"Heath Ledger pronađen mrtav u New Yorku!" Kada mi je kratko nakon 22 sata od kolegice iz Beograda stigao SMS ovog sadržaja, zanijemila sam. Nemoguće, pomislim, pa s čovjekom sam nedavno razgovarala. Dobro, nije bilo baš nedavno, već prije četiri mjeseca na venecijanskom filmskom festivalu, ali u tom mi se trenutku to činilo kao jučer. Misli su mi se vratile na početak rujna i moj odlazak na intervju, jedan od posljednjih Heatha Ledgera.

Mi novinari imamo svoj način klasificiranja sugovornika i nekoliko je kategorija. Ona zbog koje svi uoči intervjua grizemo nokte jest kategorija takozvanih zahtjevnih sugovornika. Kada se prvi put trebam susresti s nekim celebrityjem za kojega sam od kolega čula da je on ili ona zahtjevan sugovornik, odmah znam da će se dogoditi jedna od ovih stvari, ako ne i sve navedene: a) odgovara s da ili ne, b) ne odgovara na pitanja koja nisu usko vezana za projekt koji promovira, c) prezire medije, ali mora odraditi promociju pa će vam zagorčati život tih pet minuta jer mu/joj je svejedno.

Iako je 28-godišnji Heath bio na glasu kao jedan od zahtjevnijih sugovornika zbog kombinacije svega gore navedenog, tih 10-ak minuta koliko smo sjedili jedno nasuprot drugom prošlo je sasvim u redu. Čak dapače, bilo je ugodno.

Heath je jesenas na Mostri promovirao film "I'm not there", o liku i djelu Boba Dylana. Na crvenim mi tepisima, kao ni većini mojih kolega, nikada nije dao izjavu i ovo je bio naš prvi susret. Mene se osobno film nije posebno dojmio, ali sam kao takva ostala u manjini jer su stotine mojih kolega nakon novinarske projekcije hvalile film, glazbu, glumce i - Heatha.
Festival je odbrojavao svoje posljednje dane, većina celebrityja već je napustila otok, a moj snimatelj i ja smo se s Heathom došli naći u vrtu hotela Des Bains u 10 ujutro. U svijetu showbiza je to još uvijek noć pa nisam imala prevelika očekivanja od glumca koji nije naklonjen mojoj struci, pogotovo ne rano ujutro, k tome još na filmskom festivalu gdje se tulumari do iznemoglosti.

Prije upoznavanja, agenti su mi dali naputak koji novinari najmanje žele čuti pred susret s nekom zvijezdom - nema privatnih pitanja! Ne kažu to baš svaki put, ali dogodi se ponekad, pa - eto - i tada u Veneciji. U ovom me slučaju to nije iznenadilo jer je on, ponavljam, na crnim novinarskim listama, a samo je dan ranije u medije procurila informacija o razlazu Heatha i njegove nevjenčane supruge, glumice Michelle Williams. Dok mi je mobitel bio zatrpan porukama i pozivima moje urednice iz Zagreba da baš TO pitam, znala sam da toga jutra Heath i ja sigurno nećemo pričati o Michelle.

Nisam bez razloga ranije spomenula partyje na filmskim festivalima. Iako sam se trudila izgledati svježe i odmorno prije intervjua, prva rečenica koju mi je raspoloženi Heath uputio nakon upoznavanja bila je: "Ostala si predugo noćas vani, je l'?" Možda to sad zvuči čudno, ali odmah mi je pao kamen sa srca. Jer, bilo je očito da će on biti pričljivija strana na intervjuu, a to je odličan početak.

Na prvi pogled, mladi je Australac izgledao kao sve drugo osim kao filmska zvijezda, s nominacijom za Oscara i nekoliko odličnih, pomno odabranih uloga iza sebe.

Odjeven u pomalo trošan sako, s olovkom u vanjskom džepu - zbog čega sam se upitala tko je ovdje novinar, neuredno zakopčanom košuljom i tamnim baggy-hlačama, koje je nemarno zavrnuo gotovo iznad koljena, Heath je pio biljni čaj koji su mu upravo donijeli iz hotela. Gledajući ga takvog, s iznošenim tenisicama na nogama i šeširom na glavi, složila sam se sama sa sobom da bi neki outsider, koji nema veze sa svijetom showbiza, tako odjevenog Heatha vjerojatno poslao po cigarete - kao, dok ne dođe "prava zvijezda“, holivudski glumac zbog kojega je cijeli taj dan zatvoren vrt jednog od najluksuznijih hotela venecijanskog Lida.

