21.02.2008. / 11:40

Autor: Jelena Badovinac

Extra zona

Davor Janjić: Od Titova pionira do ustaše

Bosanski glumac kojeg pamtimo po ulozi u filmu "Život sa stricem",a trenutačno ga gledamo u seriji "Ponos Ratkajevih", u razgovoru za Extru otkriva zašto je prihvatio ulogu u sapunici te kako se zbog ljubavi preselio u Ljubljanu

Na neki način, susret uživo s Davorom Janjićem je pravo razočaranje. Ma zapravo, sve to ovisi o ženskom ukusu. On nije nimalo sličan korpulentnom sredovječnom muškarcu u tamnom, dobro skrojenom odijelu kakvog ga imamo prilike gledati u seriji "Ponos Ratkajevih" u kojoj glumi Franju Valenta, ustaškog pristašu, a mnogi ga gledatelji pamte po glavnoj ulozi u nagrađivanom filmu "Život sa stricem". Uživo, on je poprilično mršav, nonšalantno odjeven, s crvenim sportskim ruksakom na leđima te prije sliči, recimo, studentu koji je upravo peti put pao na ispitu. No, taj 39-godišnji glumac, koji ove godine slavi, ni manje ni više, trideset godina svoje karijere, uistinu je vrlo ugodno društvo. Kao pravi domaćin proveo nas je po rodnom Sarajevu, odveo nas na nezaobilazni bosanski specijalitet - meso s roštilja - i bez imalo prigovaranja popeo se s nama na Vratnik, planinu iznad Sarajeva na kojoj ni sam nije bio punih trideset godina, kako bismo ga tamo snimili s gradom u pozadini.
EXTRA: Koliko se vaša uloga u "Ponosu Ratkajevih" razlikuje od dosadašnjih?
- Pa, ne razlikuje se mnogo. Dobar glumac svugdje glumi isto. Ulogu u "Ponosu Ratkajevih" sam prihvatio jer mi se čini da ova serija ima dobru priču i nije, nazovimo to tako, klasična sapunica. Ne pravim nikakve razlike između svojih uloga. Određeni ljudi su kontaktirali sa mnom i ponudili mi ovu zanimljivu ulogu, a ja sam je prihvatio jer sam ocijenio da je dovoljno karakterna i nije uobičajena u sapunicama. Naravno, nikada ne bih išao ispod nekog svojeg glumačkog nivoa.
EXTRA: Kažete da ste došli snimati u Zagreb samo na tri dana, a ostali 33. Kako to?
- Ta uloga je nekako rasla. U početku nikome od producenata nije bila namjera ovako velika uloga za taj lik, no kako je uloga vrlo zanimljiva, svima je bilo jasno da je treba razviti, a ne ugasiti. Moj lik je zapravo stvaran lik, no ne može nositi ime pravog lika jer su se njegovi potomci, prilikom pisanja scenarija, bunili za korištenje pravog prezimena pa su ga producenti preimenovali u Franju Valenta. No, u svakom slučaju, puno je dodirnih točaka sa stvarnim likom.
EXTRA: Nedavno ste sa Severinom i Enisom Bešlagićem snimili film "Duhovi Sarajeva". Zašto ste pristali snimati film za koji ste već u početku znali da nije financijski isplativ?
- Otezalo se prikazivanje jer nije bilo novca za montažu. U tom projektu je bilo puno zanimljivih ljudi, poput scenarista koji je napisao dobru i duhovitu priču. Greška je nastala zato što su neki glavni ljudi u projektu, poput produkcije, ne bih ih htio javno linčovati, radili svoj posao vrlo amaterski. Mi glumci dali smo sve od sebe da film razveseli publiku.
EXTRA: Rođeni ste u Tuzli, a odrasli u Sarajevu iz kojeg ste otišli još kao student. Kakvo vam je bilo djetinjstvo?
- Odrastao sam u srednjoj građanskoj klasi. Otac mi je bio vojno lice, oficir, podrijetlom iz Vranja gdje sam u mladosti proveo puno vremena i volim te ljude tamo. Majka je također radila u vojsci. Imao sam jako sretno djetinjstvo, bio sam Titov pionir, izviđač, planinar. Završio sam gimnaziju, nakon čega sam otišao na akademiju dramske umjetnosti u Sarajevu.
EXTRA: Imate 39 godina, a ove godine slavite 30 godina glumačke karijere. Kako to da ste počeli glumiti već s osam godina?
- Počeo sam još kao dijete raditi na televiziji. Glumio sam u novogodišnjem programu "Kobajage", snimao radioemisije, drame i sudjelovao u zabavnom programu. Igrom slučaja, nikad me roditelji nisu forsirali na to. Za djecu treba naći dobar način kako da iskoriste svoje slobodno vrijeme, a za mene je bilo idealno staviti me u krug malo starijih ljudi. Jako sam volio raditi na televiziji. Na akademiju sam se upisao od prve i danas, kad se toga sjetim, sve me sram što sam pripremio za prijemni. Bezobrazno sam se odlučio da ću izići na ispit s djelom "Zapisi podzemlja" Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Bio je to jedan vrlo prepotentan izbor. Pao sam odmah prvu godinu.
EXTRA: U to vrijeme dobili ste glavnu ulogu u filmu Krste Papića "Život sa stricem", za koju ste nagrađeni za najbolju mušku ulogu na filmskom festivalu u Montrealu 1990.
- Pa zbog toga sam i pao godinu. Film se snimao 1987., godinu kasnije je završen, a mene, naravno, zbog snimanja uopće nije bilo na fakultetu. Glumio sam glavnu ulogu, Martina Kujundžića, i za jednog devetnaestogodišnjaka poput mene to je stvarno bio velik izazov. Netko od producenata je gledao moj film "Ovo malo duše", snimljen 1995., u kojem sam se pokazao kao netko talentiran, pa su odlučili angažirati me za film "Život sa stricem".
EXTRA: Film je postigao velik uspjeh. Što je donio vama kao mladom glumcu?

- Donio mi je mogućnost da dobivam nove poslove. Puno sam naučio na tom filmu. Bilo je to stvarno golemo iskustvo. Radio sam s glumcima poput pokojnog Fabijana Šovagovića, Miodraga Krivokapića, Alme Price. Taj je film za mene bio vatreno krštenje jer sam tamo naučio sve zamke glumačkog posla. Zapravo, tamo sam počeo učiti zanat jer gluma se ne uči na akademiji. Tu sam godinu pao, ali sam ipak nastavio studirati.
Više u novoj Extri...

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika