AIDA JAKUŠ ŠKOLU TRBUŠNOG PLESA na zagrebačkim Sveticama pokrenula je 2004. i najiskusnija je orijentalna plesačica u HrvatskojIako u Hrvatskoj orijentalna kultura nema duboku tradiciju, a istočnjački su običaji većini i dalje prilično strani, u glavnom gradu uspjela se razviti scena vezana upravo uz jedan element tradicije potekle iz zemalja Orijenta. Riječ je o trbušnom plesu, jednom od najstarijih plesova uopće, vještini čiji počeci sežu još u pradavne religijske rituale štovanja ženskih božanstava ranih poganskih zajednica. Škole takva orijentalnog plesa u glavnom su gradu gotovo redom popunjene, a oni koji se žele uključiti u ozbiljne tečajeve trbušnog plesa sve su češće suočeni s listama čekanja u plesnim školama. S druge strane, velik interes žena za tu vještinu doveo je do pomalo stihijskog pokretanja tečajeva, koji se danas u Zagrebu broje na desetke. Mnoge od njih umjesto iskusnih plesačica vode jedva i same dovoljno obučene instruktorice. No bez obzira na to popularnost plesa, koji se, za razlliku od klasičnih, ne bazira na koracima, nego na izoliranju i skladnom pokretanju svih mišića tijela, ne opada.

Među prvima u Zagrebu i Hrvatskoj školu orijentalnog plesa pokrenula je Čehinja Zuzana Uhlirova. Ona se njime počela ozbiljno baviti prije sedam godina, kad je u domovini upoznala trbušnu plesačicu Jirinu Rehakovu, od koje je i naučila osnovnu vještinu. Zuzana Uhlirova u Češkoj je 2002. pokrenula školu, a nakon što je plesno umijeće usavršila kod praške plesačice Lize Vegrove, 2004. doselila se u Zagreb i pokrenula školu Centar za nas, gdje podučava tradicionalni egipatski trbušni ples kombiniran s elementima afričkih plemenskih plesova i folklora Srednjeg istoka. Budući da često putuje na usavršavanja u Europu i SAD, Zuzana Uhlirova nekolicinu svojih učenica odlučila je dodatno podučiti tom plesu pa one preuzimaju vodstvo škole kad je ona na putu. Zuzanina prva zamjenica je Ivana Mišić, doktorica medicine koja dva puta tjedno u prostorijama češkog društva u Šubićevoj ulici žene podučava trbušnom plesu. Kaže kako interes Zagrepčanki za učenje orijentalnog plesa nije splasnuo od pokretanja škole prije tri godine: “Sve naše grupe, od početničkih do naprednih, popunjene su. Najviše nas veseli to što naše satove pohađaju žene svih dobi i gotovo iz svih društvenih struktura. Sve imaju takozvane dnevne poslove ili idu na studij, ali im je svima zajedničko da su umjesto teretana ili aerobika za svoju rekreaciju i oslobađanje od stresa izabrale istočnjačku plesnu vještinu.“

Grupe u plesnoj školi podijeljene su prema naprednosti u plesu, pa polaznice mogu proći ukupno pet stupnjeva tečaja, od kojih svaki traje četiri mjeseca. Ivana Mišić kaže kako Zagrepčanke prilično dobro usvajaju tu vještinu, a uvjerena je da se zainteresiranost za njega neće uskoro ugasiti, jer kaže, našim ljudima ta je orijentalna vještina još uvijek nepoznata, a samim tim i zanimljiva:

---

“Mislim da ljudi i pogrešno tumače kako je riječ o nekakvoj istočnjačkoj tehnici zavođenja. To nije istina, nego je riječ o drevnom, ženstvenom plesu koji je iskonski, emotivan i strastan, ali nipošto razvratan i vulgaran“.

S tim se slaže i Aida Jakuš, jedna od prvih i svakako najiskusnija instruktorica orijentalnog plesa u Hrvatskoj. Rođena Banjolučanka s plesom se prvi put susrela kao djevojčica kad je počela plesati balet. Ta instruktorica s certifikatom egipatske plesačice Keti Sharif, u djevojačkim je danima počela pokazivati sklonost orijentalnoj kulturi, glazbi, plesu i jeziku što ju je i ponukalo da na Filozofskom fakultetu u Sarajevu upiše studij arapskog i perzijskog jezika i književnosti.

