Biti suvozač Sanji Jovanović možda i nije najbolja opcija prijevoza. Svjetska rekorderka u disciplini 50 metara leđno vozi zlatni Mégane Coupé-Cabriolet kojim me povezla od Pila do hotela Dubrovnik Palace u Dubrovniku i na pola puta sam joj rekla da bi možda bilo bolje da ja do hotela dođem gradskim prijevozom. Samo se nasmijala i rekla da joj svi daju do znanja da brzo vozi te da ozbiljno razmišlja o tome da kupi slabiji auto i uspori malo. Objema nam je bilo jasno da je zvučala neuvjerljivo. Plivačici Sanji Jovanović je 21 godina, svjetska je i europska prvakinja na pedeset i sto metara leđno a nedavno je u Manchesteru, na svjetskom prvenstvu, srušila svoj rekord na pedeset metara leđno. Temperamentna je, glasna i bez problema se upusti s nepoznatim konobarom u razgovor. Četiri puta sam pokušala započeti intervju, ali je ona svaki put isključila diktafon. Naime, prvo je ona intervjuirala mene s objašnjenjem da želi znati s kim razgovara.
EXTRA: U Manchesteru ste srušili vlastiti rekord. Ujedno ste i europska viceprvakinja u toj disciplini. Sva prva mjesta osvojili ste plivajući u malom, 25-metarskom bazenu. Kako to?
- Očito imam više sreće u malom bazenu. Ne znam, to je neobjašnjivo. Broncu u Nizozemskoj sam osvojila jer nisam pogodila finish. Previše sam zgrčila ruku. Da sam je ispružila, uzela bih zlato. Dobar ulaz u cilj jako puno znači, a ja sam ušla krivo. U 25-metarskom bazenu mi je nužan okret a ja sam trenutno sigurno jedna od najboljih plivačica na svijetu što se tiče podvodnog plivanja, dakle, odraz od ruba bazena pri okretu. Puno je teže plivati u malom bazenu, koji je sigurno moja prednost. No, to ne znači da nemam kvalitete i u velikom.
EXTRA: Što očekujete od nadolazećih Olimpijskih igara u Pekingu?
- Ma, može se dogoditi sto kikseva. Od lošeg starta, gdje je dovoljno da zakasnite pola sekunde, do toga da vam uđe voda u naočale. U tom slučaju se ne smijem koncentrirati na to što mi je pola naočala zamagljeno, nego na utrku. Kad sam na startu u bazenu, u mojoj se glavi već odvija utrka. Razmišljam samo o tome kako ću doći do kraja. Dobar odraz, dobar finiš i okret. U tom trenutku mislim samo na to. Odlazak na Olimpijadu mi ne stvara pritisak. Jedinu hrvatsku olimpijsku medalju u plivanju osvojila je 1968. godine u Meksiku Đurđica Bjedov. Cilj mi je dobro otplivati kvalifikacije, ući u polufinale i plasirati se u finale.
EXTRA: Zašto kažete da vam je to cilj kad ste nedavno srušili svoj rekord na svjetskom prvenstvu?
- Sve je drugačije. Svi ti plivači bili su i na svjetskom prvenstvu jer inače ne bi ni ušli u svoje reprezentacije za OI. No, za početak, pliva se u velikom bazenu. Ne bojim se ničega, dat' ću sve od sebe. I ne zaboravimo činjenicu da se svi maksimalno spremaju za OI jer one su ipak svake četiri godine. Svi će biti u top-formi. Moj cilj je biti među prvih osam. Glupo mi je reći - donijet ću vam zlato.
EXTRA: Ali, koliko čujem, to vam je praksa. Noć prije utrke u Manchesteru nazvali ste svoju majku i rekli joj: "Mama, gledaj sutra utrku, ja ću srušiti rekord."
- Istina je. Zvala sam je noć prije utrke i vikala na telefon: "Gledaj sutra kako ti mala ruši svjetski rekord." Mama je plakala nakon utrke kad je vidjela kako sam plivala.
EXTRA: Vaš trener Dimitar Bobev vam nakon svake utrke, makar bila ona i rušenje vlastitog svjetskog rekorda kao prošli tjedan, uvijek kaže nešto u stilu: "Dobro je, Sanja, moglo je i bolje." Je li to motivirajuće ili demotivirajuće?
- U mojem slučaju, to je itekako motivirajuće. On to nikada nije rekao na grub i bezobrazan način, dapače. Kaže to tako da uvijek nakon toga kažem sebi - ima pravo, stvarno sam mogla bolje. Uglavnom, treneri koji iza sebe imaju tako bogatu karijeru poput Bobeva nikada neće reći fenomenalno si plivala. Čini mi se da on itekako dobro zna da ja mogu još bolje, a s obzirom na to da mu beskrajno vjerujem, i sama sam svjesna da mogu bolje.
EXTRA: Koliko sportaš poput vas, s vrhunskim svjetskim rezultatima, može dobro živjeti od ovog sporta?
