IZLAZ IZ BEZNAĐA Mario Ančić, koji je obolio od mononukleoze, pribojavao se da se možda nikad neće vratiti sportu, ali nadvladao je bolest velikim radomUlaskom u finale teniskog turnira u Marseilleu prije deset dana Mario Ančić napokon je okončao golgotu koju je prošao 2007. Nakon što mu je u veljači 2007. dijagnosticirana mononukleoza zbog koje nije mogao igrati šest mjeseci, Ančić je po povratku ozlijedio rame, a nakon što se oporavio dobio je trbušni virus. Prije svih tih ozljeda bio je deveti igrač svijeta, nakon godine dana neigranja spustio se na 135. mjesto na rang-listi. Igrač koji će za mjesec dana proslaviti 24. rođendan, posljednji igrač koji je pobijedio Rogera Federera u Wimbledonu, koji je igrajući za reprezentaciju osvojio Davis Cup, trebao je sada biti jedan od najboljih tenisača na svijetu, ali je zbog bolesti postao igrač za kojeg se nije znalo hoće li se uopće vratiti tenisu.

S Ančićem smo razgovarali uoči početka turnira u Zagrebu koji se održava ovog tjedna. Iako izgleda sretniji no ikada, gotovo u jednom dahu ispričao nam je što je sve morao preživjeti u proteklih godinu dana. Kao da je tražio nekoga kome se može izjadati.

NACIONAL: Vaši zdravstveni problemi počeli su u ljeto 2006., kada ste se ozlijedili nakon pada s jet skija, a nastavilo se 2007. s mononukleozom i ozljedom ramena. Možete li pretpostaviti na kojem biste se mjestu svjetske teniske rang-ljestvice nalazili da nije bilo tih ozljeda?
- Ne bih miješao ozljede koje su se događale u proteklih godinu dana s onima koje su se događale prije toga. Život sportaša je takav da se ozljede događaju, ali ja sam se uvijek uspješno vraćao, čak i bolji. Bilo je stanki zbog ozljeda, ali one nisu bile velike. Ja sam 2006. završio kao deveti na svjetskoj rang-ljestvici iako sam te godine, osim ozljede na jet skiju, imao još zdravstvenih problema. Ta godina je završila po planu, ušao sam među 10 najboljih, što je san svakog tenisača, osvojio sam dva turnira, igrao sam u četvrtzavršnici Roland Garrosa i Wimbledona i oba sam puta izgubio od Federera. Rafael Nadal i ja te smo godine bili najmlađi članovi topa 10, odlično sam odradio pripreme na početku 2007. i znao sam da, ako tako nastavim, sigurno ulazim među pet najboljih svjetskih tenisača. Osjećao sam da to mogu jer sam već pobjeđivao igrače koji su bili među pet najboljih. Sezonu sam počeo dobro, za nijansu sam izgubio u trećem kolu Australian Opena od Roddicka nakon pet setova, i tada sam vidio rezultate napornog rada. Bio sam strašno agresivan, za što trebaš imati samopouzdanja nakon niza dobivenih dvoboja i za što trebaš mnogo raditi. Bio sam spreman za sljedeći iskorak. I tada sam dobio mononukleozu.

NACIONAL: Kako to da mononukleoza nije otkrivena prije nego tek poslije Davis Cup dvoboja protiv Njemačke početkom veljače 2007.?
- Reprezentacija se okupila u Njemačkoj pet dana prije početka dvoboja i ja sam već tada bio bolestan. Međutim, sve je upućivalo na gripu tako da sam do petka i prvog dvoboja Davis Cupa više ležao nego trenirao. Bez obzira na to, u prvom setu sam “ubio” Tommyja Haasa sa 6:2 i, dok sam imao snage, odlično sam se osjećao. Na početku drugog seta, u jednom sam trenutku ustao sa stolca i osjetio nemoć. Vrtjelo mi se u glavi, pljuvao sam krv, a gotovo na kraju meča toliko mi se vrtjelo da sam u jednom trenutku promašio lopticu. Nakon tog dvoboja obavio sam pretrage, ali njemački liječnici su tvrdili da se radi o nepreležanoj virozi te da dalje, čak i ako ću igrati, neću imati problema. Zato sam sutradan igrao dvoboj parova i to je mogao biti kraj moje karijere jer se na pretragama, desetak dana kasnije, otkrilo da mi je i srce počelo popuštati. Međutim, da sam u nedjelju igrao posljednji dvoboj Davis Cupa, moja karijera bi sigurno bila okončana. Već sam se bio zagrijao za taj dvoboj, ali nisam izišao na teren jer se tada već znalo da smo izgubili od Njemačke pa je umjesto mene zaigrao Marin Čilić. I to me je spasilo.

