"Da nisam ovo, ja bih bio biljka", kaže Zlatan Stipišić Gibonni u pjesmi "Posoljeni zrak i razlivena tinta", jednoj od 16 pjesama koje se nalaze na njegovu novom albumu, dvostrukom CD-u "Acoustic/Electric", kojeg je nedavno objavio Dallas records. Istim se riječima zahvaljuje gostima na tom albumu: Damiru Urbanu, kojeg jako hvali i s kojim najavljuje zajedničke pjesme u skoroj budućnosti, Goranu Baretu i Mayi Azuceni koji su, kaže, nevjerojatni ljudi, te svojoj obitelji i prijateljima. Nakon razgovora koji smo vodili prošlog tjedna u njegovu rodnom Splitu, shvaćam zašto misli da bi bez glazbe tek vegetirao. No, nakon što je još jedan njegov album dospio na prva mjesta glazbenih ljestvica, teško da će do takve situacije ikada i doći.
EXTRA: Na CD-u objašnjavate kako vam je negdje u jesen 2006. "došlo iz dupeta u glavu" da morate snimiti jedan ovakav CD. Kad konkretno - na nekom od koncerata, tijekom nekog razgovora...?
- Evo ovako, prvo smo imali koncert u pulskoj Areni koji je bio fantastičan a nismo ga snimili. Onda smo otišli u Slavonski Brod i tamo održali odličan koncert koji smo snimili, ali ne na višekanalni nego na običan CD. E, onda sam ja promislio: "Pa dobro, jesam li ja normalan čovik, kako da ja sad pokažem ljudima koliko su dobri bili ti koncerti?" O ovom u Areni će još i pričati, ipak je tamo bilo 10.000 ljudi, ali na ovom u Slavonskom Brodu ih je bilo 900 a koncert je bio ludilo. Onda sam odlučio - snimat ću sve koncerte i od tog materijala napraviti live CD. Mislim da nisam glupo postupio, iako je bilo malo skupo jer treba tu puno rada. Recimo, sviramo pjesmu, sve je super, publika, bend, i onda u ključnom trenutku tijekom pjesme negdje u publici pukne petarda. Odmah je kompletna snimka neupotrebljiva.
EXTRA: Koliko je onda koncerata trebalo snimiti da dobijete dovoljno iskoristivog materijala?
- Jedno pet ili šest ovih akustičnih a električnih 19. S time da od tih 25 snimljenih koncerata nije, naravno, sve iskorišteno. Bilo je tu smiješnih iskustava, naših gafova. Recimo, imali smo super koncert a netko je zaboravio ozvučiti publiku i onda na snimci jedva čuješ pljesak. Inače, na albumu nisu moji najveći hitovi nego sam izabrao pjesme kojima sam uspio uloviti dušu.
EXTRA: Koliko dugo ste preslušavali sav snimljeni materijal i kako ste odlučili što ćete staviti na album?
- Pa snimili bi, recimo, tri koncerta, to je u mom slučaju oko osam sati svirke, čime bismo dobili po tri snimke svake pjesme a treba odlučiti koja je najbolja. E sad, bubnjar navija za snimak iz Murske Sobote jer je tamo imao najbolji solo, ali gitarist želi onu iz Karlovca jer je tamo genijalno odsvirao gitaristički solo. Onda ja trebam bit' sudac i odlučiti se za pjesmu koja je u cjelini najbolja.
EXTRA: Znači, vaša je bila posljednja.
- A moja mora bit' posljednja, iako kod nas ima dosta demokracije.
EXTRA: Koliko je to bio težak posao?
- Iskreno, pjesme su se nekako samo izabrale. Recimo, ja sam htio da još neke pjesme budu na albumu, ali im jednostavno nisam uspio uhvatit' dušu. To je zanimljivo - mi na pozornici, sviramo, sve je super, vidim da je publici super, ali jednostavno nismo uspjeli to zabilježiti. To je kao u filmu - možeš imati sve, odličnog redatelja, glumce, scenarij, ali se čarolija ne uspije zabilježiti. Ma to je zapravo najsličnije ljubavi - lijep čovjek i lijepa žena, a među njima ne dođe do kemije. Onda vidiš visoku ženu kako je smrtno zaljubljena u tipa za glavu nižeg od sebe i vidiš kako kemija ne bira.
EXTRA: Mislite li da album uspješno prenosi tu kemiju između vas i publike?
