Objavljeno u Nacionalu br. 663, 2008-07-29

Autor: Orhidea Gaura

Interview

Bernardica Juretić-od spasiteljice ovisnika do poslovne karijere

Najpoznatija hrvatska aktivistica u borbi protiv droge odnedavno radi u Institutu građevinarstva Hrvatske, a za Nacional otvoreno govori o karijeri i životu nakon izlaska iz samostana

Bernardica Juretić, magistrica psihologije, postala je pomoćnica direktora IGH za upravljanje ljudskim potencijalimaBernardica Juretić, magistrica psihologije, postala je pomoćnica direktora IGH za upravljanje ljudskim potencijalimaNakon što je prije nepunih mjesec dana objavljena vijest da Bernardica Juretić nakon četiri i pol godine rada odlazi iz Ureda za suzbijanje zlouporabe opojnih droga te odlazi u Institut građevinarstva Hrvatske čiji je direktor Jure Radić, mnogi su se pitali kakve veze te dvije ustanove imaju jedna s drugom te što će bivša časna sestra i žena koja je svoj život posvetila borbi protiv ovisnosti ondje raditi. S Bernardicom Juretić o tome smo razgovarali u eksluzivnom intervjuu na koji je pristala pod uvjetom da joj damo malo vremena da se snađe u novoj sredini. Osim o novom poslu te razlozima odlaska sa starog radnog mjesta, Bernardica Juretić otvoreno je govorila o svom neobičnom životnom putu, koji ju je iz rodnog sela Srijani u okolici Omiša, preko Splita i Dubrovnika, vodio najprije u samostan gdje se zaredila u 21. godini. No, još tada, dok je nosila redovničku halju, ova magistrica psihologije pokazala je da je prije svega izvanredna i hrabra žena. Nakon studija i magisterija u Rimu posvetila se pokretanju programa za pomoć ovisnicima o drogi, osnovala je zajednicu Susret i pokrenula osnivanje nekoliko terapijskih komuna i savjetovališta za ovisnike. Prije sedam godina iznenadila je javnost svojom odlukom da napusti redovničku službu, pa je tako i njezina najnovija odluka da u svojoj 45. godini ponovno mijenja životni poziv mogla iznenaditi samo one koji ju ne poznaju.

Nacional: Kako ste se snašli u IGH? Niste željeli dati ntervju dok se ne upoznate s radom tvrtke.
- Da, jer sam o IGH čula kao o respektabilnoj i vrlo uglednoj kući, ali naravno da nisam htjela davati izjave dok ne vidim gdje sam uopće, kakva je ta kuća i tko su ljudi u njoj, jer ljudi su u svemu najvažniji. Kroz ova tri tjedna upoznala sam strukturu tvrtke kroz zavode, regionalne centre, bila sam i na prvom Poslovnom vijeću. Dobila sam viziju sveukupne djelatnosti kuće i obima posla koji je zbilja golem. Upoznajem se s ljudima, njihovim poslovima i potrebama kako bih mogla stvoriti u glavi sliku o tome kako formirati odjel za ljudske potencijale, što je moj posao ovdje.

BERNARDICA JURETIĆ s Ivanom Pavlom II. u Rimu i s roditeljima i bratom i sestrom kao djevojčicaBERNARDICA JURETIĆ s Ivanom Pavlom II. u Rimu i s roditeljima i bratom i sestrom kao djevojčicaNacional: Koliko su različiti inženjeri od ljudi s kojima ste do sada najviše surađivali?
- Ljudi koje ovdje susrećem su većinom građevinari ili arhitekti, dakle stručnjaci konkretnih zanimanja. Kod njih nema velikog filozofiranja, za njih je dva i dva četiri, vrlo su konkretni, s jasnim ciljevima i stavovima, što mi se izuzetno sviđa jer ne volim preveliko teoretiziranje.