- U plivanju se ne vrti nikakav veliki novac. Od plivanja možeš živjeti šest mjeseci, a ako prestaneš, onda se moraš primiti bilo kakvog posla. Nakon ostvarenog vrhunskog rezultata svatko od nas dobije premiju od Vlade RH i hvala im na tome. Ja imam mjesečnu plaću, ali to nije nikakav veliki novac. Od njega se mogu platiti režije i hrana a onda na kraju mjeseca čekaš sljedeću plaću. Izvuče me mjesečna stipendija iz Olimpijskog odbora i sponzori. Tu je i b4sport academy koja mi također daje mjesečnu plaću a stan u Rijeci osigurao mi je plivački klub Jug iz Dubrovnika prije dvije godine. Akademija me podupire od 2001. godine i, osim što su mi našli prve sponzore, pomagali su puno i mojoj majci otkad se razboljela od karcinoma. Danas mi je glavni sponzor Hidrocommerce.
EXTRA: No, uskoro se vraćate iz Rijeke u Dubrovnik. Zašto?
- Da, vraćam se u Dubrovnik u rujnu. Sa mnom će doći moj trener i tamo nastavljam trenirati. Drago mi je zbog toga jer ću biti više sa svojima.
EXTRA: Kako biste opisali svojeg trenera Bobeva?
- Tijekom 2006. godine, kad su u Dubrovniku stvari pošle loše što se tiče moje karijere, javio mi se Bobev i ponudio mi da dođem trenirati u Rijeku. Silno je vjerovao u mene i rekao mi je: "Dođi, bit ćeš najbolja." U Dubrovniku tada više nisam imala trenera, ljudi koji su se trebali brinuti za mene nisu to radili dobro i oni će se sigurno prepoznati u ovom intervjuu. Odlučila sam otići u Rijeku i bila je to sigurno najbolja odluka koju sam donijela u životu. U to sam vrijeme intenzivno razmišljala o tome hoću li nastaviti ili odustati od svega, jer to više nikamo nije vodilo. Tada sam bila hrvatska prvakinja, rezultati su bili jako slabi i Bobev je krenuo sa mnom od početka. Prvo sam skinula sedam kilograma. Bila sam masna i debela, slaba u mišićnoj masi. Počela sam za početak kvalitetno jesti. Puno smo radili na tehnici plivanja i u teretani. Bobev je od mene napravio zrelu i odgovornu osobu. Učinio me kvalitetnijom. On je u svakom trenutku u ove dvije godine bio uz mene, uvijek je tu kad ga trebam i to mi jako puno znači. Bobev je čovjek velikog srca. On je čovjek kojem trenutno mogu najviše otvoriti dušu. Zaista imamo specifičan odnos. S druge strane, sponzori su se pobrinuli za to da ne moram više razmišljati hoću li platiti stan ili ne. Napokon sam se mogla koncentrirati na posao a ne na to hoću li preživjeti. Život mi se promijenio za 200 posto kad sam otišla u Rijeku. Trebalo nam je samo godinu i pol dana da srušim svjetski rekord na 50m leđno. To mi je tada dalo strašno puno samopouzdanja. Ne znam da li me razumijete, ali ja sam napokon dobila uvjete za rad. Dakle, moj napor, želja i energija nikada nisu bili upitni. Mene je kočilo siromaštvo, no čak i u tim uvjetima sam uspjela.
EXTRA: Kažete da ste skoro odustali. Je li vas nakon odlaska u Rijeku bilo strah da ipak nećete uspjeti?
- Jako. Moj boravak tamo je prvih nekoliko mjeseci bio popraćen atmosferom hoću li ja uspjeti ili ne. Bilo je tu puno nesamopouzdanja, ali uz Bobeva sam shvatila da sve što radim je maksimum i da je nemoguće da se to ne isplati.
EXTRA: U vašem životu sigurno postoji jedna velika disciplina. Poželite li ponekad "iskočiti" iz svega toga?
- Dižem se ujutro u šest i pol, u sedam sam na razgibavanju, i to do osam, zatim plivam do deset a nakon toga sam dva sata u teretani. Slijedi popodnevni odmor, u tri i dvadeset je razgibavanje, trening od četiri do šest i nakon toga još sat vremena istezanja. Liježem u devet, u pola deset spavam. Vrlo je jednostavno. Znam da djevojke mojih godina izlaze van, ali to što ne sjedim po kafićima ne smatram uopće hendikepom. Vidjela sam pola svijeta i, vjerujte mi, i ja se odlično zabavljam, samo su uz mene možda više ljudi iz svijeta sporta. Vjerujte mi, nije mi se lako dizati ujutro, najradije bih spavala još pet sati. No, kad mi se majka ponovno razboljela prije nekoliko mjeseci, rekla sam samoj sebi: "Ona je bolesna, svaki dan je pikaju injekcijama, ide na kemoterapiju. Znači, njoj nije teško ništa a meni je teško ustati u šest ujutro i plivati?!"
EXTRA: Bili ste vrlo siromašni. Kako je vaša majka uspjela sama prehraniti četvero djece?
- Zaista smo bijedno živjeli. Mama nas je odgajala i podizala sama. Zavoljela sam plivanje i htjela sam nešto postići kako bih mogla zaraditi novac i pomoći svojima. I dan-danas više stvari kupim sestrama i mami nego sebi. Težak život koji smo imale natjerao me da danas, s 21 godinom, razmišljam puno zrelije nego moje vršnjakinje. Sjećam se, prijateljice su mi se smijale jer sam odlazila na bazen s potrganim ručnikom i kupaćim kostimom koji je bio prepun rupa. Nije bilo sponzora a mi nismo imali novca. Išla sam na bazen čak i pod uzbunama. Sama sam trenirala jer sam stvarno vjerovala da će se moj trud isplatiti.
Više u novoj Extri...