U Hrvatskoj postoji čak 600 zainteresiranih posvajatelja a godišnje njih 120 uspije posvojiti dijete. Najveće šanse da budu posvojena imaju djeca do treće, maksimalno sedme godine života. Pritom starija djeca ostanu zakinuta a mali broj njih je i pravno čist za posvajanje. U Dječjem domu Zagreb boravi 200 školske djece i mladih do 21.godinu života. Starija djeca u Dom često dolaze zapuštena i nerijetko traumatizirana. Radi se o djeci koju je Centar za socijalnu skrb izdvojio iz obitelji zbog loših uvjeta i slučajeva zlostavljanja.

Dom u Nazorovoj ostvaruje dobar udio u u kupnom broju posvajanja u Hrvatskoj jer 30 do 40 djece bude posvojeno. No, neka djeca provedu većinu života u Domu a predugim boravkom u instituciji postanu i emocionalno zakinuta.
„U instituciji dijete ne može ostvariti osjećaj pripadanja nekome i emocionalnu sigurnost jer svako dijete želi imati nekog svog tko će ga voljeti“, ističe ravnateljica Dječjeg Doma Zagreb Jasna čurković-Kelava. Ističe da je problem i taj što dijete može ići na posvajanje tek kada se roditelji odreknu svojih prava ili kada sud tako odluči. Od ukupno 300 djece koja borave u Domu u Nazorovoj, njih samo troje iznad sedam godina života bilo je posvojeno unazad 15 godina.

Na pitanje zašto je to tako, predstojnica Doma Jelica Belošević odgovara da roditelji žele od početka sudjelovati u razvoju svog djeteta i dogajati ga onako kako oni smatraju da bi trebalo. „Tinejđer ne zadovoljava potrebe budućeg skrbnika za maženjem i paženjem. Kada bi se posvajanje i provelo, oni bi bili posvojeni pravno ali ne i emocionalno jer su doživjeli već puno toga negativnog u životu pa je teško približiti im se“, kaže Jelica Belošević. Smatra da djeca u toj dobi žele mlade posvajatelje s kojima će moći što prije uspostaviti kontakt. „Oni koji i imaju status da mogu biti posvojena, to ni ne žele jer nisu spremni na promjene. Mislim da njima ne pada teško to što nisu posvojena jer ovdje u Domu dijele s drugima iste osjećaje“, kaže Jelica Belošević.

Prema njenom mišljenju, uspješnost posvajanja ovisi o tri čimbenika. „Najvažnije je da posvajatelji uspostave neku vezu s djetetom kojeg žele posvojiti. Pogotovo je to važno ako je dijete starije i ima već stečena neka negativna životna iskustva pa je često nepovjerljivo prema strancima. Ako se odmah stvore međusobne simpatije, posvajatelji će imati manje problema s djetetom nego ako tih simpatije nema“, kaže Jelica Belošević. Ističe da je jako važno da se posvajatelj pomiri s činjenicom da neće imati biološko dijete i shvati da je jednake kvalitete imati svoje i posvojeno dijete. Napominje da će prije posvojiti dijete netko tko ima vedre i optimistične poglede na žvot. Predstojnica Doma Jelica Belošević zakođer važnim smatra provođenje posvajanja sukladno djetetovoj osobnosti. „Ne treba dati na posvajanje dijete koje je živahno nekome tko nema strpljenja za odgoj takvog djeteta“, kaže Jelica Belošević.

Na pitanje što uopće može natjerati roditelja da ostavi svoje dijete ili da se pak ne brine o njemu, ravnateljica Jasna Čurković-Kelva odgovara da se radi o „spletu loših okolnosti“. Smatra da to nikada nisu samo materijalni razlozi već i mnogi socijalni problemi kao što su nezrelost roditelja, promiskuitet te ovisnost i nesređene životne situacije. „Takve majke ne treba osuđivati. Pogotovo ne one koje se odreknu djeteta jer mu na taj način pružaju šansu za bolji život u obitelji koja ga želi posvojiti. Važno je da društvo takvim roditeljima pruži kvalitetnu pomoć“, kaže Jasna čurković-Kelava.

Neke od starije djece se nadaju da će se ipak vratiti svojim biološkim roditeljima. U tome im pomaže Dom u suradnji s Centrom za socijalnu skrb koji s onim roditeljima koji redovito posjećuju svoju djecu surađuje kako bi stekli uvjete za povratak svog djeteta u obiteljski dom.

Unatoč tome što ih mali broj bude posvojen, mladima iznad 18 godina, koji su veći dio života proveli u Domu, pomaže i projekt stambenih zajednica. „U Zagrebu postoji sedam stanova gdje se zbrinjavaju mladi koji su završili srednju školu i oni koji su počeli studirati. Radi se o našem najkvalitenijem projektu jer se na taj način prekida krug da dijete ponovno postane socijalni slučaj“, objašnjava Jasna Čurković-Kelava.

Dodaje da je uspješnost projekta čak 90 posto ali da neki unatoč ovim uvjetima ne uspiju u samostalnom životu. „Obično se radi o onima za koje sam mislila da mogu biti prepušteni sami sebi“, kaže Jasna čurković-Kelava.

Dječji Dom u Nazorovoj ima zadovoljavajuće materijalne uvjete koji omogućuju štićenicima dobar standard. „Osim što se financiramo iz državnog proračuna, puno pomažu i humanitarne akcije kojima se prikuplja novac za razne potrebe djece. Evo, baš maloprije sam razgovarala s jednom djevojčicom o kupnji špagerica“, kazala je Jasna Čurković-Kelava. U Domu su organizirane plesne grupe kao i tečajevi informatike i engleskog jezika. Volonteri, njih 70, pružaju djeci „osjećaj emocionalne bliskosti“. Vesele boje i lijepo uređeni prostori ne odaju dojam kao da se radi o Domu. Jasna čurković- Kelava najavljuje i skorašnju obnovu prostorija i soba.

Dom A.G.Matoš jedna je od podružnica Doma u Nazorovoj gdje se zbrinjavaju djeca od desete do osamnaeste godine života. U Domu im nastoje pružiti što bolji uvjeti pa tako postoje glazbene, likovne i kompjutorske radionice koje pomažu u resocijalizaciji i odgoju djece.

No, kada im je spomenuto da novinarka želi razgovarati s njima, nitko od štićenika Doma nije bio zainteresiran. „Pitala sam tridesetoro djece i svi su mi odgovorili da oni ne bi razgovarali s novinarima. Nisu spremni otkrivati svoje intimne osjećaje“, kaže predstojnica Doma Đurđa Čaćić. Dodaje da većina njih ni ne želi biti posvojena. „Kada su stariji sva djeca žele svoju biološku obitelj i žele se što prije njima vratiti pa rade na tome da to postgnu u što kraćem vremenu“, objašnjava socijalna pedagoginja Đurđa Čaćić. Boravak u Domu omoguućuje im da „stanu na noge“ te im se u ostvarenju cilja-povrtaku obitelji nastoji maksimalno pomoći. No svi u radu s djecom se slažu da im je potrebno što prije skratiti vrijeme boravaka u Domu.