Nacional: Kako je gospodin Radić uopće došao na ideju da vas pozove u tvrtku?
- Naše dugogodišnje poznanstvo, kao i suradnja na nekim projektima sigurno su bile reference i za ovakav iskorak. Pitao me jednom prilikom što bih voljela raditi i rekla sam mu da je moj san imati svoj privatni starački dom, no znam da to neću moći jer sam sama i ne želim ulaziti u tako velike troškove. Nakon nekoliko dana nazvao me i rekao: “Nisam nikad razmišljao o tome, jer te nisam nikad vidio ni u čemu drugom osim u drogi, ali kad smo se neki dan sreli palo mi je na pamet - zašto ti ne bi došla kod mene kao pomoćnica direktora za ljudske resurse.” Zamolila sam ga da mi da vremena. Razmišljala sam i odlučila da ću, ako se moj ured ne bude imenovao u središnji ured, što sam tražila kako bismo imali više ovlasti, prihvatiti ponudu. Vagala sam sve argumente za i protiv. Drogom sam se bavila 20 godina i prije svega bilo je šteta više ne koristiti to moje iskustvo, pogotovo zato što sam taj posao zaista voljela i imala sam karizmu u tome. No, time se mogu baviti i volonterski. A i bio je posljednji trenutak ako sam željela nešto mijenjati u životu.

Nacional: Kad kažete da vaš ured nije bio središnji, kome ste zapravo bili podređeni?
- Ured je osnovan na temelju Zakona o drogama, a postoji uredba o osnivanju ureda koja točno propisuje nadležnosti ureda. Zapravo, ured je čisto koordinativno tijelo. A ljudi to ne znaju, nego očekuju da ti možeš sve jer si Vladin ured. No, takav ured, primjerice, nema ovlasti sam predlagati zakone već samo koordinira odnose između Vlade i ostalih državnih i nevladinih institucija.


BERNARDICA JURETIĆ s članovima zajedniceBERNARDICA JURETIĆ s članovima zajedniceNacional: Što biste mogli napraviti da ste bili samostalniji?
- Prije tri godine smo, recimo, napravili prijedlog Zakona o terapijskim zajednicama, no nismo ga bili ovlašteni predložiti mi nego je to išlo preko Ministarstva zdravstva. Ali ministar je odlučio da ipak neće ići s tim zakonom, nego da će se izmijeniti zakon o socijalnoj skrbi. U tri godine još nije donesen pravilnik o terapijskim zajednicima.

Nacional: Koliko država izdvaja novca za borbu protiv ovisnosti?
- Mislim da se taj iznos svake godine povećava, ove je godine, ako se ne varam, negdje između 56 i 58 milijuna kuna.

Nacional: Je li se broj ovisnika smanjio?
- Broj novoregistriranih ovisnika je u stagnaciji i smanjuje se u odnosu na one koji su već u sustavu i traže liječenje. To se ne može reći za konzumente koje ne možete imati pod kontrolom. Pogotovo tinejdžere kod kojih je u porastu konzumiranje alkohola, cigareta i sintetičkih droga, marihuane i sredstava za smirenje.

Nacional: Profesor Slavko Sakoman optužio vas je da unatoč izdašnim financijskim sredstvima i podršci potpredsjednice Jadranke Kosor ništa niste napravili.
- To je ista priča koju i ja i hrvatska javnost slušamo već godinama, ali dovoljno je samo otići na web stranicu Vladina Ureda i pročitati Uredbu o osnivanju Ureda, gdje se vidi koji su naši zadaci, kao i pročitati naša izvješća Saboru. Nažalost, zemlje koje su puno razvijenije i koje puno više ulažu u prevenciju ovisnosti, nemaju ništa bolju situaciju. Naravno da ne možemo reći da nećemo ništa raditi kad ni drugi nisu ništa postigli, nego da se može i treba još više raditi.

JURE RADIĆ, direktor Instituta građevinarstva HrvatskeJURE RADIĆ, direktor Instituta građevinarstva HrvatskeNacional: Jeste li na neki način ljuti što ste bili primorani otići? Jeste li otišli iz prkosa?
- Nije to bio ni prkos ni ljutnja. Osjećala sam se neiskorištenom jer sam mislila da se može više. Smatram da se politika borbe protiv droge doista treba voditi s jednog mjesta.

