POČAST GOSPODINU LAUERU Umjetnik Antonio Lauer a.k.a. Tomislav Gotovac, snimljen na Trgu žrtava fašizma pokraj Doma HDLU, nakon višePrije tri tjedna Hrvatsko društvo likovnih umjetnika dodijelilo je nagradu za životno djelo 70-godišnjem Tomislavu Gotovcu. Tako je nakon više od 50 godina rada neko umjetničko udruženje u Hrvatskoj priznalo eksperimentalni i konceptualni Gotovčev rad koji je ponajviše očitovao kroz film i ulične performanse. Tijekom karijere Gotovca je hvalio uzak krug ljudi, ali i ismijavala većina, koja nije shvaćala što to Gotovac uopće radi. Za njih, on je ostao čudak koji je gol šetao zagrebačkim ulicama.

Gotovac kaže kako je svoj prvi performans izveo 1954. u Mostaru, a 1967. je upisao režiju na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Diplomirao je tek 1976., kako sam kaže, zato što je pao u nemilost profesora nakon što je 1971. glumio u filmu ”Plastični Isus” kolege redatelja Lazara Stojanovića u kojem se uspoređuju totalitarni sustavi. Film je zabranjen za prikazivanje a Stojanović je završio u zatvoru. Potkraj 70-ih i početkom 80-ih Gotovac postaje poznat po uličnim performansima u kojima nastupa gol, a najpoznatiji je po performansu “Zagreb, volim te” u kojem je gol šetao središtem Zagreba i ljubio pod.


NACIONAL: Je li nagrada HDLU za životno djelo konačno priznanje vašeg umjetničkog rada s obzirom na to da ste desetljećima bili neka vrsta umjetničkog disidenta?
- Ne mislim da se išta osobito promijenilo. Većina o meni misli negativno. Međutim, sad su došli neki drugi ljudi koji mogu pokazati što misle o meni. Mislim na Fedora Vučemilovića koji je, inače, pripadnik Grupe šestorice. Mi se odavno simpatiziramo, isti smo krug. A i ovi stariji su valjda nešto shvatili pa su rekli “pa daj, idemo ga nagraditi”. Znam kakav je odnos većine prema mom radu, liku i djelu. Otkako sam se umjetnički osvijestio, nikada nisam pripadao nikome. Uvijek sam bio neka vrsta avangarde iako riječ avangarda ne volim upotrebljavati, meni je to strano.

---

NACIONAL: Kada ste se uopće umjetnički osvijestili? Postoji li trenutak koji je bio prijeloman za vašu karijeru?
- Bilo je u Zagrebu značajnih umjetničkih događaja koji su me uzdrmali. Na Muzičkom biennaleu 1963. gostovala je Ann Halprin s Dancers Workshop Company iz San Francisca. Njena predstava u Zagrebačkom dramskom kazalištu me šokirala. Tada sam shvatio da moje najskrivenije misli nisu nešto čudno nego da je to u nekim ambijentima i zemljama normalno. Nekoliko godina prije na mene su utjecala i neka kazališna gostovanja. Kad sam završio gimnaziju, pokušao sam studirati arhitekturu, ali sam shvatio da to nije to. Nakon toga bacio sam se na razgledavanje umjetničkih djela koja su se tada pojavljivala u Zagrebu a to je kazalište i film. U drugoj polovini 50-ih su se za mene dogodila značajna prikazanja u zagrebačkoj umjetnosti. Jedno je bilo senzacionalno gostovanje Pekinške opere. Mao Zedong je odlučio prikazati Europi Pekinšku operu i ona je prvo došla u Zagreb. Ta predstava traje četiri ili pet sati i u njoj je sve što se u prikazivačkim umjetnostima u živo može dogoditi, od pantomime, baleta i opere pa do gimnastike. To je mene šupilo u glavu. Osim toga, pantomimičar Marcel Marceau, koji je preminuo 2007., u svojim je najboljim godinama došao u Zagrebačko dramsko kazalište. I to je za mene bio šok, čovjek s namazanim licem stvara gradove, događaje, ljubavi, mržnje, zore, dan. Zatim dva velika jugoslavenska režisera koja su se praktički iste godine, 1954., našla u Zagrebu. U HNK došao je Bojan Stupica sa svojom suprugom Mirom i izabrao je glumce Jozu Petričića, Emila Kutijara, neke od najvećih glumaca koje su Zagreb, Hrvatska i Jugoslavija imali. Iste godine Grad Zagreb je Malo kazalište u Frankopanskoj ulici darovao Branku Gavelli i on radi Zagrebačko dramsko kazalište. Možete li zamisliti što su takva dva genija značila, što su Gavelline predstave “U logoru”, “Golgota”, Shakespeareova djela, značila za jednog klinca? Bila je to Hrvatska nakon Drugog svjetskog rata, s proživljenim traumama. Ja sam bio klinac, rođen u Somboru 1937., koji se s četiri godine preselio u Zagreb. Moj materinski jezik bio je mađarski i lalinski somborski. Došao sam u Zagreb gdje je govor bio drukčiji, s jedne strane kajkavski, s druge hercegovački. Ja sam valjda od majke naslijedio sklonost prema umjetnosti, ona je bila zaljubljenik u film. Od oca, što se tiče umjetnosti, nisam naslijedio ništa.