TAE-KWON-DO je bio prvi sport kojim se Ančić bavioNACIONAL: Što bi se, prema mišljenju liječnika, dogodilo da ste odigrali i taj dvoboj Davis Cupa?
- Najvjerojatnije nikada više ne bih uzeo reket u ruke. Imao bih problema sa srcem cijeloga života i ne bih se mogao baviti vrhunskim sportom, a vjerojatno ni rekreativnim. Bio sam na rubu, cijelog tjedna nisam spavao, znojio sam se, imao sam problema s grlom.

NACIONAL: Jeste li bili ljuti na njemačke liječnike koji su vam tada dali pogrešnu dijagnozu?
- Oni nisu mogli primijetiti moje probleme sa srcem; kasnije mi je objašnjeno da je moj slučaj primjer za medicinski fakultet kako je moguće da se ne otkrije takav problem. Nakon tog dvoboja Davis Cupa mislio sam i dalje igrati te sam otišao na turnir u Marseille, gdje sam noć prije početka turnira dobio temperaturu, zbog čega sam predao dvoboj i vratio se u Hrvatsku. Deset dana poslije hrvatski liječnici su dali pravu dijagnozu i rekli mi da njemački liječnici nisu mogli znati za moje probleme. Nakon potpunih pretraga otkrili su što mi je te smo započeli liječenje. Oni su otkrili mononukleozu, što je značilo od šest do devet mjeseci stanke. Moj prijatelj, nizozemski tenisač Sjeng Schalken, bio je 20. tenisač svijeta kada je obolio od mononukleoze, zbog čega je završio karijeru. Kada sam čuo dijagnozu, shvatio sam da ne postoje lijekovi koji bi ubrzali oporavak nego da trebam mirovati. To je “dosadna” bolest koju moraš preležati, mnogo sam čitao o njoj, razgovarao s mnogo sportaša koji su je preboljeli, ali nema tog savjeta koji vam može pomoći. Samo mirovanje i nada da će bolest proći što prije. Problem sa srcem je brzo prošao, on se pojavio zbog cjelokupnog lošeg zdravstvenog stanja, trebalo mi je samo odmora. Sa srcem nemam nikakvih problema.

NACIONAL: Kako ste psihički primili vijest da barem šest mjeseci nećete igrati tenis?
- Bilo je frustrirajućih trenutaka. Bio sam u naponu snage, mislio sam da mi je svijet pod nogama, igrao sam odlično, osvajao turnire, osvojili smo Davis Cup, preostalo mi je samo osvajanje Grand Slam turnira. Vjerovao sam da mogu pobijediti i Rogera Federera. Nije mi bilo lako kada su mi rekli da moram mirovati. Međutim, ja sam pozitivac, uvijek sam vjerovao da ima i mnogo gorih stvari koje su mi se mogle dogoditi. Zato sam se prema bolesti odnosio onako kako bih se ponašao u nekom teškom teniskom dvoboju. U sportu sam se navikao stalno boriti protiv nečega pa sam se sada morao boriti protiv bolesti. Zato sam vjerovao da ću se vratiti.

NACIONAL: Što vam je tada rekao vaš trener Fredrik Rosengren?
- On je bio protiv toga da igram Davis Cup protiv Njemačke. Kada sam došao u Njemačku, svakog dana sam telefonom razgovarao s Rosengrenom, znao je kakva je situacija i rekao mi je da ne igram Davis Cup. Naš odnos je zasnovan na tome da me on savjetuje, ali ja donosim konačnu odluku. Uvijek mi kaže da je to ipak moja karijera i da ja moram odlučiti. Zato što sam odigrao ta dva dvoboja Davis Cupa imunitet mi je potpuno pao. Da nisam igrao, mislim da bi sve prošlo bez mononukleoze. Upravo su mi liječnici rekli da su me ta dva dvoboja uništila. No Rosengren mi je bio podrška tijekom mirovanja, bio je toliko pošten da mi je rekao da mu ne moram platiti ništa za 2007. jer gotovo da ništa nisam igrao, ali ja sam mu rekao da to neću prihvatiti.

