Samo dan prije intervjua s dragom prijateljicom, HTV-ovom urednicom i novinarkom Lamijom Alečković, ali i pobjednicom prošlogodišnjeg HTV-ova showa "Zvijezde pjevaju“, naručim ja nescaffe u kafiću u centru Splita i konobaru izričito dam do znanja da ga dobro promiješa. Umjesto tečnog napitka, kava je bila prepuna grudica veličine knedli od griza pa sam ga bez pardona vratila natrag. Bez isprike, konobar mi je, nervozan od južine, odgovorio: "A dobro, gospođo, di bi ja stiga kad bi svima miša kavu?“ Upravo nešto slično dogodilo se i mojoj sugovornici, samo u Zagrebu, gdje ju je konobar napao jer mu je za kavu dala dvjesto kuna u jednoj novčanici. A razlog zašto sam baš ovo stavila u uvod je taj što su upravo, kako sama tvrdi, ovakve situacije bile ono što joj je najviše nedostajalo tijekom devetomjesečnog boravka Lamije Alečković na novinarskoj stipendiji u Americi.
EXTRA: Kažete da su vam ovakve situacije bile nedostatak u Americi. Kakva ste vi to osoba ako vam je to nedostajalo?
- Prva tri mjeseca prezirala sam Ameriku i sve što ona predstavlja. Nikako se nisam mogla naviknuti. Sve je potpuno drugačije. Toliko me iritirao njihov sustav da sam mislila da ću poludjeti. Apsolutno sve je određeno pravilima i, što je najbolje, svi se toga drže. Vozači voze točno onoliko koliko je propisano. Na pješačkom prijelazu puštaju i goluba da prođe, a kamoli ne pješaka. Tamo nitko ne pije kavu sat vremena u kafiću. Jako su savjesni i svaka minuta im je iskorištena. E, sad zamislite mene koja sam odrasla u Hrvatskoj: odjednom se nađem u prašnjavom El Pasu, gradu na meksičkoj granici gdje sam boravila prva tri mjeseca i gdje apsolutno sve funkcionira kako treba. No, na svu sreću, čovjek je sklon prilagodbama pa sam se i ja prilagodila nakon devet mjeseci. Tamo si manje komotan, ali imaš mogućnosti. Kad sam odlazila, sve mi se sviđalo i tek kad sam došla u Hrvatsku shvatila sam kako je lijepo ići preko zebre i ne misliti na to hoće li te koja budala pokupiti. Tamo, recimo, sve funkcionira na osnovi maila, štede vrijeme i ne troše telefon. Ovdje mi vrate mail za pet dana. Sva su vrata otvorena uz malo truda. Istina, svi su izvještačeno ljubazni, ali bar ti nitko ništa neće obećati ako to ne može sto posto napraviti. Tamo ne moram slušati nervoznog konobara dvije minute kako me napada jer nema sitno da mi vrati.
EXTRA: Zašto ste uopće odlučili otići u Ameriku?
- Ne znam je li to u meni bio neki nemir ili trenutak zasićenosti. Jednostavno sam trebala promjenu koja je rezultat ustaljenog tempa na televiziji. Informativni je program ono što sam oduvijek željela, ali smatram da uvijek treba na ovaj ili onaj način kontinuirano učiti nešto novo. Došlo mi je da nešto napravim sa sobom, razmišljala sam i o magisteriju, ali dogodila se stipendija.
EXTRA: Kako ste je dobili?
- Posve slučajno sam poslala prijavu u američku ambasadu jer sam čula da imaju stipendiju na kojoj su već bile neke moje kolege. To je bila jedina prijava koju sam poslala jer je taman krenuo show "Zvijezde pjevaju“ pa ih više nisam ni slala. Nazvali su me za mjesec dana da dođem na intervju i u tom trenutku u glavi nisam bila spremna da idem nekamo. Ali, došla je baš u pravom trenutku.
EXTRA: Bilo je to u trenutku kad ste bili medijski najeksponiraniji.
- Čitav svoj život sam htjela da me ljudi percipiraju kao ozbiljnu novinarku i na kraju sam završila kao netko tko pjeva u zabavnom showu i zbog toga sam postala zanimljiva medijima. Došla sam u situaciju da je moj rad na televiziji bio popraćen kod nekih ljudi, ali ne toliko široko. Bilo je to teško razdoblje za mene jer navečer su me gledali kako izvještavam o mrtvima u Bagdadu, a subotom kako pjevam. Nisam se baš snašla. Da me ne biste krivo shvatili, nije to bilo ništa negativno, ali nisam željela za novine davati intervjue kao netko tko je dva mjeseca svaku subotu u showu. Nikada nisam voljela da me mediji etiketiraju kao zvijezdu jer ja to nisam i taj mi je odlazak u Ameriku bio svojevrstan bijeg, u kojem ću još više uložiti u sebe, a po povratku uloviti taj trenutak pažnje i pokazati tko sam.