Nacional: Jeste li ikad prepoznali kod neke osobe iz javnog života ili politike da je pod utjecajem droge?
- Nažalost, ima osoba iz javnog života koje su pod utjecajem droga, među političarima na nekom javnom nastupu nisam to vidjela, osim što se tu i tamo moglo primijetiti da je netko pod utjecajem alkohola. No, javna je tajna da se neke estradne zvijezde drogiraju. Ono što je meni tu čudno je da se takvoj osobi, koja je evidentno pod utjecajem droga, dopušta javni nastup, pogotovo ako taj nastup prenosi državna televizija. Da imam dijete i da moje dijete gleda na televiziji koncert nekoga tko je drogiran? Ne negiram nikome pravo da se drogira, to je njegov privatni život, ali nema pravo reklamirati se kao neki potencijalni idol. Jer, čim je netko ekstravagantniji, tinejdžerima je privlačniji. Što je njima Gibo? Kakav je on uzor, premiran je, pjeva predosadne pjesme, njima treba netko tko je cool, ludilo, što bi rekli u Splitu.

Nacional: Tko su bili vaši idoli?
- Bilo je to posve drugo vrijeme, festivali, slušali smo pjesme Mile Hrnića, Tomislava Ivčića, Olivera, Zdravko Čolić je bio popularan. Imali smo bilježnice s pjesmama koje smo pjevali u autobusu na putu do škole. Bio je to potpuno drugačiji način zabave, života. Kada sam išla u srednju školu, svaki dan sam u 10 sati navečer morala biti doma.

Nacional: Prva dva razreda srednje škole pohađali ste u Brodograđevnom centru u Splitu. Kod koga ste ondje živjeli?
- Kod kumova, susjeda sa sela koji su nam ujedno bili i kumovi. To je bilo od 1978. do 1980. Poslije sam otišla u srednju medicinsku školu u Dubrovnik, gdje sam dvije godine živjela u samostanu kod časnih sestara. Nakon toga sam otišla u novicijat u Žrnovnicu, što je bliža priprema za redovništvo. Časna sestra sam postala s 21 godinu.
Dijete 'obične' obitelji

Nacional: Vaši roditelji, posebno otac, nisu se slagali s vašom odlukom o odlasku u samostan.
- Da, govorili su mi da će me se odreći, pa sam pobjegla. Želja mi je bila upisati medicinsku školu, a kako su u Splitu već prošli upisi, otišla sam u Dubrovnik i tamo se upisala.

Bernardica Juretić nije se nikad udavala, a za sebe kaže da je trenutačno 'sretno slobodna'Bernardica Juretić nije se nikad udavala, a za sebe kaže da je trenutačno 'sretno slobodna'Nacional: Kakva je bila materijalna situacija vaše obitelji, budući da je samo vaš otac radio, a bilo vas je troje djece? Bi li vam oni uopće mogli priuštiti daljnje školovanje da niste otišli u časne?
- Moja obitelj je bila prosječna. Samo je otac radio, ali je dosta mlad morao otići u mirovinu jer je bio bolestan. Radio je u onoj famoznoj tvornici karbida i ferolegura u Dugom Ratu, gdje je mnogo radnika dobilo različite vrste tumora jer u to vrijeme nije bilo zaštitnih filtera. Moj otac je umro mlad od karcinoma mozga. Ali, imali smo strica u Njemačkoj koji nije imao djece, tako da nas je zapravo on financirao. Ništa nam nije nedostajalo, dapače, susjedi su znali reći da smo najurednija i najljepše obučena djeca u crkvi. Stric nam je uvijek slao pakete i novac. Čak sam se bavila mišlju da nakon osmog razreda odem k njemu u Njemačku, ali njemu je tek bila umrla žena, a ja sam bila curica od 15 godina i nije se osjećao spremnim preuzeti brigu o meni, jer je cijele dane radio u svom frizerskom salonu. Rekao mi je da, ako budem željela, dođem nakon završene srednje škole. No, da nisam otišla u samostan, mislim da bih završila samo višu medicinsku školu jer sam uvijek voljela raditi uz bolesnike. Kada sam u Rimu magistrirala psihologiju, magisterij mi je bio na temu “Oboljeli od AIDS-a sa psihološkog gledišta”, dok je tema diplomskog bila “Smisao ljudske patnje u svjetlu logoterapije”.

