Hrvatski scenarist i redatelj Ognjen Sviličić vratio se ovih dana u Hrvatsku s nagradom za najbolji strani film. Najboljim stranim filmom, njegov "Armin" proglašen je na 19. međunarodnom filmskom festivalu u Palm Springsu, u Kaliforniji. Film je prošlo ljeto prikazan na pulskom festivalu i do sada je osvojio trinaest međunarodnih nagrada.
Već svojim prvim dugometražnim filmom, "Da mi je biti morski pas", splitski 36-godišnji redatelj Ognjen Sviličić stekao je simpatije publike i naklonost domaće kritike, koja je to iskazala dodijelivši mu nagradu Oktavijan. Filmom "Oprosti za kung fu", napravljenim u produkciji HTV-a, osvojio je domaća i međunarodna priznanja, a Ognjena Sviličića filmski kritičari svrstali su među najbolje redatelje nove generacije.
Inspiraciju za nagrađivani film "Armin" Sviličić je pronašao tijekom audicije za film "Put lubenica", na kojem je radio kao koscenarist s Brankom Schmidtom. Mladi bosanski glumac Armin Omerović, kojeg je Sviličić upoznao na audiciji, debitirao je upravo u tome filmu. Skroman, samozatajan i tih, Ognjen Sviličić je proteklog tjedna - nakon povratka iz Palm Springsa u kojem mu je uručena nagrada - za Extru otkrio koliko mu znače nagrade te kako je pri završetku studija filmske i televizijske režije lijepio jumbo-plakate skupljajući tako novac za plaćanje podstanarskog stana. Prošle godine oženio se svojom dugogodišnjom djevojkom, redateljicom dokumentarnih filmova Vanjom Juranić.
"Iznenadila me ova nagrada u Kaliforniji. Od svih kandidata za Oscara, njih pedeset i tri, ja sam dobio nagradu kritike. Bio sam poprilično zbunjen jer je među kandidatima bilo jakih redatelja, kao što je Jirí Menzel, i filmova, poput odličnog francuskog 'Persepolisa'. Nagrada široj javnosti možda ne znači puno, ali u stručnim krugovima da. To je jedna od rijetkih nagrada na kojima su mi čestitali i neke kolege iz inozemstva", rekao je Ognjen Sviličić.
EXTRA: Kad ste završavali akademiju, jeste li mislili da ćete jednom biti redatelj koji snima dugometražne filmove i za njih dobiva međunarodne nagrade?
- Iskreno, ne. Bio sam bez posla i novca. Mislim da se nitko ne bi kladio na mene da ću uopće snimiti film, a kamoli da ću ovako puno raditi. Bila su to poslijeratna vremena, kada se snimalo vrlo malo filmova. Snimiti film bilo je tada pravo čudo. Sa svojim diplomskim filmom "Domina", 1997. godine išao sam po gradu i tražio posao. Neko vrijeme sam lijepio jumbo-plakate. Redatelj Tomislav Radić bio je u to vrijeme urednik dramskog programa na HTV-u i zvao me da dođem nešto raditi. Mislio sam da me treba za neko asisitiranje, no on mi je ponudio da napravim film. Snimio sam televizijski film "Puna kuća". To je bilo poput prave američke priče. Radić je vidio moj diplomski film na Danima hrvatskog filma. Kako sam živio u podstanarskoj sobi bez telefona, poznanici su mi rekli da me traži. Nakon toga uslijedio je moj prvi dugometražni film, "Da mi je biti morski pas". Nije bio nagrađivan vani, ali ga je dobro prihvatila domaća publika u kinima.
EXTRA: Jeste li se nadali nagradama jednog dana?
- Nadao sam se. No, uvijek sam mislio da će film biti nagrađen na nekom drugom festivalu. Za "Armina" sam mislio da će biti nagrađen u Berlinu, a dobio je nagradu na festivalu u Karlovim Varima. Za film "Oprosti za kung fu" mislio sam da ćemo dobiti europskog distributera, a dobili smo američkog. Uvijek se dogodi nešto neizvjesno. No, nije sve išlo tako glatko kako se to danas čini.
EXTRA: Kad je i gdje bilo poteškoća?
- Nakon što sam snimio film "Da mi je biti morski pas", imao sam jednu dulju pauzu. Tadašnje Ministarstvo kulture mi dugo nije dalo sredstva za novi film. Damir Terešak, producent "Armina", i ja smo ukupno poslali osam scenarija na natječaj Ministarstva. Scenarij za "Armin" je deveti po redu koji sam napisao i za njega dobio državni novac.
EXTRA: No, i ove ste godine dobili novac od Ministarstva kulture za film koji počinjete snimati krajem ljeta.