NA PERFORMANSU 'Zagreb, volim te!' 1981. policija je uhitila Tomislava Gotovca na Trgu bana Jelačića NACIONAL: Je li sve ovo što ste nabrojili bilo presudno da upišete studij režije 1967.? Što ste radili 60-ih, dok niste upisali režiju?
- Tada nije bilo jednostavno upisati režiju, to je bilo pod strogom kontrolom Partije, barem sam ja to tako shvatio. Dok sam pohađao gimnaziju, razmišljao sam da se prebacim u školu primijenjene umjetnosti, slikarski smjer, jer sam po vokaciji slikar. Te sam gene također naslijedio od majke, sve vizualno sam naslijedio od nje. Tako za mene film nije ono što je za većinu, drama, priča, nego nešto drugo, pokretne slike. Po tome se ja razlikujem od svih ostalih, 90 posto filmskih kritičara su kreteni jer oni prepričavaju priču. Mi primamo priču preko slike, film je mnogo bliži arhitekturi i slikarstvu nego Shakespeareu. Ja sam nešto između filma i slikarstva. Meni su veličanstveni slikari Velásquez, Goya, El Greco, veliki renesansni slikari, Michelangelo Buonarroti. Ja volim sve što je klasično. Velik sam zaljubljenik u operu, volim Verdija, Donizettija, Puccinija, Bacha, Beethovena, Mozarta, Ruse poput Čajkovskog i Borodina. Kada to pričam ljudima, onda oni kažu “kakve veze imaju klasici s golotinjom koju ovaj kreten pokazuje u središtu grada?”. Ima veze jer ni jedan veliki avangardist nije nadahnjivan avangardom nego klasikom. Da se vratim na upis na režiju. Prvo sam se interesirao za upis na Likovnu akademiju gdje su mi rekli “nemaš ti šanse, nisi član Partije kao ni tvoji roditelji”. Onda sam razmišljao o režiji. Ja sam djelovao u Kino klubu Zagreb gdje je došlo do nesuglasica. Godine 1963. zablistao sam s filmom “Prijepodne jednog fauna” koji je postao čudo. To je bio moj filmski manifest u koji je bilo uključeno jako mnogo mojeg razmišljanja. Kao što su nadrealisti i dadaisti imali manifest, tako sam i ja kao klinac želio nešto značajno ostvariti i toga se u životu držati. To je svojstvo avangarde. “Poslijepodne jednog fauna” bila je avangardna poezija Stephana Mallarméa i po tome je Debussy napisao glazbu “Poslijepodne jednog fauna”. Ta kombinacija Mallarmé - Debussy bila je značajna u Francuskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Budući da sam bio zaljubljenik u Debussyja, to je užasno mnogo značilo za mene. S obzirom na to da je u Kino klubu za mene krenulo loše, bar sam ja tako mislio, razgovarao sam s Petrom Aranđelovićem, prijateljem iz Beograda. Rekao mi je: “Ako imaš problema u Zagrebu, dođi u Beograd, spavat ćeš kod mene, radit ćemo te tvoje jednostavne filmiće i sve će biti u redu.” Te 1964. otišao sam u Beograd gdje sam napravio trilogiju “Pravac”, “Kružnica” i “Plavi jahač”. To je bio moj drugi manifest, pri čemu je Aranđelović bio snimatelj. Možete misliti što je značilo snimiti takve filmove 1964., svi su se smijali, govorili su mi: “Ti si kreten, ali si nam drag. Mucaš, ali nema problema.” Tada mi je Aranđelović rekao da u Beogradu svake druge godine primaju studente na Akademiju te da bih i ja mogao probati. Prijemni ispit je bio nevjerojatan, trajao je mjesec dana, iz dana u dan smo rješavali zadatke. Na filmsku režiju se prijavilo nas 107 a primljeno nas je pet redovnih i četiri izvanredna. Uvijek kažem da su me primili, ali na nesreću.