NACIONAL: Kako su izgledali prvi treninzi nakon preležane mononukleoze?
- Morao sam dozirati treninge jer sam dva, tri puta probao trenirati i nakon toga sam dobio temperaturu i vratio se u krevet. Prvih nekoliko mjeseci sam ležao i izlazio iz kuće na svjež zrak na pet do 10 minuta. Mononukleoza je iscrpljujuća bolest, znao sam spavati po 17 sati dnevno. Znao sam prošetati 15 minuta i nakon toga spavati pet sati. Moji prvi treninzi bile su polusatne šetnje. Bio sam sretan kao malo dijete kada su mi, pet mjeseci nakon otkrića bolesti, rekli da mogu dva puta tjedno trčati po 20 minuta. A ja sam navikao na treninge dva puta dnevno. Kako je prolazilo vrijeme, ja sam pojačavao napore. Trebao sam biti strpljiv prvih nekoliko tjedana tako da sam u kolovozu 2007. odigrao dva turnira a na trećem sam predao dvoboj zbog ozljede ramena.

MARIO ANČIĆ od prvih je dana teniske karijere proglašavan nasljednikom Gorana Ivaniševića, svoga teniskog uzoraNACIONAL: Zbog ozljede ramena odustali ste od turnira US Open.
- Otkazao sam i US Open i turnir u Pekingu gdje sam godinu dana prije igrao u finalu i dvoboj Davis Cupa protiv Velike Britanije. Strašno me pogodila ta ozljeda jer, nakon što sam izdržao sve probleme zbog mononukleoze, ponovo nisam mogao igrati zbog ozljede ramena. Taman sam se vratio, trenirao, pobijedio Tommyja Haasa na velikom turniru u Cincinnatiju, bio sam presretan. I opet, bio sam pozitivan, moglo je biti i gore, mogao sam ići na operaciju ramena, ali smo problem riješili konzervativnom metodom. Zato i danas svakodnevno radim vježbe za jačanje ramena jer me bez toga rame opet boli.

NACIONAL: Sredinom listopada opet ste se vratili i ubrzo se još jednom razboljeli.
- Tada sam igrao četvrtfinale turnira u Stockholmu, zatim četvrtfinale turnira u Madridu i nekako završio sezonu. Krenuo sam ranije na pripreme, trajale su šest tjedana, nikada se nisam dulje pripremao. Nestrpljivo sam čekao početak ove godine, otputovao sam u Adelaide i počeo povraćati na terenu. Dobio sam temperaturu, otkazao turnir u Adelaideu i otputovao u Auckland nadajući se da će mi biti bolje. Međutim, opet sam povraćao i dobio temperaturu zbog virusa. Smršavio sam šest kilograma, bio sam potpuno iscrpljen, dva i pol tjedna sam ležao u krevetu i morao sam otkazati i Australian Open, četvrti Grand Slam u nizu koji sam otkazao.

NACIONAL: Jedina dobra strana mononukleoze u vašem slučaju je bilo polaganje ispita na pravnom fakultetu.
- Volim čitati i tijekom oporavka od svih bolesti pročitao sam mnogo knjiga. Učio sam dok sam mirovao tako da mi je na pravnom fakultetu ostao još diplomski ispit.