“Ondje sam prvi put srela Turkinju Aidu Zajim, od koje sam naučila prve pokrete. Ubrzo sam počela plesati na priredbama koje su u Sarajevu u to vrijeme organizirali Arapi koji su živjeli u tom gradu. Nakon studija mnogo sam putovala po arapskim zemljama i tamo se još više zaljubljivala u njihovu kulturu, ali i usavršavala vještinu orijentalnog plesa.“ Aida Jakuš na Sveticama u Zagrebu 2004. je pokrenula vlastitu školu trbušnog plesa. U početku je, kaže, imala tek dvije grupe polaznica, poslije se taj broj značajno povećavao, dok je danas prilično stalan:
NAJBOLJE UČENICE škole egipatskog stila trbušnog plesa sa Svetica u Zagrebu s instruktoricom Aidom Jakuš
“Doduše, u zadnje je vrijeme nešto manje djevojaka koje zaista ozbiljno žele naučiti ovaj ples. Razlog je to što gotovo svaki fitness centar nudi nekakve tečajeve trbušnog plesa, ali na takvim mjestima ovoj vještini prilazi se nešto površnije.“

Aida Jakuš kaže kako se trudi da ih od samog početka upozna ne samo s orijentalnim plesom, nego i s kulturom i samim narodom. Upravo je to, veli, važno kako bi se shvatila bit ovog plesa. Jedna od najdužih lista čekanja za upis na tečaj trbušnog plesa svakako je ona za Školu orijentalnog plesa koju vodi Zagrepčanka Dunja Ćuk. Ta škola otvorena je tri godine, a kroz nju je dosad prošlo dvjestotinjak žena. Njihova instruktorica tvrdi da sve to vrijeme interes Zagrepčanki za trbušni ples ne jenjava:

“Potencijalnih polaznica sad je već toliko da mi ih je i žao stavljati na listu čekanja kad znam da još jako dugo neće doći na red. Zato mnoge zainteresirane upućujem u neke druge škole u Zagrebu. Takva zainteresiranost izaziva širenje scene, što i jest jedan od ciljeva svih nas koji se profesionalno bavimo orijentalnim plesom.” Dunja Ćuk objašnjava da, iako je orijentalni ples u Hrvatskoj relativno nova aktivnost, danas u Zagrebu postoje deseci tečajeva pa gotovo svaki veći fitness centar nudi treniranje te vještine: “No kod nas ne postoji tradicija orijentalnih plesova, kako je to u zemljama iz kojih su potekli i gdje takve škole i tečajeve vode profesionalne plesačice. Tako je velik broj tečajeva kod nas u velikoj mjeri rezultat rastuće popularnosti, a zatim i kratkotrajne obuke instruktorica, što snižava kvalitetu.”

Dunja Ćuk, koja je zaposlena u jednoj zagrebačkoj marketinškoj agenciji, vještini trbušnog plesa počela se učiti prije četiri godine na jedinom tečaju koji je tada postojao u Zagrebu, a držala ga je Maja Lacković. Isprva nije namjeravala postati instruktorica, nego je tražila novi oblik rekreacije, jer je, priznaje, bila prelijena za konvencionalne treninge poput onih u teretani: “U školi Maje Lacković učila sam tribal fusion orijentalni ples, formu koja je nastala iz trbušnog plesa, ali nije izvorno tradicionalna nego je 80-ih nastala u Americi. Ta vrsta, kakvu i ja danas podučavam, od tradicionalnog orijentalnog plesa zadržala je klasične pokrete, ali styling i glazba uz koju se pleše potpuno su drukčiji od autohtonih”. Iako uvjerava da se vještina orijentalnog plesa zapravo nikad ne prestaje učiti, Dunja Ćuk procjenjuje da prosječnoj ženi treba oko godinu dana da dobro svlada osnove kako bi mogla vlastitom improvizacijom sama usklađivati plesne pokrete: “Sve profesionalne plesačice orijentalnog plesa reći će vam da se on uči cijeloga života. On nije poput društevnih plesova, jer nije ples koraka. Za razliku od njih orijentalni ples je ples mišića cijeloga tijela. Zato u svojoj školi polaznice ne učim tako da vježbamo jednu-dvije koreografije na uvijek istu glazbu. Učim ih izolirati mišiće tijela, a potom i pokretati ih u ritmu bilo koje glazbe, tako da bi poslije mogle same kombinirati sve te pokrete. Koraci tu ne pomažu.”

Koliko su motivi za početak bavljenjem orijentalnim plesom različiti među ženama koje su u Zagrebu posljednjih godina počele trenirati, pokazuje i primjer polaznica škole Dunje Ćuk u prostorijama ZeKaEm-ova učilišta u Preradovićevoj ulici. Najmlađa na tom plesnom tečaju, 15-godišnja Tena Bobanović, vjerojatno se nikada ne bi okušala kao trbušna plesačica da joj majka nije odlučila satove plesa pokloniti za rođendan:

“Sada treniram već godinu dana i zanimanje mi nije opalo. Štoviše, što vrijeme više odmiče, sve sam sigurnija da ću se i dalje baviti ovim plesom.”