FOXY MISTER, 2002. Remake fotografske porno-erotske serije ženskog modela objavljene u porno časopisu 'Inside Foxy Lady' 1984. NACIONAL: Zašto “na nesreću”, što biste radili da niste upisali režiju?
- Da nisam upisao režiju, otišao bih u Njemačku kamo se tada odlazilo. Budući da sam čitavo vrijeme bio nabrijan na film, učio engleski u školi, razmišljao sam da odem u Njemačku i zaposlim se u nekoj američkoj vojarni gdje bih čistio i kuhao kave. Malo-pomalo, mislio sam, upoznao bih Amerikance i otputovao u Los Angeles odnosno Hollywood. Tada bih se dovukao do nekog filmskog studija. Nisam namjeravao režirati, ma kakvi, nego da budem blizu redatelja, glumaca, snimatelja. Tada su u Hollywoodu bili Billy Wilder, William Wyler, Fred Zinnemann, svi koji su stvorili filmove koje je s velikim užitkom gledao cijeli svijet. Mislio sam da mogu biti blizu ljudi koji stvaraju filmove koje sam kao klinac gledao. Ja bih im kuhao kave, samo da sam tamo, radio bih bilo što. Pa nisam ni u Zagrebu radio ništa posebno, prvo sam bio službenik u banci a nakon odsluženog vojnog roka službenik u Vinogradskoj bolnici.

NACIONAL: Zašto ste upisali režiju ako vam je od početka bilo jasno da nećete raditi klasične filmove kao 90 posto drugih studenata režije?
- Budući da sam bio službenik, onda je svaka promjena zanimanja značila plus. Mislio sam da ću, nakon što diplomiram režiju, dobiti svoje mjesto pod suncem koje će biti nešto više od službeničkog posla. Nadao sam se da ću moći doći na televiziju i da će mi dati da budem realizator vijesti ili nekih sitnih filmova. Mislio sam da imam toliko talenta da to mogu raditi. Međutim, nisam znao da su televizija i novine policijska i politička zaposlenja gdje dolaze članovi Partije. Bio sam kreten, nisam znao ništa o životu jer me moj otac nije naučio ničemu. Ja sam bio preglup, bio sam umjetnik. Potkraj mog studija, 1971., dogodio se film “Plastični Isus”. Mene nije me zanimala društvena stvarnost, nego umjetnost. Nakon tog filma sve je krenulo naopako, ili je to možda bilo ispravno.

NACIONAL: Jeste li nakon bunkeriranja filma “Plastični Isus” shvatili da ne možete djelovati unutar sustava nego da morate funkcionirati samostalno, izvan svih okvira?
- Čitavo vrijeme me je proganjalo to da ću sve što radim morati iznijeti sam na svojim leđima. I svoju avangardu i sva svoja razmišljanja koja moram dokazati. Tu dolazi do prijelaza u performans. Ja nisam bio toga svjestan, to nije bilo planski, nego spontano. Odjednom sam shvatio da moram izmisliti nešto novo za sebe, što će sadržavati ljubav prema filmu i ljubav prema jazzu jer sam bio lud za jazzom. Bio sam zaluđen filmom, slikarstvom i jazzom. To je meni bilo sve isto, ali ja to nisam mogao objasniti svojoj okolini, majci, a pogotovo ocu, on nije shvaćao ništa i mislio je da je sve čime se bavim bedastoća.