- Mislim da da. Jako sam zadovoljan albumom. Kad gledam svoje albume otprije, svi oni imaju nešto - za "Mirakul" mislim da je super, na "Unci fibre" pjesme imaju jako dobre tekstove koji su, iako teški, našli put do publike. Album "Judi, zviri i beštimje" je pitak, takve posebne energije da je sam sebi otvarao vrata, a i albumi prije su dobri, mislim. Međutim, kad bih na jednom albumu morao pokazati tko sam ja i što sam to radio u životu, da je on moja osobna karta, to bi bio ovaj album. On pokazuje svu moju kompliciranost, moju megalomaniju, a opet i moju jednostavnost. On je sve što ja jesam. Jednom me netko prozvao oksimoronom - ja sam sebe pobijam.
EXTRA: Kako bi nekom, tko nikad nije čuo za vas, objasnili što ga očekuje na vašem koncertu?
- Rekao bih da ga čeka stopostotno davanje, samo je pitanje hoće li to taj čovjek prihvatiti, iako mislim da to svi vide, mogu to čak i ilustrirati. Svojevremeno sam pušio po dvije-tri kutije cigareta dnevno, što je ostavljalo traga na moje grlo pa mi se događalo da ne mogu otpjevati tri koncerta zaredom. Tako sam jednom imao koncert u jednom klubu u Dubrovniku, prije nekih desetak godina. Već uoči koncerta nisam mogao ni govoriti, užasno sam se osjećao. U 45 minuta koncerta, jedva sam nekako otpjevao pjesme, ljudi su me gledali i ja sam im rekao da sam dao sve od sebe, da ih sad sve samo mogu počastiti pićem i da imaju pravo na povrat novca za kartu. Gazda se držao za glavu, ali ja sam rekao da - bez obzira na odluku publike - svojim obrazom i novčanikom stojim iza svoje odluke. Tek negdje oko pola tri usudio sam se pitati što su odlučili i konobari su mi rekli da nitko nije naručio piće i da nitko nije tražio povrat novca. Tad sam shvatio da su ljudi prepoznali moj ogroman trud da im ugodim, iako nisam uspio, ali da će uvijek cijeniti to što sam pokušao. Eto, to nudim.
EXTRA: Već se godinama bavite glazbom. Imate li još uvijek tremu uoči nastupa?
- Ja ne mogu dočekati trenutak početka koncerta. Ne znam je li to trema. Moji koncerti često počnu i petnaest minuta prije nego to piše na plakatu.
EXTRA: Koliko vam je trajao najdulji koncert u karijeri?
- Tri sata i petnaest minuta, u zagrebačkom Domu sportova. Trebalo je odsvirati puno pjesama, karta je bila skupa i smatrao sam da tu cijenu treba opravdati.
EXTRA: Pjesma kojom počinje album "Acoustic/Electric" je "Činim pravu stvar". Što biste rekli, koja je najbolja stvar koju ste dosad napravili u životu?
- Moram biti iskren i reći da ne znam. Često znam analizirati neke svoje postupke, recimo, nekad mi se čini da prema nekoj osobi nisam trebao bit' tako tvrd i bezobrazan ili blag i popustljiv. Dakle, analiziram postupke, ali ne i sebe unutar tih postupaka. Kao da se, na neki način, ne poznajem dovoljno, ne radim inventure.
EXTRA: A da okrenem pitanje i iskoristim za to pjesmu "Ovo mi je škola"?
- Na greškama sam učio, posebno u odnosu s ljudima. Mislim da sam dobar prijatelj a kad vidim da to netko želi zloupotrijebiti, jako sam tužan što taj čovjek padne na tako jeftinom ispitu. Ipak, kad malo razmislim, tada sam zahvalan što je pao na tako malom ispitu jer što bi bilo da je bila riječ o nečem puno ozbiljnijem. Nekad mi se čini da puno očekujem od ljudi, brzo se očaram, a onda lako razočaram. Ali učim.
EXTRA: Što, po vama, definira prijateljstvo?
- To što netko na mene može računat' i da ja mogu računati na tu osobu, a da nijedno od nas nema računicu. Ne volim interesna prijateljstva, ona me umaraju, nemam više snage za njih.
EXTRA: Većina vaših pjesama je o ljubavi i čini se da znate o čemu govorite. Što je za vas ljubav?
- Ja volim voljeti, volim biti okružen ljudima koje volim, jer mi se čini da ljubav daje lakoću životu. To može biti ljubav prema djetetu, ljubav prema poslu pa meni tako nije teško sjest' u auto i voziti se satima do grada u kojem imam koncert jer me tamo čekaju ljudi koji će me izliječiti, napuniti mi baterije. Sebičnost i mržnja iscrpljuju, barem mene, ljubav mi se čini puno komfornija.