Renato Baretić Renato Baretić, pisac romana "Osmi povjerenik" i "Pričaj mi o njoj", autor je i vrsnih fotografija koje će od 6. kolovoza pod naslovom "Brodske linije" biti izložene u sklopu Splitskog ljeta.

Zašto ste počeli fotografirati brodove?
- Često sam plovio, više zbog posla, manje zbog gušta. I ako gledate, morate uočiti čudne geometrije na brodovima, oštre kuteve koje stvara konstrukcija broda, sunce koje stvara sjene, linije koje su nastale i na derutnom kaiću i na najvećem trajektu ili jedrilici. To je čudan spoj stvarnog koje se pretače u apstraktnu formu, pravilnog i nečeg što odskače, upozorava, ali ne kvari tu pravilnost. Postavio sam pitanje zašto te usputne zapise s putovanja ne bi fotografirao. Kada sam pregledao dvijestotinjak učinjenih, shvatio sam da imam desetak zanimljivih fotografija koje me ne bi bilo sram pokazati. Dva tjedna sam skupljao hrabrost upitati Feđu Klarića, koji je direktor Foto kluba Split, može li se to izložiti. Na pameti mi je bila izložba u jednom tjednu skrivene veljače, u nekom trenutku zimskog predaha. Feđa je prihvatio prijedlog. Šokirao sam se kada sam vidio kada je određen termin izložbe usred Splitskog ljeta. To još više povećava tremu.

Zašto na fotografijama nema ljudi?
- Zato što su brodovi isti ka i ljudi, davno je rekao Toma Bebić. Na mojim fotkama nema ljudi, osim na jednoj jedinoj gdje je ljudsko biće, moja kći Kata. Moju kći Katu snimio sam dok je skakala s jednog broda kojemu je prvo ime bilo "Kairos". I meni se posrećilo, u tom sretnom trenutku uhvatio sam more koje se oko nje diže kao plašt, upravo u trenutku dok guzom upada s broda u more.

'Kod zubara'Sve što radite, pišete ili snimate ima veze s morem?
- Sve su fotke nastale na putovanjima prema nekom od otoka ili na nekom od otoka. Deset godina me držala ta opsjednutost plovidbom i jedrenjem. Malo sam se ohladio. Sanjarim i dalje o svojoj jedrilici, iako znam da je prekomplicirano brinuti se o još jednom članu obitelji. Nedavno sam prvi put bio u selu Baretići, iznad Crikvenice, otkud je moj djed otišao u Zagreb. Nikada ništa tamo nismo imali. Selo je iza dva brda, ali između njih, iz Baretića se vidi more. I to me silno razveselilo. Eto, objasnio sam sam sebi, zašto me tako vuče more i zašto sam se iz Zagreba doselio u Split. Ali nisam postao “morski čovik”. Volim more, ali na njemu sam amater, kao i u fotografiji.

Je li na vaš fotografski odabir utjecala pripadnost pokretu “Otoče, volim te” i utjecaju Zorana Franičevića?
- Izložbu ću posvetiti nedavno preminolom prijatelju i kolegi, novinaru Zoranu Franičeviću. S njim i s ekipom iz pokreta “Otoče, volim te “proživio sam neke od najljepših trenutaka u životu.

Sjećate li se prve fotografije?
- Prva fotografija koja mi je dala poticaj dogodila se na drvenom brodu "Saracena" Čede Perića. Bio je to odraz stražnje kabine u busoli koja mu stoji okomito. Sve je u toj leći bilo iskrivljeno, čak i palci za koje se vežu konopi. Počeo sam tražiti zanimljive linije. I na mnogim drugim brodovima, na trajektima, u lukama, u Starom Gradu na Hvaru, u Visu, Betini, u Murteru.

I uvjerili ste se da su “brodovi isti ka i ljudi”.
- Svaki brod ima svoju biografiju, fascinantne epizode, karakterne osobine nalik ljudima. Znao sam da je fotografski život težak, ali sada sam se u to i sam uvjerio. Za fotografiju s posebnim motivom treba jako puno muke i znanja koje ja nemam. Učio sam metodom pokušaja i pogrešaka. U obradi fotografija sam se trudio raditi s aparatom za razvijanje na klasičnom filmu - kadriranje, izoštravanje ili ublažavanje oštrine, bez photoshopa. Želio sam da ostane nešto staromodno.