NACIONAL: Tada ste shvatili da je vaše tijelo vaše oružje performansa i odlučili se za “Ich formu” gdje ste vi u središtu svega.
- Može se to tako reći. Ne volim filozofiranje, to nije moje područje, nego je djelovanje moje područje. S obzirom na to da sam poznavao dosta posebne umjetnosti, operu, dramu, film, glazbu, balet, arhitekturu koju sam i studirao, rekao sam da moram uklopiti od svega pomalo.

NACIONAL: Kako danas gledate na to da vas ljudi najviše pamte po performansu “Zagreb, volim te” iz 1981., kad ste goli trčali gradom i ljubili zagrebačke ulice?
- Nije bilo trčanja kad sam bio gol niti je bilo trčanja kad sam bio odjeven kao Superman, ali ljudi uvijek kažu da sam trčao. Trčanja je bilo u Beogradu 1971., kad smo snimali film “Plastični Isus” i kad sam napravio performans u Beogradu, u Sremskoj ulici. To je bio “streaking” - trčanje gole osobe kako bi privukla pozornost, mislim da je to bio prvi “streaking” uopće koji je dokumentiran u filmu ”Plastični Isus”. Prije akcije “Zagreb, volim te” održao sam 1979. akciju 100 u povodu otvaranja 10. Muzičkog biennalea. To je bila zvučna akcija u kojoj u prvoj polovini ja dirigiram stotini mladića i djevojaka koji imaju zviždaljke. U drugoj polovini njih 100 dirigiraju meni. Prije nego što sam došao u središte kvadrata veličine 10 puta 10 metara skinuo sam se gol. To je bio prvi veliki zagrebački skandal, kad se div s bradom skinuo gol. Organizatori Muzičkog biennalea su mi našli tih stotinu mladića i djevojaka, ali nitko nije znao da ću se skinuti gol. Ja sam se skinuo u sekundi tako da nitko nije mogao intervenirati. Budući da je to bila međunarodna manifestacija, nitko se nije ni usudio intervenirati. To mi je bila prva anarhoidna akcija u Zagrebu. Nakon toga je slijedio performans “Pet godina puštanja dlaka i pet godina brijanja”. Kad sam se 1981. obrijao, dogodila se akcija “Zagreb, volim te”, kad sam gol ljubio pod. To su dokumentirala tri moja velika prijatelja, fotografi Ivan Posavec, Mio Vesović i pokojni Boris Turković.