EXTRA: Uvijek se želite predstaviti kao jako ozbiljna žena, a s druge strane, koliko čujem, redakcija - kad ste vi u njoj - izgleda kao raspjevani cirkus.
- A, pa čula sam ja da i vi pjevate u redakciji, samo ne istu glazbu kao ja. Na svu sreću, u redakciji Vijesti na Drugom uvijek je bila odlična atmosfera. Istina je da volim kad trešti glazba, ali takva je ekipa da svi to volimo i nikome ne smeta. Kod nas je kao na baščaršiji, trese glazba i naručuju se ćevapi, a cijelo vrijeme se radi. Ima li ljepše od toga da radite, a nemate osjećaj da radite? Mi smo svi zadovoljni rezultatom na kraju dana, a nismo se iscrpili.
EXTRA: Iz El Pasa ste nakon tri mjeseca tražili premještaj u Knoxville, na drugo sveučilište. Zašto?
- Kad sam došla u El Paso jako sam se veselila jer sam mislila da ću doći u pravi Teksas. A kad tamo - ničega. Veselila sam se teksaškom naglasku, no s obzirom na to da je to grad na granici s Meksikom, svi pričaju španjolski, a ne engleski. Odabrala sam tri predmeta u semestru, no na tom sveučilištu je bio program koji je namijenjen studentima i ljudima koji nisu dugo u struci. Ja od tog fakulteta nisam imala neke velike koristi. Stoga sam se orijentirala na seminare i radionice diljem Amerike, a usput sam tražila i premještaj u Knoxville jer je jače sveučilište što se tiče televizijskog praktikuma, a to me najviše zanimalo.
EXTRA: Niste imali sreće ni s cimericom u El Pasu.
- Pa, bio je to neobičan suživot. Bila je to djevojka iz Kraljeva do koje ja nikako nisam mogla doprijeti pa sam se na kraju prestala i truditi. Kad sam shvatila da je između ostalog frižider podijelila na dvije polovice, moju i njezinu, postalo mi je jasno da nemamo puno zajedničkog. No, u Knoxvilleu je bilo super, cimerica mi je bila jedna Makedonka i dobro smo se slagale.
EXTRA: Nekako imam osjećaj da niste baš prezadovoljni tom stipendijom.
- Dok sam bila tamo, u nekoliko situacija sam se zapitala: "Pa je li meni to stvarno trebalo?“ Činilo mi se da ništa ne napredujem, dapače, da samo stagniram. No, tek sad vidim da mi je itekako koristilo i da je štošta ostalo negdje u glavi. Ponajviše u smislu poslovne slobode. Postala sam hrabrija. Više nemam problem novinaru intervenirati u tekst, znam bolje koristiti svoje informacije i napraviti bolju najavu. Napravila sam odmak od dosadašnjeg rada.
EXTRA: Jeste li pomišljali na to da nakon povratka u Zagreb otiđete na neku drugu televiziju?
- Televizija je definitivno moj medij. Digla sam ruke od bilo kakvih ciljeva. Razmišljala sam o tome da mijenjam radno mjesto, jer u Americi je posve normalno svako malo mijenjati posao. No, kod nas je malo tržište pa sam ipak odlučila ostati tu gdje jesam.
EXTRA: Jesu li vas posjećivali roditelji u Americi?
- Bilo je stalno razgovora o tome, no nekako smo zajednički odlučili da bolje ne. Bilo je ovo moje odrastanje i dobro je što nisu dolazili.
EXTRA: Dva mjeseca prije odlaska u Ameriku započeli ste vezu s piscem Hrvojem Šalkovićem. Je li vam bilo teško otići s obzirom na to da ste se zaljubili?
- Nakon dva mjeseca veze? Okrutno će zvučati ako kažem da sam lagano otišla i nije to baš u potpunosti istina, ali što si ljudi mogu reći nakon dva mjeseca? Da li se uopće dovoljno poznaju? Ja sam samo rekla ok, dobro nam je; ako uspijemo dobro, ako ne - opet dobro, s čime se i on složio. Ja nisam bila u vezi u smislu da sam planirala brak ili zajednički život, tako da ne vidim gdje bi trebao biti problem. To je razdoblje zaljubljenosti i pustiš da se stvari razvijaju kako treba.

Cijeli intervju pročitajte u novoj Extri