastao i s predstavnicima bolnice i obitelji zaražene djece. U zatvoru u Tripoliju posjetio je i bugarske osuđenice. Parvanov je pregovore potom nastavio s libijskim premijerom Shukrijem Ganemom, koji je pak napomenuo da “Libija odbija bilo kakvo strano upletanje u taj problem”, dodavši da “ne treba politizirati aferu”. Dodao je: “Riječ je o katastrofi i Bugarska i međunarodna zajednica moraju shvatiti položaj obitelji žrtava.”

Strani analitičari tvrdili su da je libijska vlada sve vrijeme zauzimala tako nepopustljiv stav zbog svojih unutarjopolitičkih problema, jer je istočni dio Libije oko Bengazija uvijek bio nepovjerljiv prema središnjoj vladi u Tripoliju, pa su se u Tripoliju plašili tamošnje reakcije ako bugarske bolničarke budu tek tako puštene. U bugarskim političkim krugovima, međutim, vladao je umjereni optimizam, posebno nakon što je libijski ministar vanjskih poslova Abdelrahman Shalgham izjavio da mu se čini da “razgovori idu u dobrom smjeru kako bi se problem riješio”. Ni posjet bugarskog predsjednika nije dao rezultata, posebno stoga što su libijske više sudske instance idućih mjeseci potvrđivale kaznu smrću prvostupanjskog suda. U prosincu 2006. čak je i vrhovni sud Libije potvrdio presudu.

Bilo je to točno dva tjedna prije nego što je 1. siječnja ove godine Bugarska ušla u Europsku Uniju, što je bitno ojačalo njen položaj. Tih je dana bugarski ministar vanjskih poslova Ivajlo Kalfin tijekom posjeta SAD-u izjavio: “Bugarska će sada imati pravo staviti veto na bilo kakav daljnji dijalog između EU i Libije, a to će bez oklijevanja učiniti zbog neopravdane smrtne presude za pet naših državljanki. Bugarska vlada neće odustati od namjere da što prije vrati u domovinu pet medicinskih sestara osuđenih na smrt u Libiji. Sudski postupak još traje, u Libiji predstoji žalbena faza, a mi se nadamo da će smrtne kazne biti poništene.”

Na Libiju je tada pojačan međunarodni pritisak, ne samo iz EU, nego i iz SAD-a. Libija je pristala da se suđenje ponovi, ali ni na ponovljenom suđenju suci nisu uzimali u obzir dokaze u korist optuženicama.

Nakon ulaska Bugarske u EU stvar se ubrzala, kao da je i Gadafi čekao da Bugarska uđe u Uniju kako bi za puštanje bugarskih bolničarki mogao postaviti šire zahtjeve, i to Europskoj Uniji. Libija je za oslobađanje zatražila da se EU drukčije ponaša prema Libiji, koju još bojkotira, još otkako je Libija aktivno podržavala terorističke skupine.

Posljednjih godina Libija je bitno promijenila politiku, ogradila se od terorizma, počela surađivati sa Zapadom u raznim sferama, a i sankcije i bojkoti raznih vrsta, koje su zapadne zemlje skupno i individualno svojedobno nametnule Libiji, postupno su ukidani. No EU je ostala prilično rezervirana prema Libiji i u ekonomskim i u političkim odnosima, što je Libija sad htjela promijeniti, a odlučila je učiniti to preko Francuske, što je omogućio Sarkozyjev izbora za predsjednika. Sarkozy je u nastupnom govoru najavio novu sredozemnu politiku Francuske, koja će poticati i EU da se okrene tom području. Upravo on je u sklopu te ideje pokrenuo sada i operaciju oslobađanja medicinskih sestara, ali i popravljanja sveukupnih odnosa Unije i Libije. Konkretna rješenja raznih aspekata dogovarali su drugi, nešto je obavila Benita Ferrero Waldner u dogovorima o formalnim odnosima Libije i EU, nešto je obavi Katar, koji je, čini se, sudjelovao u posredovanju, ali i u rješavanju nekih financijskih aspekata. Katar je - čini se - dao novac da se svakoj obitelji zaražene djece isplati odšteta od milijun dolara. No najvažnije je obavila Cécilia Sarkozy, koja je u ime svojega supruga Gadafiju nosila poruke i jamstva o ukupnoj promjeni politike Francuske i EU uopće prema Libiji.

REZULTAT humanitarne akcije: Sarkozyjev posjet Gadafiju u Tripoliju dan nakon oslobađanja BugarkiPregovori nisu bili nimalo laki. Ona je dva puta odlazila u Tripoli na razgovore s Gadafijem i njegovim ljudima, a tek u drugoj rundi uspjela se dogovoriti da se Bugarke i palestinski liječnik, kojem je Bugarska dala državljanstvo, puste. Vrhovno pravosudno tijelo Libije preinačilo je njihove smrtne kazne u doživotni zatvor, a potom su protjerani. Tako je omogućila da se bugarske bolničarke i liječnik vrate Bugarsku, pa je po njih poslan službeni avion francuskog predsjednika, kojim su uz pratnju Benite Ferrero-Waldner i Cécilije Sarkozy vraćeni u Sofiju. Dočekao ih je predsjednik Parvanov i na licu mjesta pomilovao, čime je njihova golgota završena. Istodobno je počeo novi diplomatski proces, jer je Cécilia Sarkozy tim diplomatskim uspjehom omogućila da već sljedećeg dana njezin suprug dođe u Tripoli na razgovore s Gadafijem o supstancijalnim pitanjima budućeg razvoja odnosa.