Moj prilazak "vrućem stolcu“ pozdravio je smiješkom i rukovanjem, no na početak razgovora morali smo pričekati. Naravno, i meni je bilo prerano za funkcioniranje pa kako ne bi bilo njemu, stoga se Heath malo vrpoljio po improviziranom setu, šetao, protegnuo noge, smješkao se i nešto pjevušio. Ništa u njegovu ponašanju nije opravdavalo pogrdni epitet zahtjevnog sugovornika. Žao mi je što tada nisam obraćala više pažnje na detalje, ali tko je mogao znati da će mi četiri mjeseca kasnije to biti toliko važno - uglavnom, jednostavno se ne mogu sjetiti melodije.

Dobro se sjećam, međutim, da je Heath bio jedan od rijetkih holivudskih glumaca viših od 180 cm. Nikada mi na ekranu nije djelovao visoko, barem ne po mojim kriterijima, onima žene visoke 186 cm i u konstantnoj "pozi čučanja“ pri fotografiranju s muškim celebovima koji se manično propinju na prste ne bi li izgledali "normalno“ pored mene. Ispričala sam mu te svoje situacije, naglašavajući koliko sam sretna što ću imati jednu "pravu“ fotku sa zvijezdom. Primijetila sam - kad je već bilo kasno - da je u trenutku izgovaranja "ptičica“ Heath čučnuo i tako me podlo ostavio da po tko zna koji put "stršim“. Dok se on slatko smijao svojoj smicalici, sjećam se da sam pomislila: "Ovaj mi je tip poprilično cool." Možda sam i naglas to rekla jer je ubrzo zauzeo pozu za novu, ovoga puta "pravu“ fotku.

"Jesi li spreman?" pitam. Smjestio se u stolac i ponovno nasmiješio: "Naravno, pucaj."

Redatelj Todd Haynes i Bob Dylan kao misao vodilja bili su mu, rekao je, sasvim dovoljni razlozi da odmah pristane snimati film "I'm not there". Pripremao se uglavnom slušajući Dylanovu glazbu, čiji je bio veliki poklonik.

"Misliš li da će se Dylanu svidjeti film?" upitam, a on se opet nasmiješi. "Nadam se", rekao je, "ipak je on najoštriji kritičar. Ali, mislim da će biti zadovoljan, ovaj film mi se čini baš kao po Dylanovu ukusu."

Njegov prigušen glas i spor ritam govora na trenutke je razbijao tek pokoji smiješak. Nije se smijao, nego baš smješkao, onako sramežljivo, otkrivajući neku drugu stranu Heatha Ledgera, nevidljivu svim onim fotografima sa zasljepljujućim blicevima i mojim kolegama "po mikrofonu" u gužvi i buci svečanih premijera.

Dok je on govorio, meni se po glavi vrzmala samo naredba "zločestih" agenata - nema privatnih pitanja. Morala sam se i ovoga puta vratiti u Hrvatsku s nekim "nefilmskim" materijalom pa sam iskušala provjerenu metodu - "okolo kere pa na mala vrata“.

"Kad bi sad mogao nešto promijeniti u svom životu, karijeri, bi li to učinio? Žališ li za ičim?" pitala sam ga.
Nevjerojatno je kako određeno pitanje, postavljeno u dva različita trenutka, može imati sasvim drukčija značenja. A tek odgovor…

"Sve bih želio promijeniti. Ja sam osoba koja nikada nije u potpunosti zadovoljna onim što radi. Uvijek mislim da sam mogao učiniti više, a nisam. Što se tiče žaljenja, ima i toga, ali mislim da je to gubitak vremena. Ona se uglavnom odnose na neka prošla vremena, a ne možemo se vratiti unatrag. Priznajem da požalim što neke stvari u životu nisam drukčije napravio, ali nema vraćanja. Zato sve do sada potpisujem."

"I ovaj intervju?" našalim se.

"I njega također", odgovorio je spremno i opet sa smiješkom, brišući tako nevidljivom gumicom zauvijek iz moje glave titulu zahtjevnog sugovornika.