- Ministarstvo je ove godine bilo uistinu darežljivo. Mislim da su shvatili da je za promidžbu zemlje film odličan medij. Sredstva su mi odobrena i krajem ljeta počinjemo sa snimanjem filma radnog naslova "Raj na zemlji", priče o bračnom paru, turistima koji dolaze na odmor, a doživljavaju presudne dane života. Radnja se događa u turističkom gradu na obali i planini iznad toga grada. Takvih lokacija ima puno pa se nadam da ćemo na kraju ljetne turističke sezone prionuti na posao. Planiramo u njega uložiti puno veću promociju, možda dovesti neku glumačku zvijezdu iz inozemstva. Vjerujem da će ovaj, četvrti dugometražni film probiti barijere prema široj stranoj publici.
EXTRA: Sami ste uspjeli "progurati" film "Oprosti za kung fu" na festivale i promovirati ga. Kako vam je to pošlo za rukom?
- Film je bio u produkciji HTV-a i oni se ne bave promidžbom. U tome mi je puno pomogao Vinko Brešan. Nitko me u inozemstvu nije znao, a on me preporučio selektoru filmova na berlinskom festivalu. Festival poput toga otvara sva vrata, samo ne odmah.
EXTRA: Koliko se promijenio vaš redateljski rad od snimanja prvog filma do danas?
- S vremenom i godinama režiser gubi na svježini, ali dobiva na inteligenciji. "Oprosti za kung fu" se uistinu svidio mnogima, ali su "Armina" mnogi shvatili ozbiljnije. Kad sam na početku počeo pisati scenarije, nisam previše mislio o njima. Ideje su samo dolazile i ja sam zapisivao. Danas puno više mislim, analiziram i taktiziram.
EXTRA: Kada ste odlučili postati filmski režiser?
- Grad u kojem sam rođen i živio, Split, nije neka filmska meka. No 80-ih godina gledao sam sve filmove u kinima, kao i prve piratske filmove na VHS-u. Mislim da je presudan element bilo nedjeljno popodne i filmovi koji su se u tom terminu jednom tjedno prikazivali. Odlučio sam probati upisati filmsku i televizijsku režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Znao sam da je to lutrija. Pošlo mi je za rukom iz drugog pokušaja. Kad sam upisao studij, s devetnaest godina, nisam imao pojma kakve ću ja to filmove snimati jednog dana. Znao sam da mi dokumentarni filmovi nikako ne idu, a ni videospotovi. Nakon pet godina sam skužio da volim rad s glumcima.
EXTRA: Je li netko u vašoj obitelji bio filmofil?
- Ne. Roditelji su umirovljeni novinari. Radili su u Slobodnoj Dalmaciji, u mladosti su napisali nekoliko knjiga. Tata Ante je pisao novele, a mama Jadranka pjesme. Otuda moja ljubav prema pisanju. Kad sam počeo snimati filmove, scenarij je bio pokretač cijelog filma. Kamera nije bila dostupna kao danas, tako da sam puno više pisao nego snimao.
EXTRA: U jednom od svojih intervjua, prije nekoliko godina rekli ste da se za nekoliko godina vidite u novom stanu sa suprugom.
- To smo riješili. Prije tri godine smo kupili derutan stan i preuredili ga. Uselili smo se u njega i oženili prošle godine. Tim smo povodom imali lijepu malu zabavu u krugu prijatelja. Supruga mi je Vanja Juranić, sada Sviličić. Bili smo prije toga pet godina u vezi. Ona je redateljica dokumentarnih filmova. Njezin film "Put lubenica", priča o ženi iz Kine, dobro je prošao na festivalima.
EXTRA: Počeli ste raditi kao predavač na Akademiji dramske umjetnosti. Kako vam ide pedagoški rad sa studentima?
- Počeo sam ove godine predavati predmet pisanje scenarija. Sjajno je vratiti se na isto mjesto na kojem si studirao. Vidim te klince koji mi se čine puno pametniji nego što sam ja bio na početku studija i onda se pitam kamo nestane sav taj njihov talent. Na televiziji, spotovima? Treba sačuvati tu inspiraciju koju imaju na početku. Treba uzeti kameru i snimati, samo snimati.
EXTRA: Svirali ste svojevremeno i gitaru te neke od svojih pjesama upotrijebili u filmovima.
- Ne radim to više jer nemam sluha za to. Više volim da se za glazbu pobrine netko tko voli svoj instrument. Imao sam jednu grupu, zvali smo se The Name. Svirali smo po Splitu, a kasnije smo krenuli sa svirkama i u Zagrebu. No, glazba koju smo svirali, rock'n'roll, danas ne zanima puno ljudi, sluša je odabrana publika, kao i jazz. Za prva dva filma, "Da mi je biti morski pas" i "Oprosti za kung fu", radio sam glazbu zajedno s profesionalnim glazbenikom Marom Marketom. Bili smo u stisci s vremenom pa sam bio osuđen uvrstiti i svoju glazbu na film.