Članovi grupe Joy Division,basist Peter Hook, bubnjar Stephen Morris i gitarist Bernard Sumner, nakon samoubojstva Iana Curtisa 1980. (dolje desno), osnovali su grupu New OrderU Velikoj Britaniji i Americi prošlog se tjedna počeo prikazivati film “Control”, biografija pjevača Iana Curtisa i grupe Joy Divison koja je, iako je objavila samo dva albuma - “Unknown Pleasures” 1979. i “Closer” 1980., postala jedna od najvažnijih britanskih rock grupa prošlog stoljeća. Famu oko Joy Divisiona povećala je i smrt pjevača Iana Curtisa koji se 1980. objesio. Bio je to kraj Joy Divisiona a ostala tri člana grupe - gitarist Bernard Sumner, basist Peter Hook i bubnjar Stephen Morris, nastavili su karijeru pod imenom New Order i bez Curtisa ostvarili također briljantnu karijeru koja je okončana prije pet mjeseci kada je objavljeno da se grupa raspala. S dvojicom članova grupe, Hookom i Morrisom, razgovarali smo ekskluzivno za Nacional o filmu “Control”, koji se u Hrvatskoj počinje prikazivati 25. listopada, pri čemu su se obojica prisjetili početaka karijere kada nisu ni sanjali da će postati iznimno važni za glazbenu povijest.

Film “Control” režirao je nizozemski fotograf Anton Corbijn koji živi u Londonu, koji je godinama fotografirao i režirao videospotove za razne sastave, među ostalim Depeche Mode i U2, a na početku karijere radio je i s Joy Divisionom snimajući videospot za njihovu pjesmu “Atmosphere”. Njegov film dobrim se dijelom temelji na knjizi “Touching from a Distance” koju je Curtisova udovica Deborah objavila 1996. “Film je temeljen na knjizi, ali Anton Corbijn zna više o Joy Divisionu nego što je znala Debbie Curtis. Ona nije znala ništa o samoj grupi. U to vrijeme, krajem 70-ih, nismo imali novca, nismo imali ništa, tako da nisi mogao voditi svoju djevojku ili suprugu na turneju.

Njezina je knjiga o njoj samoj, njezina strana priče, što je i logično. Moram priznati da se ne slažem s mnogo čime objavljenim u knjizi, ali to nema veze”, objasnio je 51-godišnji basist Peter Hook koji je oduševljen filmom, ali je odbacio tvrdnje da Joy Divison nikada ne bi postao ono što je postao da u grupi nije bilo Iana Curtisa.

“Nije točno. Sredinom 70-ih imao sam grupu u kojoj sam ja svirao bas gitaru a Bernard Sumner gitaru. Ian Curtis imao je svoju grupu u kojoj je pjevao, imao je bubnjara i gitarista. Nismo se mogli spojiti jer u to vrijeme, vrijeme punka, nisi mogao imati bend s dva gitarista, to nije bilo dopušteno. Dobro smo se poznavali i mislim da su obje grupe bile prilično loše. Dolazak Iana Curtisa u našu grupu bilo je nešto najbolje što se moglo dogoditi jer smo profunkcionirali istog trenutka. On je bio sramežljiv, mi smo bili sramežljivi, radeći zajedno postajali smo sve manje sramežljivi i tako je nastao Joy Division. Sjećam se da je u početku Curtis nosio kaput koji je na stražnjici imao bijelim slovima ispisan natpis ‘hey’. Kad je išao na posao, skidao bi ta slova s kaputa i kasnije ih lijepio natrag”, prisjetio se Hook.

Da je Curtis bio sramežljiva osoba, potvrdio je i 50-godišnji bubnjar Stephen Morris. “Naš prvi koncert 1977. bio je prilika da doista upoznam Curtisa. On je bio vrlo sramežljiva osoba, ali prilikom prvog koncerta, kad se popeo na binu, pretvorio se u novu osobu, čudno plešući i pjevajući. Upitao sam se otkud je to došlo, jer nismo bili pripremljeni na tako nešto. Njegovo ponašanje se nastavilo i na kasnijim koncertima, njega je glazba strahovito mijenjala.”