Nacional: Čime se bave vaši brat i sestra?
- Brat je oženjen, ima troje djece i radi na brani Pranjčević, a sestra je udana, isto ima troje djece, ali je domaćica. Ona živi četiri kilometra od mame, a brat živi u istom selu gdje i mama. Često odlazim ondje vikendom.
Ljudi se vole baviti tuđim životima

Nacional: Kako vas, s obzirom na vaš burni život, doživljavaju ljudi u vašem selu?
- Kada dođem doma, najčešće sam u kući sa svojom rodbinom. Moje selo Srijani je veliko, a ja potječem iz zaseoka Radovići. S drugim ljudima obično se vidim nedjeljom u crkvi, tada se pozdravimo, ali nema tu nekih velikih kontakata. Što tko misli o meni, nikad me nije zanimalo, osim za osobe do kojih mi je stalo. A znate kakvi su ljudi, kako se ne bi bavili sobom i svojim životima, bave se tuđim. Jer, o sebi sam čula i saznala stvari, što iz medija, što “iz sela”, koje čovjek ne bi mogao ni pomisliti.

Nacional: Na forumu ima priča da ste bili zaljubljeni u srpskog pilota koji je poginuo u školi JNA, pa ste zato otišli u časne.
- Možete misliti. Imala sam jedno vrijeme fascikl, koji sam nazvala biseri, gdje sam stavljala razna pisma, razglednice, od bračnih ponuda do poruka tipa “Sveti duh je rekao da ste vi prava osoba…”, stvarno raznih gluposti. Ima osoba koje su patološki slučajevi pa se hrane time da govore “Znam Bernardicu” ili “Bio sam s Bernardicom”. Ja sam toliko “rodbine” upoznala kad sam se počela baviti ovim poslom, a vidim već sad i ovdje da su me neki počeli zvati. Jer ljudi imaju razne interese. Zato kažem, neka priča tko što hoće. Komentiraju me najčešće oni koji nisu sa mnom ni kavu popili. Ako to ljudima pričinja zadovoljstvo, neka se zabavljaju.
Zahvalna tema za tabloide

Nacional: Jedan od najčešćih komentara je i taj da ste udani, a kao suprug spominjao se vaš bivši suradnik iz terapijske zajednice u Banjoj Luci, Tibor Danelišen.
- Nikada se nisam udavala. Sretno sam slobodna. Bilo je priča da sam imala djece još dok sam bila u samostanu. Jedno vrijeme su za svakog muškarca s kojim bih se pojavila pričali da mi je dečko. Jednom je čak tjednik Story objavio moju sliku s jednim poznanikom i napisali su “Bernardica sa svojim odabranikom i njegovim unukom”. Prvo, to nije bio moj odabranik nego prijatelj, a drugo, to nije bio njegov unuk nego sin. A prije toga su bili objavili sliku s Danijelom, čovjekom s kojim sam neko vrijeme stvarno bila.Ja jesam imala dvije kratke veze otkad sam izišla iz samostana, ali ništa ozbiljno i nikad se nisam udavala. Nisam imala razloga ništa tajiti, ali ni pričati o tome. Da imam vezu, rekla bih da imam vezu i ništa više ni manje. To je moja privatna stvar i ne vidim zašto bi to hrvatsku javnost trebalo zanimati. Sada mogu reći da već godinu i pol nisam u vezi i sretno sam slobodna.

Nacional: Jesu li muškarci prema vama imali odmak ili strahopoštovanje zbog toga što ste prije bili časna sestra?
- Ne, ja mislim da to većinu muškaraca, što bi rekli zdravohrvatski, “golica”. Ali, mislim da muškarci prije svega o meni jako malo znaju. Jer, ljudi me poznaju iz javnog života, što iz novina, što s televizije, a ja naravno nikad nisam gostovala u emisijama zabavnog sadržaja gdje bih se mogla zezati i smijati, nego u emisijama gdje se pričalo o vrlo ozbiljnoj problematici. Osim mojih pravih prijatelja, jako me malo muškaraca privatno poznaje. Muškarci kada vide čvrstu, stabilnu, samostalnu i samosvjesnu ženu, boje se. Neki svjesno, neki podsvjesno. Oni koji bi mi možda i prišli, negdje su pročitali da sam u vezi ili udana. I sad znam upoznati neke ljude koji me pitaju: “Zar vi niste udani? Pa pisalo je”. Ljudi imaju krive percepcije. Ali, ako pravi bude suđen, doći će. Ako ne bude, ja nisam ni frustrirana ni nezadovoljna što ga nema. No, danas, pogotovo u određenim godinama, teško je naći zrelu, normalnu osobu. Ljudi u 40-im, 50-im godinama iza sebe imaju teška iskustva i probleme.