NACIONAL: Je li postojala opasnost da sponzori, zbog neigranja, raskinu ugovore s vama?
- Ljudi iz agencije IMG, Adidasa, Yonexa i hrvatskog Vipa bili su maksimalno uz mene. S agencijom IMG surađujem od 14. godine i da nije, osim obiteljskog financiranja, bilo pomoći IMG-a, ja danas ne bih bio tu gdje jesam. Tenis je skup sport i danas je lako o tome govoriti, ali moja obitelj i ja znali smo se naći u teškim situacijama. Ljudi iz IMG-a su mi nudili da se liječim u Americi, ali ja sam rekao da vjerujem hrvatskim liječnicima, što se pokazalo ispravnim. Vlasnik agencije IMG-a je Teddy Forstmann, koji je velik prijatelj sa Suadom Rizvanbegovićem, te su mi njih dvojica, prije nego što sam obolio od mononukleoze, najavili potpisivanje jakog sponzorskog ugovora s jednom velikom kompanijom. No nakon bolesti to je propalo. Također, nakon ulaska u finale turnira u Marseilleu nazvao me šef odjela Adidasa za tenis, pričali smo pola sata, on je znao sve detalje mojih bolesti. Mislim da sam sa svim ljudima u tenisu u dobrim odnosima koji nisu samo profesionalno dobri tako da su svi sponzori rekli da nema govora o raskidanju ugovora. Dapače, svi su mi oni davali podršku, kao što mi mnogi drugi iz svijeta tenisa danas nude pozivnice za turnire “wild card”.

NACIONAL: Kako je vaš povratak doživio trener Rosengren?
- Rosengren je pravi fajter, opasan je, velik je radnik. On i ja smo se našli zato što je on Šveđanin, Skandinavac, uporan je i veliki radnik, i tu smo identični. Ja sam Dalmatinac pa sam zato i temperamentan, ali i on je strahovito temperamentan, bez obzira na predodžbe o hladnim Skandinavcima. Dok igram, on proživljava svaki moj poen. Strašno je emotivan, plakao je od sreće nakon što sam pobijedio Tsongu u prvom kolu turnira u Marseilleu. Ni meni nije bilo svejedno. Posebno zato što je moja bolest otkrivena na prošlogodišnjem turniru u MarU BRATISLAVI 2005. GODINE Ančić je bio član hrvatske reprezentacije koja je osvojila Davis Cupseilleu pa se nadam da je sve i završilo ovogodišnjim turnirom u tom gradu.

NACIONAL: Andy Murray vas je pobijedio u finalu Marseillea i čestitao vam na nevjerojatnom oporavku. Postoji li solidarnost među tenisačima u tako okrutnom svijetu?
- Nevjerojatno je koliko su drugi tenisači bili pozitivni i sretni zbog mog povratka. Murray mi je rekao da je moj povratak nevjerojatan; kada se obraćao publici, rekao je da sam igrač koji je imao najviše zdravstvenih problema među svim tenisačima. Dobio sam mnogo poruka i time se pokazalo da postoji solidarnost. Neki su mi tenisači rekli “drago mi je što si se vratio, ali mi nije drago jer si me ‘napucao’ toliko mnogo puta”. No to je bilo rečeno u šali.

NACIONAL: U Marseille ste došli kao 135. igrač svijeta, zašto, kada ste oboljeli od mononukleoze, niste tražili zaštićeni plasman koji bi vam omogućio da nakon bolesti imate isti status kao i prije bolesti?
- To se svi pitaju. Kada sam obolio, trebao sam čekati dva do tri tjedna da bih dobio zaštićeni plasman. U trenutku kada sam se razbolio bio sam deveti, nakon tri tjedna bio sam 30. na listi i nisam znao da ću nakon mononukleoze imati problema i s ramenom i s virusom. Da sam znao da ću zbog ozljeda propustiti gotovo cijelu sezonu, tražio bih zaštićeni plasman. No tko je mogao znati da će se nakon mononukleoze pojaviti nove ozljede. Ma imao sam problema i sa štitnjačom, zbog stresa oko svih tih događaja. O tome ne želim govoriti, izgledalo bi da sam putujuća bolnica.

NACIONAL: Nakon što ste igrali finale u Marseilleu hrvatska publika tražit će osvajanje turnira u Zagrebu. Stvara li vam to pritisak?
- Ne, nikako. Nakon godine dana uživam što sam ovdje, sretan sam što uopće imam priliku igrati. U Marseilleu sam u prvom kolu igrao na središnjem terenu a u drugom kolu na terenu broj jedan. Pitali su me je li mi problem to što neću igrati na središnjem terenu, a ja sam im rekao: “Dajte mi četiri lopte i suca i stavite me gdje god hoćete. Bitno mi je da igram.”