Na prvom koncertu nastupili su pod imenom Warsaw, koje je kasnije promijenjeno u Joy Division. “Nema neke mistike okoNATALIE CURTIS,28-godišnja kći Iana Curtisa, s Morrisom i Hookom imena, bili smo jako naivni u to vrijeme. Poznato je da smo počeli s imenom Warsaw zato što je David Bowie volio Varšavu, poznata je njegova pjesma ‘Warszawa’, a mi smo željeli europsko ime jer smo europska grupa. Odlučili smo promijeniti ime Warsaw jer nikada nismo bili u Varšavi i prvo smo vidjeli jednu knjigu u kojoj se opisivalo što se događalo s prostitutkama u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata. Čak smo se namjeravali zvati Prostitutke, ali smo u knjizi našli termin ‘Joy Division’ koji nismo povezivali s nacistima sve dok nam neki frajeri nisu pristupili i upitali nas ‘vi ste grupe nacista, zar ne?’. Ma kakvi nacisti, uopće nismo obraćali pozornost na to. Zanimljivo, nakon Joy Divisiona odlučili smo se za ime New Order a kasnije smo shvatili da je Hitler razmišljao o novom poretku”, tvrdi Stephen Morris.

Ian Curtis bio je briljantan tekstopisac, ali i Hook i Morris priznaju da u početku uopće nisu bili svjesni kvalitete tekstova, i to zato što zbog loše glazbene opreme nisu mogli čuti o čemu Curtis pjeva. “Moj prvi susret s tekstovima Iana Curtisa izgledao je tako da je u sobi za vježbanje Ian sjedio u kutu, na podu, i mumljao u mikrofon. Pitao sam se je li on to pjeva. Onda sam uzeo njegovu knjižicu s tekstovima pjesama koju mi je dao. Doslovno nam je trebao jedan sat na stvorimo pjesmu na temelju njegovih tekstova. Izgledalo je magično, sve se odmah poklopilo”, rekao je Morris, a Hook potvrdio. “S obzirom na to da nam je glazbena oprema bila čisto sranje, nisam ni mogao čuti tekst Curtisovih pjesama. Isto je bilo i s gitarama, to se sve događalo uoči snimanja prvog albuma ‘Unknown Pleasures’. Kada smo ušli u studio i počeli snimati koristeći profesionalnu opremu, rekao sam ‘jebo te, pa mi smo doista dobri’. Sve do ulaska u profesionalni studio na demo snimkama sam mogao čuti samo Curtisovo mumljanje. Bio sam oduševljen studijskim snimkama. Brzo smo shvatili da su Curtisovi tekstovi briljantni, vrlo snažni i provokativni. On u pjesmama nije nudio skrivene poruke”, tvrdi Hook te dodaje: “Sve što smo radili, radili smo zajednički. Joy Division je bio iznimno demokratska grupa, mnogo više nego New Order.”

U to vrijeme dva su događaja utjecala na Iana Curtisa, otkriće da je epileptičar te brak s Deborah Curtis. “Ian Curtis bio je, s obzirom na tešku bolest od koje je bolovao, izniman autor koji se na nevjerojatan način nosio s bolešću. Nije želio da ljudi znaju da boluje od epilepsije, nije želio da ga itko žali. Ponašao se kao da je nema. Joy Division su bili sve što je želio u životu”, rekao je Hook. Što se tiče braka koji je ozakonjen još 1975. dok su oboje bili 19-godišnjaci, mnogo toga se promijenilo nakon što je Curtis upoznao Annik Honoré, Belgijanku zbog koje je sve do smrti bio u dilemi treba li se razvesti ili vratiti supruzi s kojom je 1979. dobio kćer Natalie. Annik Honoré, prema onome što je prikazano u filmu, imala je izniman utjecaj na Curtisa. Peter Hook o tom ljubavnom trokutu je rekao: “S njima dvjema nisam imao kontakata ni dok je Ian bio živ, a kamoli poslije.”

Album “Unknown Pleasures” dobio je 1979. odlične kritike, glazbeni magazin Melody Maker proglasio ga je jednim od najboljih debi albuma te godine, a Hook sa smiješkom kaže: “Nisam idiot, znam da smo tada napisali vrlo dobre pjesme.” Morris je dodao: “To su bile sjajne pjesme, ni danas ne zvuče nimalo staromodno.”

Početkom 1980. zdravstveno stanje Iana Curtisa se pogoršalo i grupa je morala otkazati neke koncerte. U ožujku su snimili album “Closer” a 18. svibnja 1980. Deborah Curtis našla je svog supruga obješenog u kuhinji. “Nakon što se Curtis ubio shvatili smo da je svoje samoubojstvo najavio nekoliko godina prije u svojim pjesmama”, smatra Peter Hook. Ostatak Joy Divisiona odlučio je promijeniti ime i napustiti dotadašnji glazbeni stil te se nazvati New Order. “Nikada nije dovedeno u pitanje hoćemo li se nastaviti baviti glazbom. Nastavili smo jer smo, čini mi se, trebali jedni druge. Iskustvo proživljavanja Curtisove smrti natjeralo nas je da ostanemo zajedno. Stvorili smo New Order kako bismo pobjegli od njegove smrti. Kad umre pjevač grupe, nije isto kao kad morate promijeniti bubnjara. Pa bubnjari imaju kratak rok trajanja, mijenjaju se vrlo često. Nastavili smo s drukčijom glazbom, odlučili smo svirati nešto paralelno s glazbom grupe Joy Division. To je također bilo prilično naivno jer smo mislili da možemo samo zatvoriti vrata za onim što smo radili do tada i početi od nule. To nije bilo moguće, zato smo se prije nekoliko godina zapitali zašto ne sviramo pjesme Joy Divisiona na koncertima. Jednako tako, nismo željeli davati intervjue jer su nas novinari stalno pitali o Ianu Curtisu”, tvrdi Stephen Morris.

NACIONALOV novinar Dean Sinovčić razgovarao je s basistom Joy Divisiona i New Ordera Peterom Hookom o filmu 'ControlKako sami kažu, pjesama Joy Divisiona najviše su se prisjetili prije četiri godine, kada je snimljen film “24 Hours Party people” u kojem se opisuje glazbena scena u Manchesteru s kraja 70-ih i početka 80-ih godina na kojoj su Joy Division i New Order imali važnu ulogu. “New Order je počeo svirati pjesme Joy Divisiona nakon što smo vidjeli ‘24 Hours Party People’ i tada smo si rekli ‘jebote, pa mi smo ignorirali ove pjesme’. Kada je Curtis umro, rekli smo da Joy Division ne može postojati bez njega i tako smo završili tu priču. Tu i tamo, na rođendan Iana Curtisa ili na Božić, znali smo odsvirati neku njegovu pjesmu. No ‘She’s Lost Control’ sam čuo dok sam gledao film, i to nakon što je nisam čuo gotovo deset godina. Upitao sam se zašto je ne izvodimo. Sjećam se da smo nakon toga svirali pjesme Joy Divisiona na humanitarnom koncertu u Manchesteru i da sam osjetio drukčiju atmosferu. Tada sam shvatio da istovremeno sviram u dvije različite grupe, Joy Division i New Order, iako se one sastoje od istih članova”, prisjetio se Hook.