Nacional: Tražite mlađeg?
- Ne, ne bih nikad, možda dvije, tri godine, ali ne više od toga. Jer, muškarci i inače psihološki sporije sazrijevaju od žena, a ne bih trpjela da budem nekome velika mama. Ipak sam ja čitav život vukla sama, za druge, i onda kad bih bila s nekim privatno, taj netko bi trebao biti jači od mene ili barem kao ja. Mora biti i duhovno i intelektualno snažan, ne mislim da mora imati doktorate, nego mora biti čvrsta i jaka osoba.

Nacional: Možete li tako realno rezonirati kad se zaljubite?
- Nisam lako zaljubljive prirode. Možda je to zato što sam naučila analizirati ljude, profesionalna deformacija. Kao što mi je rekao jedan moj prijatelj: “Ti uplašiš muške. Ideš s tisuću pitanja”. A ja jednostavno ne idem šarmerski koketirati, nego sam vrlo direktna, dapače, možda puno oštrija nego što sam zapravo. Vjerojatno zato da odmah napravim selekciju. Ako se ne uplaši, super, ako se uplaši, gotovo, nemamo što pričati. Izdresirala sam se da mi je mozak očito jači nego emocije pa odradi taj prvi dio posla.

Nacional: Jednom ste rekli i da osoba s kojom biste bili mora biti slobodna i ne smije biti svećenik. Što ste time mislili?
- Zapravo, netko tko je već vezan nekim sakramentom i ne može se vjenčati u crkvi. Dakle, netko tko je razveden, a bio je vjenčan u crkvi i nije dobio razrješenje braka ili netko tko je bio svećenik, a nije dobio razrješenje iz Vatikana jer je to jako teško. Ne bih pristala s nekim živjeti u divljem braku. Stalo mi je do toga da mogu ići na ispovijed, na pričest, na sve sakramente. I kad bih ušla u ozbiljnu vezu, a naknadno shvatila da se s tim čovjekom ne mogu vjenčati u crkvi, prekinula bih. Ne mislim da je to samo forma, obitelj je više od papira. Po svom uvjerenju sam vjernik, katolik. Katolička crkva ima takve norme, takva pravila i zakone. Može se diskutirati o tome koliko je to pošteno prema nekome ili nije, ali to je tako. I znam da ne bih mogla živjeti s nekim na takav način. Ne mora to nitko znati, mogu ja živjeti u drugoj župi, u drugoj zemlji, gdje nitko ni ne zna da mi nismo crkveno vjenčani. Ali znam ja. I ne mogu glumiti, ići na ispovijed i na pričest, a znam da ne mogu. Nema ti većeg suca i goreg od vlastite savjesti.
Savjest - najveći sudac

Nacional: Jeste li ikad imali nemoralnih ponuda od oženjenih muškaraca ili čak svećenika?
- Ne. Još dok sam bila u samostanu, znali su me ljudi pitati jesu li mi se ikada udvarali svećenici. Svi su ljudi od krvi i mesa, ali ja stvarno nikad nisam imala takvo iskustvo, pa ni sad. Vjerojatno to ovisi o tome kako se žena postavi. Ja imam neke svoje životne principe, uvijek sam ih imala. Za mene oženjeni muškarac nije muškarac.

Nacional: Ispovijedate li se samo kod jednog svećenika?
- Uglavnom, osim ako ne idem u neko svetište. Imala sam i prijatelja svećenika kod kojeg sam se ispovijedala u Italiji. Nema tu nekih velikih tajni, ali njegujem taj sakrament. Jer, ako se odviknete, a vrlo je lako i jednostavno odviknuti se, onda vam više ne pada na pamet. Ljudi znaju reći kako neće ići na ispovijed jer nisu ništa zgriješili. Nisam nikoga ubio, nisam ukrao, što ću se ispovijedati. Tako ljudi razmišljaju.