PROSLAVA ROĐENDANA Na performansu 2005. u Galeriji Nova u Zagrebu Gotovac je napao američki imperijalizam i proslavio 68. rođendan NACIONAL: Koliko ste bili zadovoljni upjehom tih akcija s obzirom na to da se tada u cijeloj Jugoslaviji saznalo za Tomislava Gotovca?
- Ja sam tada već poprilično bio u godinama i morao sam zaurlati, moralo me se čuti. Morao sam preskakati faze i znao sam da je performans ključna stvar kako bi se za mene čulo. Znao sam da je golotinja još uvijek bauk. I mene je sram, ali kada dođemo do “biti ili ne biti”, onda se sve stavlja u promet. Nisam želio da sve to bude samo ekshibicionizam iako je ekshibicionizam za umjetnike normalna stvar jer da nisu ekshibicionisti, onda ne bi bili umjetnici. Sad vam moram ispričati nešto o povijesti golotinje u mom radu. Kad sam 1941. došao u Zagreb, to je bila skučena sredina gdje je policijski sat trajao od devet uvečer do šest ujutro. Moji roditelji su me vodili na Kazališni trg gdje je Zdenac života. Svi likovi na zdencu su goli, od djeteta do starca. To je za mene bilo šokantno. Ta golotinja mi je ostala u mozgu. Drugo, remek-djelo crkva Svetog Blaža arhitekta Viktora Kovačića napunjeno je skulpturama raspetog Isusa koji je gol. Za klinca koji je došao iz Sombora to su bili ogromni šokovi. Zatim je došlo slikarstvo, pa Michelangelo sa svojim kipovima, to je sve golotinja. Ljudi su govorili kakve veze ima akt s ulicom, ali tu je moja avangardnost. Preskakao sam neke stvari i radio ono što je moje, što mislim da nitko nije radio. Ja sam bio prezadovoljan odjecima akcije, simpatizirali su me ljudi koji su me voljeli, ali ostali su me još više prezirali. Meni se fućkalo za njih jer nisam ovisio ni o kome, ali sam mogao raditi što sam htio i osjećao sam se kao ptičica, kao zagrebački vrabac. Kad me tijekom tih performansa milicajac uhvatio i pitao tko sam, odgovorio sam “ja sam filmski redatelj”, a on je na to rekao “ma kakav si ti filmski redatelj”. To me je užasno zabavljalo svaki put kad su me hvatali. To što sam diplomirao režiju davalo mi je placet za moje akcije kako ne bih izgledao kao kreten koji je pobjegao iz ludnice.

NACIONAL: Kako to da su posljednjih desetak godina seks i pornografija postali dominantni u vašem radu?
- Očijukanje s tim stvarima uvijek diže medijsku prašinu. Ja nastupam iznutra čist. Budući da se to uvijek povezuje s nečim skaradnim, onda ja to, hoćeš-nećeš, moram trpjeti. To mi nije namjera, ali ne mogu izigravati nevino nedonošče. Mene je to i inače interesiralo tako da sam sa svojim ljubavima i ženama snimao kućne porniće. To je kod umjetnika normalna stvar, sve je predmet umjetnosti. Ja sam isprva otkrivao svoju estetsku intimu a zatim je na red došla i tjelesna intima. Pa neka onda ide do kraja.

NACIONAL: Zašto ste prije dvije i pol godine promijenili ime u Antonio Lauer?
- Ja sam kršten 1937. u katoličkoj crkvi Sv. Trojstva u Somboru kao Antonius Tomislav Gotovac. I onda je moj otac odredio da to bude Tomislav. Djevojačko prezime moje majke je Lauer. Budući da je ona najzaslužnija za sve što se od umjetnosti događalo u mojoj glavi, odlučio sam uzeti ime Antonio Lauer. Službeno sam Antonio Gotovac Lauer.

Pedeset godina umjetničke provokacije tijelom

Tomislav Gotovac od početka karijere poznat je po svojim umjetničkim performansima i happeninzima na ulicama i u umjetničkim galerijama, kada se najčešće razgolićuje i provocira gledatelje.

Biografija

Rođen 9. veljače 1937. u Somboru, u Vojvodini
1941. došao u Zagreb
1954. izveo prvi performans “Pidžama + Četkica za zube” u Mostaru
1955. - 1956. studira arhitekturu u Zagrebu
1956.-1960. radio kao bankovni službenik
1960. snimio prvu fotografsku seriju
1962. snimio prvi amaterski film ‘Smrt’
1962. - 1967. radio kao službenik u bolnici 'Mladen Stojanović'
1963. snimio i prikazao svoj filmski manifest ‘Prije podne jednog fauna’
1967. upisao studij režije na Akademiji u Beogradu
1971. performans u Beogradu ‘Trčanje gol u centru grada’
1971. glumio u filmu ‘Plastični Isus’ Lazara Stojanovića
1976. prva samostalna izložba u Beogradu
1979. performans 100 (Fućkanje) na 10. Muzičkom biennaleu
1980. glumio u filmu ‘Ritam zločina’ Zorana Tadića
1981. u akciji i hommageu redatelju Howardu Hawksu ‘Zagreb, volim te!’ gol trčao po gradu i ljubio pod
2005. promijenio ime u Antonio Gotovac Lauer
2007. dobio nagradu za životno djelo HDLU-a