Ova učenica prvog razreda srednje škole namjerava postati i učiteljica kako bi drugima prenosila ovu istočnjačku plesnu vještinu. U tome je dijelom već i uspjela, jer se trbušnim plesom po uzoru na nju počela baviti i njezina majka.

“Sve je počelo tako što sam Tenu dovozila na satove plesa pa bih ostala promatrati kako pleše. Kako i inače jako volim glazbu, ritam i ples, kći me nije morala dugo nagovarati da zaplešem s njenom grupom i od tada dva puta tjedno redovito dolazim na tečaj. Otada se zaista izvrsno osjećam, uvelike sam unaprijedila tjelesnu kondiciju, a tijelo je postalo primjetno čvršće. Osim fizičke dobrobiti ovaj način rekreacije zaista podiže duh i samopouzdanje, a i idealan je lijek protiv stresa”, ispričala je Željka Bobanović, zaposlena kao tajnica predsjednika uprave u Končaru.

Prije godinu dana orijentalnim plesom se, također na majčin prijedlog, počela baviti i 20-godišnja Olga Plazibat. Danas priznaje da je na prvom satu tečaja osjetila malu neugodu:

“U početku je sve malo čudno, nikoga ne poznaješ, pokreti koje učiš čine se jako teškima, a i nekako ti je nelagodno vrtjeti kukovima pred toliko ljudi promatrajući se u velikom ogledalu. Ali kad čuješ glazbu i zatvoriš oči na tren, ritam te nekako ponese i sve postane bitno opuštenije. Poslije ti postane izazov svladati te teške pokrete, usklađivati rad mišića za koje mnogi od nas nisu ni znali da ih imaju.” Mlada Zagrepčanka danas je, kaže, zadovoljna razinom stečene vještine trbušnog plesa. Doduše, veli da je puno puta htjela odustati: “Nekad ne uspijem svladati sve otprve, a i tečajevi su kasno navečer, kad sam već umorna od fakulteta, pa kad mi je još loš dan i pokreti mi ne idu, dođe mi da dignem ruke od svega. No onda me grupa motivira da nastavim i na kraju se, barem meni, dogodi da nikad sa sata plesa ne odem loše volje.”

Vlatka Matošić trbušnom se plesu uči već tri godine. Prvo ga je učila od Maje Lacković, a posljednjih godinu dana vježba u Preradovićevoj. Ondje je već stekla i djelomični status instruktorice, a u orijentalni ples upustila se birajući za sebe savršenu rekreaciju između njega i boksa: “No kad sam prošla prvi sat tečaja trbušnog plesa, odustala sam od svega. Zaljubila sam se u tu vještinu. Razloga je mnogo. Prvo, riječ je zaista o savršenoj tjelovježbi, i to za cijelo tijelo - od glave do nožnih prstiju. No, da ne lažemo, na početku je jako teško.” Ipak ističe da je za izvrsno svladavanje vještine orijentalnog plesa nužno vježbanje kod kuće i uvjerava da priče o podizanju duha i samopouzdanja pri takvom plesanju nisu fama: “I sama sam bila skeptična prema tim pričama o mentalnom efektu ovog plesa, ali danas mogu posvjedočiti da on zaista potiče prelijep osjećaj sreće i zadovoljstva.”

Tjelovježba i lijek protiv stresa

Kao najčešći razlog za bavljenje trbušnim plesom Zagrepčanke koje su ga počele učiti navode izvrsnu tjelovježbu, lijek protiv stresa, podizanje samopouzdanja i osjećaj zadovoljstva.

Zagrepčanka Maja Lacković

MAJA LACKOVIĆ od 2003. pleše uz pratnju perkusionističke grupe Shah BuzzPrva hrvatska orijentalna plesačica Zagrepčanka je Maja Lacković, koja je prve tečajeve trbušnog plesa u Zagrebu pokrenula još 2003. Za orijentalnu kulturu zainteresirala se prije šest godina kad je postala perkusionistica u zagrebačkoj grupi The Rhythm Tribe.

"S bendom sam dosta putovala po obali pa sam 2002. u Dubrovniku upoznala američku trbušnu plesačicu Susan Frankovich, koja se bavila american tribal stilom tog plesa. Kad sam je vidjela kako pleše, znala sam da je to ono što želim raditi u životu. Pozvala sam je u Zagreb, puno učila od nje i tako je zapravo počela priča s trbušnim plesom u Hrvatskoj jer je ona bila prva prava profesionalna trbušna plesačica koja je radila u Zagrebu.“ Maja Lacković svoje prve nastupe po Hrvatskoj započela je krajem 2003., a 2007.osnovala je vlastitu plesnu skupinu Dance A Lot, s kojom danas često nastupa na raznim priredbama.