Nacional: Jeste li se u vrijeme dok ste bili časna sestra znali boriti sa svojim emocijama, krizama?
- Cijeli život je rad na sebi. Sretna sam što sam u samostanu imala odgajateljice, osobe koje te prate u pripremnim fazama, koje su bile vrlo normalne, razumne i pametne žene koje te znaju pripremiti na život, protumačiti ti određene situacije i naučiti te da, kada nastane neki problem, tražiš rješenje. Ja nikad nisam naišla ne neke teže situacije, da me nešto frustriralo, uznemiravalo. Jer, morate biti svjesni čega se odričete i zbog čega. Kada imate cilj, kada imate smisao, onda znate i zašto ste nešto napravili. Problem nastaje kod ljudi koji izgube smisao.

Nacional: Obično ljude koji to nisu proživjeli zanima na koji se način zaređeni ljudi bore protiv nekih svojih fizičkih potreba, kako ih suzbijaju.
- Kad o nečem ne razmišljate, ako nešto ne prakticirate, onda vam to ni ne nedostaje. Nedostaje vam nešto na što ste navikli. Jer, postoje tri zavjeta koji se polažu, čistoća, siromaštvo i poslušnost. Ako živite čistoću, ako ne razmišljate o tome, ako misli okupirate nečim drugim, usmjerite pažnju na nešto drugo, onda vam to ni ne pada na pamet. Ali, ako čitate samo literaturu ili gledate filmove koji se bave seksom i pornografijom, a još ste pritom nezadovoljni svojim zvanjem, normalno da ćete upasti u krizu. Ali ako ste svoj život usmjerili tako da za sve što ste si uskratili imate kompenzaciju, onda vam ništa ne nedostaje. Ako Bog od tebe nešto traži, onda ti da i milost da to možeš izdržati. Meni ni u jednom trenutku nije nedostajao ni partner, ni seks, ni djeca, ni bilo što drugo. Niti sam zbog toga izišla iz samostana. Ne osuđujem one koji ipak shvate kako ne mogu živjeti bez određenog stila života, svaka čast. Poštujem to, skidam kapu. Ne želiš sjediti na dvije stolice. Svaki je život častan. Nije ništa časniji život jednog svećenika ili redovnice, nego što je život jednog bračnog partnera. Nije bitno što si, nego kako živiš to što jesi.

Nacional: Jeste li otišli iz samostana zbog razočaranja u neke crkvene strukture?
- Ne, ali budući da je od tog perioda prošlo sedam godina, ne bih se ni vraćala na to. Rekla sam samo, kad nisam zadovoljna - mijenjam. Bile su razne okolnosti, možda čak i subjektivne. Sada bih možda postupila drugačije u nekim situacijama. Jer, budete iscrpljeni, umorni, nemate možda snage neke stvari dobro prosuditi niti se uhvatiti u koštac s njima. To nije linija manjeg otpora, ja sam dobro razmislila prije no što sam napravila to što sam napravila. I nemam nikakve gorčine ni prema kome, niti sam se s nekim sukobila. To je bila moja osobna odluka, a bi li je sad ponovila, ne znam.

Nacional: Jeste li ikada bili ljuti na Boga ili se pitali zašto je baš moralo biti tako?
- Ja se prije svega molim Duhu Svetome da me prosvijetli, da znamo i ja i ljudi s kojima radim donijeti ispravne odluke, da nas na neki način izvede na pravi put. Svi mi imamo krize vjere, pogotovo dok smo mlađi. Ako se nekom dragom nešto dogodi, pitamo se: “Bože, zašto”. Ali vjerujem, koliko god je u nekom trenutku teško nešto prihvatiti, ako je Bog tako htio, onda i postoji neki razlog za to. I mnogo puta sam tek nakon nekog vremena, iako je situacija bila bolna i iako bih je ja sasvim drugačije tumačila u tom trenutku, otkrila i bila spremna shvatiti kako je tako trebalo biti. Trebaš imati dovoljno vjere i strpljenja. A ja sam po prirodi takva da želim sve odmah riješiti, sve odmah znati. S godinama sam se, doduše, istrenirala, ali strpljivost u tom kontekstu mi nije bila vrlina. A onda, kad prođe neko vrijeme, shvatim da je dobro što nije bilo onako kako sam ja htjela. Imate osjećaj kao da vas je netko vodio, neki unutarnji glas jači od razuma.
Božji znak