Iako je poslije nastalo nebrojeno mnogo utjecajnih rock grupa koje nisu krile da je Joy Division njihova glavna inspiracija, članovi grupe nisu se baš obogatili tijekom svoje karijere. Razlog je pomalo smiješan. Naime, njihov menadžer Tony Wilson, koji je umro prije dva mjeseca, bio je vlasnik izdavačke kuće Factory Records te utjecajnog kluba Hacienda u Manchesteru što je stalno poslovao s gubicima koji su se pokrivali novcem koji su članovi grupe zarađivali. Stephen Morris se uhvatio za glavu kad smo ga na to podsjetili. “Čovjek bi pomislio da ćemo, nakon tragedije kao što je bila Curtisova smrt, biti oprezniji u svakom pogledu. Mi smo se, na neki čudan način, našli u nejasnom odnosu s kompanijom Factory Records i Tonyjem Wilsonom s kojim smo vodili klub Haciendu te tako obavljali posao o kojem nismo znali ništa. Ljudi su u to vrijeme mislili da kao New Order zarađujemo gomilu novca, ali ne, nikako. Sjeli bismo s Tonyjem Wilsonom koji bi nam rekao kako nismo zaradili ništa jer je Hacienda u minusu i naša zarada s koncerta još uvijek ne pokriva minuse kluba. Ništa nam nije bilo jasno, a on nam je stalno govorio ‘još samo nekoliko stotina tisuća funti i sve će biti u redu’. Nikada nam nije bilo jasno kako Hacienda nije uspješno poslovala.”

Dok je gledao film, Morris se s nostalgijom prisjetio događaja od prije 30 godina. “Kao i svaki mladi bend, i mi smo u početku željeli svirati zato da bismo iživcirali svoje roditelje, općenito ljude, u čemu smo uspjeli. Za mnoge ljude članstvo u grupi je nešto što vas sprečava u odrastanju. Ja nisam bio takav, ja sam se osjećao staro još davnih dana. Svaka vrsta show businessa bijeg je od realnosti. Dok sam gledao film o Ianu Curtisu i tragičnom završetku Joy Divisiona, pitao sam se zašto se sve to događalo i shvatio da je bend bio pogonsko gorivo za način života koji smo voljeli. Bilo je bitno da si član grupe i bio si sretan. Uvijek se pričalo da je Joy Division mračan sastav i ne začuđuje me što su ljudi dobivali takav dojam dok su slušali naše albume, ali u osnovi mi smo bili grupa iznimno sretnih pojedinaca. Film nas je glazbeno prikazao u boljem svjetlu jer kao glazbenici smo bili jako loši. A Ian Curtis je imao ‘kratak fitilj’, znao se lako iznervirati”, rekao je Morris. “Ne znam kako opisati svoje emocije prema filmu. Kada sam ga prvi put vidio, osjećao sam se čudno. Nakon što sam odgledao ‘24 Hours Party People’ osjećao sam se cijepljenim protiv filmova u kojima te netko drugi glumi. Dok sam gledao ‘Control’, svoje rane dane, zajedno s publikom, nije mi to bilo ugodno emocionalno iskustvo. Prisjetio sam se mnogih događaja. Film me natjerao na to da shvatim koliko smo mnogo stvari napravili u tako kratkom razdoblju. U današnjem glazbenom svijetu nije moguće na taj način stvoriti dva albuma. Sve počinje pitanjem gdje je moja limuzina. Bili smo mladi i vrijeme je strašno brzo proletjelo iako se nama činilo da traje cijelu vječnost.”

S takvim iskustvom, obojica su razočarani onim što glazba danas predstavlja, osobito Morris. “Glazba je našoj generaciji bila strahovito važna, bila je snaga koja je mijenjala naše živote. Nastup Sex Pistolsa je tada bila udarna vijest na televiziji, što dokazuje kakvu je snagu glazba tada imala. Danas je ona postala industrija i, iako ne želim zvučati kao staro gunđalo, nije onako kako je nekad bilo. Glazba je danas svuda i nema snagu, emocionalni utjecaj koji je nekad imala. Nedavno sam bio na jednom sajmu automobila i na razglasu čuo pjesmu ‘Lust for Life’ Iggyja Popa. Nevjerojatno, pa mi nismo stvarali glazbu za sajmove automobila, nego da bi pjesme nekome nešto značile u životu, prije svega nama samima”, zaključio je Morris.