Nacional: Hoćete li i ovu novu životnu promjenu u 45. godini, moći tek naknadno evaluirati?
- Vjerujem da je to sve na neki način Božja volja. Bog sa svima nama ima svoj plan. Pitanje je koliko pustimo da nas on vodi. Kad sam dobila ponudu za ovaj posao, ne samo da sam razmišljala, nego sam se stvarno i molila. Rekla sam: ”Bože, ti znaš da ja volim i razumijem posao koji radim. Ako me ti želiš u tome, daj da se nešto promijeni, daj mi neki znak. A ako misliš da sam ovdje dala dovoljno i da me trebaš na nekom drugom mjestu, opet mi daj znak da prepoznam i da se odlučim, da se maknem.” Netko će reći, lakše ti je, umjesto da preuzmeš sama odgovornost, da odluku prebaciš na Boga. Ali, netko tko vjeruje i tko je jednom to osjetio u svome životu, može to prepoznati.

Nacional: Kakvi su ti znakovi?
- Jednostavno se poslažu stvari. Nema tu da će vama sad netko to napisati. E, kada bi Bog pisao poruke, to bi bilo idealno. Ali takvu komunikaciju još nemamo.

Radi višeg cilja

"Kad sam položila zavjete, znala sam da se ne mogu udati i imati djecu. To nije jednostavno. Ali znala sam da to radim radi višeg cilja, da ću imati puno veću obitelj, puno više djece, da će me ispunjavati kao što bi možda i moja djeca. I tako se ponašate, tako živite, tako radite i ni u jednom trenutku nisam se osjećala neispunjenom", rekla je Bernardica Juretić o životu u samostanu.

Bernardica Juretić

Rođena 18. kolovoza 1963. u
Srijanima kod Omiša
1978. upisuje Brodograđevni školski centar u Splitu
1980. upisuje Medicinsku školu u Dubrovniku i stanuje kod časnih sestara
1984. zaređuje se u redu ančela i radi kao medicinska sestra u
Njemačkoj dvije godine
1986. upisuje studij psihologije na Papinskom selezijanskom sveučilištu u Rimu
1990. magistrirala psihologiju u Rimu, započinje djelovati na programu suzbijanja narkomanije u Splitu i osniva zajednicu Susret
1991. - 1998. na njezinu inicijativu otvorene tri terapijske zajednice za muškarce (u Cisti Velikoj, u Paučju i Ivanovcu), ženska kuća na Čiovu i tri savjetovališta (Split, Zagreb, Đakovo)
2001. otvorena kuća kod Banje Luke i savjetovalište, krajem godine napustila je redovničku družbu
2003. postaje predstojnica Vladina ureda za suzbijanje zlouporabe opojnih droga
2008. 7. srpnja počinje raditi kao pomoćnica direktora za upravljanje ljudskim potencijalima u IGH

Poziv građevinskog magnata-Donator i prijatelj

Nacional: Otkad seže vaše poznanstvo s Jurom Radićem?
- Znamo se još otkako je bio ministar razvitka i obnove. Pomagao je zajednici Susret i u izgradnji Centra terapijske zajednice Paučje i Ivanovac. Dok je bio u upravi IGH, umjesto rokovnika i drugih božićnih poklona koje je firma darivala poslovnim partnerima, odlučili su nam za taj iznos pokloniti dva šlepera građevinskog materijala s kojim smo podigli novi dio kuće u Cisti Velikoj. Kad je postao direktor IGH, predložio je da dođem u tvrtku za njegovu pomoćnicu za ljudske potencijale. Nisam odmah pristala, između ostalog i zato što je bila izborna godina.
Ne bi bilo u redu radi uvažavanja Vlade, ali i zbog mog nasljednika koji bi se našao u nezgodnoj poziciji kada bi na to mjesto došao neposredno prije izbora.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika