Objavljeno u Nacionalu br. 665, 2008-08-12

Autor: Nina Ožegović

Interview

Mirko Kovač - istarsko utočište majstora kazališne provokacije

Mirko Kovač (70), za svoj najnoviji roman 'Grad u zrcalu' dobio je niz najuglednijih nagrada, a za Nacional govori o progonima koje je doživljavao u Jugoslaviji i Srbiji te kako je našao utočište u Rovinju

ZOV MEDITERANA Mirko Kovač sa svojom suprugom slikaricom živi u lijepoj rovinjskoj kući sagrađenoj oko 1900. godineZOV MEDITERANA Mirko Kovač sa svojom suprugom slikaricom živi u lijepoj rovinjskoj kući sagrađenoj oko 1900. godineMirko Kovač (70), književni klasik, esejist, dramatičar i pripovjedač, autor jednog od najčitanijih i najboljih romana 20. stoljeća u bivšoj zemlji “Vrata od utrobe”, te scenarist kontroverznih filmova Lordana Zafranovića “Okupacija u 26 slika” i “Pad Italije”, dobio je za svoj zadnji autobiografski roman “Grad u zrcalu” nekoliko prestižnih nagrada, u Hrvatskoj “Vladimir Nazor” i “August Šenoa” te crnogorsku “13 jul”. Ubrzo nakon objavljivanja tog “obiteljskog nokturna” u izdanju zaprešićke Frakture, nakladnika svih njegovih djela u Hrvatskoj, tiskana su mu dva nova džepna izdanja, a on je prionuo novom poslu - pisanju 20-ak biografija istarskih razbojnika iz 17. i 18. stoljeća, “jer je s prozom ‘Grad u zrcalu’ završio ciklus posvećen zavičaju”.

Kovač je rođen u Petrovićima pored Bileće u Hercegovini, i u svojim je romanima oslikavao ljude i običaje tog kraja na razmeđu Europe, Balkana i Mediterana stvorivši neke od najzanimljivijih književnih likova u bivšoj Jugoslaviji, primjerice, Malvinu i Luku Mešterevića. Međutim, njegovi likovi i opisi Hercegovine nikada se nisu podudarali sa socijalističkom ideologijom bivše zemlje, inspiraciju je pronalazio u zlu, “jer je puno zanimljivije”, a sva djela je prožeo blagim erotskim i nadrealnim elementima, te produhovljenim mislima i emocijama, no i zločestim i oporim zapažanjima te oštrim kritičkim zaključcima. Tako je već s prvim romanom “Gubilište”, objavljenim 1962. s 24 godine, došao na crnu listu književnih cenzora, koji su tu ubojitu i sumornu prozu, punu simboličkih slika, politički osudili “zbog crne slike svijeta” i “neusklađenosti s marksističkom ideologijom”. U toj prozi pronašli su drsku metaforu tadašnjeg jugoslavenskog društva, a autoru je prijetio zatvor. Sličnu sudbinu doživjela je njegova zbirka novela “Rane Luke Mešterevića”, objavljena 1971. kada mu je oduzeta srpska nagrada “Milovan Glišić”, a knjiga povučena iz knjižara i biblioteka.

Potkraj osamdesetih kao žestoki kritičar srpske politike našao se na udaru Miloševićeva režima te se 1991. sa suprugom Slobodanom Matić, cijenjenom beogradskom slikaricom čija su ulja kupovali diplomati kao statusni simbol, preselio u središte Rovinja gdje i danas živi u lijepoj, adaptiranoj kući, izgrađenoj 1900. Ima kćer Irinu, psihologinju, koja živi u Norveškoj gdje je šefica klinike. Kovač je komunikativan, topao i jednostavan, govori precizno i jasno, a svaka misao, osobito vezana uz politiku i duhovni život, pokazuje da je rezultat iskustva i dubokog promišljanja.

NACIONAL: Što vas je ponukalo da 12 godina poslije “Kristalnih rešetki”, nakon što je rukopis godinama ležao u ladici, objavite "Grad u zrcalu”?
- Roman je gotov onda kad više ne možete izbaciti iz rukopisa ni jedan redak. Dok god se može skraćivati, ne bi trebalo ići u tiskaru.


NACIONAL: Glavni lik vašeg romana je književnik koji emotivno i lucidno, bez uljepšavanja piše kroniku svoje obitelji. Koliko u romanu ima biografskih elemenata?
- Možda je najprikladniji termin “duhovna biografija” koja mora počivati na istinitoj podlozi. Čin pisanja sam po sebi pretvara stvarnost u fikciju, a istinitim događajima daje estetsku vrijednost. Moj prijatelj Danilo Kiš lijepo je rekao: “Nemam volje izmišljati”.

NACIONAL: Izjavili ste da ste roman napisali kako biste korigirali prijašnje romane u kojima se pojavljivao lik oca boema i alkoholičara. Sada ste napisali svojevrsnu odu ocu - inteligentnom i produhovljenom čovjeku.
- Ja sam u djetinjstvu imao strahovite otpore prema ocu. Sa šesnaest godina zbrisao sam od kuće i našao se u Vojvodini, potom u Beogradu. Pet-šest godina nisam uopće vidio oca, a onda sam ga posjetio u sanatoriju Brezovik kod Nikšića u kojemu je proveo nekoliko godina. Tu je bio moj oproštaj s njim. Tek kasnije počele su se vrtjeti te slike iz djetinjstva, putovanja s ocem, jer je bio trgovac i često me vodio u nabavu robe, pogotovu u Dubrovnik. Mislim da je bio otkačen, imao je mnogo prijatelja i bio je duhovit. Žao mi je što jedan detalj nisam unio u roman, a to je priča kako je u sanatoriju nabavio lako ljetno laneno odijelo, slamnati šešir i na svoju ruku otišao vlakom u Dubrovnik. Na povratku je rekao: “Morao sam posljednji put vidjeti taj grad”.

NACIONAL: Na pripovjedača je snažno utjecala njegova učiteljica Jozipa, i sama kasnije proganjana. Taj je odnos prožet i profinjenom erotikom. Kakvu su ulogu u vašem životu odigrale ljubav i erotika?

- Učiteljica Jozipa najdraži mi je lik koji sam ikada napravio. Ona je istinita osoba, utjecala je na mene, bila je iz neretvanskog kraja. Mnogo sam suza prolio za njom, jer se sjećam da su je stalno nekamo vukli i ispitivali. Nikad neću zaboraviti jednog udbaša koji joj je doviknuo na pjaci u Trebinju: “Ošišat ćemo te, kurvo, jer truješ djecu poezijom Antuna Branka Šimića.” Kada sam odrastao, kada je nestala iz mog života, sve više me opsjedala kao erotska vizija. Činilo mi se da sam u svakoj ženi tražio Jozipu. I to kao spoj duhovnog i erotskog.

S PJESNIKOM i političarem Vladom Gotovcem 1997. u RovinjuS PJESNIKOM i političarem Vladom Gotovcem 1997. u RovinjuNACIONAL: U romanu spominjete prabaku, koja je znalački pripovijedala, i djeda, čije su se mudre priče s pažnjom slušale. Vjerujete li da se pripovjedački talent može naslijediti i zašto ga zovete “bludni čin”?
- Jedna je moja prabaka bila iz Konavala, fantastično je pripovijedala o vilama, vilenjacima, špiljama u kojima žive demoni. Drhtao sam slušajući te jezive priče. Ja i danas ne mogu gledati horor filmove, niti sam ikada pročitao SF knjigu. Ne znam koliko talent ima veze s genetikom, ali od te loze Kujačića kojoj pripada i moja majka, ima nekoliko velikih umjetnika, primjerice glasoviti slikar Mirko Kujačić i veliki crnogorski i pariški slikar Dado Đurić. Što se tiče pisanja kao “bludnog čina”, ja sam to pripovjedaču stavio u usta kako bih pokazao da užitak u pisanju ima nešto od bludnog užitka.

NACIONAL: Niste opterećeni književnom i nacionalnom pripadnošću, a svojata vas i srpska, i crnogorska, i hrvatska književnost. Predrag Matvejević vas je nazvao “oskvrniteljem mitova”. Je li vam ta pozicija ugodna?
- Ne, ne, srpska me književnost ne svojata. To mi ne smeta jer neovisno od te vladajuće književne fele, u Beogradu imam prijatelje i fanove. Primjerice, za kratko vrijeme izišla su u Beogradu dva izdanja “Grada u zrcalu”, premda ondje nisam bio 18 godina. Ne razbijam mnogo glavu oko toga čiji sam pisac, ali najbolje plivam u hrvatskom moru.

NACIONAL: Što vas je u hercegovačkom miljeu najviše poticalo ili provociralo na pisanje?

- Mislim da je Márquez rekao: “Sve moje priče počinju od rodne kuće.” Meni se pokatkad čini kako će ta Hercegovina, sa svim svojim proturječnostima i razlikama, sa svojim ludilom i svojom poetikom, otići u zaborav ako barem djelić toga svijeta ne ugrabim u svojim knjigama. Poticajno je sve ono što mislimo da ćemo izgubiti.

NACIONAL: Jesu li vam Meša Selimović i Ivo Andrić najveći književni uzori?
- Andrić više od Meše Selimovića. Obojicu sam poznavao i obojica su veliki pisci. Na mene su utjecali hrvatski pisci i to u onoj ranoj fazi kada sam želio biti samo pjesnik. To su, prije svih, Tin Ujević, A. B. Šimić, Nikola Šop i drugi. Kada sam počeo pisati prozu, pomno sam proučavao Ranka Marinkovića, Dinka Šimunovića, Kaleba, Desnicu i druge.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti književne i političke klime u šezdesetim godinama kada ste zbog prvog romana “Gubilište” bili politički šikanirani?
- To je bila uredna ideološka hajka koja je potrajala gotovo godinu dana i to samo zato što su me “policajci duha” ulovili u pesimizmu. Teško se s 24 godine nositi s cenzorima koji roman tumače ideološki, i to otprilike ovako: u romanu prži sunce, ono je zlo, sunce izlazi na istoku, istok se identificira s komunizom, taj je pisac antikomunist. I najgore je što su u hajkama sudjelovali kolege pisci. Istina, neki su mi se kasnije ispričali, kao, primjerice, Vlatko Pavletić, čak me pozvao na ručak u Okrugljak. Ta ista ideološka priča ponovila se deset godina kasnije.

NACIONAL: Da, to je bilo nakon objavljivanja zbirke novela “Rane Luke Mešterevića” kada vam je oduzeta nagrada “Milovan Gišić”, a knjiga povučena iz knjižara i biblioteka. Tko je tada 1973. godine bio vaš najglasniji protivnik i je li vas takav rasplet događaja pokolebao u vašim uvjerenjima?
- Opet pisci ulagujući se političarima. Ovaj put sam ispao lučonoša “crnog vala”, mračnjak i dekadent koji ocrnjuje našu stvarnost. Srećom, postoje i oni moralni i dosljedni pisci, tako da je Predrag Matvejević napisao u Borbi oštar tekst protiv ideoloških glavosječa i doslovce me spasio.

NACIONAL: Poznato je da ste početkom devedesetih kao žestoki protivnik Miloševićeva režima napustili Beograd, prijatelje i kavane te emigrirali u Hrvatsku, u Istru.
- Pogrešno je reći da sam emigrirao. Ja sam Hrvatsku izabrao. Emigracija je za mene mučan pojam. I ne bih mogao podnijeti neko potucanje po europskim jazbinama, mučeći se s papirima, adresama i prijavama boravka. Istra je bila moj davnašnji san. I ja nisam došao u neku stranu nepoznatu zemlju, nego u zemlju u kojoj sam već živio i radio, u njoj objavljivao svoje knjige, surađivao sa svim književnim časopisima koji su to u vrijeme izlazili u Hrvatskoj, a samo za Jadran-film iz Zagreba napisao sam pet-šest scenarija. Izvođene su mi tv-drame na ondašnjoj televiziji Zagreb, pisao sam radio-drame za Radio Zagreb. Dakle, bio sam prisutan čak više od mnogih hrvatskih pisaca. Uza sve to, ja sam dolazak u Hrvatsku doživio kao povratak. Najprije, u to vrijeme, živeći u Beogradu, bio sam svjedok kakva je ondje vladala histerija, i kakva je bila glad i žeđ za uništenjem Hrvatske, pa je taj moj, metaforično rečeno, povratak bio istodobno i jedna moralna gesta. Sebi sam rekao: “Kako bude mojim prijateljima u Hrvatskoj, tako će biti i meni.”

PRIJEVODI KOVAČEVIH romana na brojne jezikePRIJEVODI KOVAČEVIH romana na brojne jezikeNACIONAL: Takvo što niste mogli sebi reći da ste ostali u Beogradu i dijelili sudbinu vaših srpskih prijatelja koji su također bili protiv Miloševića?
- Ne, nisam. Srećom, vidio sam stvari unaprijed, znao sam da se neće zadugo moći bilo što promijeniti od svega onoga što se zasniva na “srpskom kulturnom modelu”, da se poslužim tom formulacijom Filipa Davida. I bio sam u pravu. Zbilja, ondje se ništa nije promijenilo. U Hrvatskoj ipak jest. Dobro reče u jednom intervjuu moj prijatelj i kolega Vidosav Stevanović: “Danas se Koštunica preziva Tadić.”

NACIONAL: Kako ste se snašli u Tuđmanovoj Hrvatskoj i kako vas je ta sredina prihvatila?
- Bio sam odlično prihvaćen, mogu slobodno reći sa simpatijama. Ja sam u Beogradu svakodnevno imao neku nezgodu. Ili bi me netko pljunuo na ulici, ili bi mi izbušili gume na autu, a da i ne spominjem telefonske prijetnje. Pa na koncu, razbili su mi i glavu. Mojoj supruzi, koja je akademska slikarica, neki njezini kupci i kolekcionari vraćali su slike kada su saznali da je Hrvatica. Danas je lako reći da takvih luđaka posvuda ima, ali onda je to djelovalo zastrašujuće. Užasno je naći se u vrtlogu kolektivnog ludila. I ma koliko je “Tuđmanova Hrvatska” loše izgledala, nije bila ni do koljena srpskom fašizmu, jer je imala jaku intelektualnu opoziciju. Nadasve, brojnu opoziciju na čiju sam stranu i ja stao.

NACIONAL: Počeli ste pisati kolumnu za Feral Tribune. Kako je došlo do te suradnje i kako se na vas gledalo nakon vaših tekstova u tome tjedniku?
- Možda i s većim simpatijama. Nisam nikome kadio, niti sam imao potrebu dokazivati da sam veći katolik od Pape. Imao sam sreću da sam još prije dolaska u Hrvatsku bio prijatelj s Predragom Lucićem, a poslije i s Heni Erceg koju cijenim i volim. Zapravo, i meni je čudno kako sam prošao s tako malo udaraca, premda sam i ja znao nagaziti mnoge tipove i idole u našem društvenom i kulturnom životu. Istina, bile su dvije-tri škrabotine nekih piskarala koja su se očešala o mene, ali to su nevažne osobe da bi se ozbiljno uzimale i da bi se na osnovu njihova pisanja stvarala slika o Hrvatskoj.

NACIONAL: Tada ste svoj bogati srpski jezik zamijenili čistim, živim i pomalo arhaičnim hrvatskim. Koliko je to utjecalo na vaš književni izričaj?
- Ja sam i otprije pisao hrvatski. “Malvinu” sam napisao u Zagrebu negdje potkraj 1969. godine na jednom arhaičnom srpskom i arhaičnom hrvatskom jeziku. Nemam dojam da sam u jeziku nešto mijenjao. Jezik je mene mijenjao.

NACIONAL: Pokazalo se da ste neke stvari gotovo proročki predvidjeli. Primjerice, prije desetak godina objavili ste u Feral Tribunu esej o ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, u kojem ste mu na kraju poželjeli “vječitu robiju”. Kakav je na vas ostavio dojam, kako ocjenjujete njegovu poeziju i kako komentirate njegovo prerušavanje u dr. Dabića?
- Dva-tri susreta s njim bila su mi potpuno nevažna. Njegovu poeziju slabo poznajem; to što sam čitao, ne čini mi se dobrim, djeluje mi kao neka samoterapija. Mislim da je taj zločinac sada sve više literarni lik. Kada bih o njemu pisao, uzeo bih kao moto ono što je veliki i nesretni srpski pjesnik Vladislav Petković Dis pjevao o “mračnim dušama što nazvaše se patrioti”.

NACIONAL: Jedan od vaših najprevođenijih romana je “Životopis Malvine Trifković”, priča o lezbijskoj ljubavi, te sukobu Hrvata i Srba, koja je izvedena u Ateljeu 212. Kakva je recepcija vaših romana u inozemstvu?
- Taj je roman u Francuskoj imao tri izdanja, od kojih i jedno džepno, adaptiran je i izveden u Théâtre Ephéméride de Val de Reuilu u Parizu. U Švedskoj su, primjerice, moji romani imali izuzetan prijem kod kritike. Preveden je i na nizozemski, mađarski, španjolski, talijanski. Što se čitatelja tiče, ja ih običavam nazivati svojim dvojnicima. To je mali broj, ali sliče meni.

SA SUPRUGOM SLOBODANOM MATIĆ, slikaricom, u Imotskom 1975.SA SUPRUGOM SLOBODANOM MATIĆ, slikaricom, u Imotskom 1975.NACIONAL: Pisali ste scenarije za neke od najgledanijih, ali i najkontroverznijih filmova bivše zemlje, primjerice, “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”. Kakva je bila suradnja s njihovim režiserom Lordanom Zafranovićem?
- Dobra i naporna. Mi smo bili vrlo bliski, ja sam Lordana vjenčao. Nakon dugo godina sreli smo se nedavno u Zagrebu. I kao da smo se jučer rastali. On je autor koji umije zagristi velike teme, a oni koji su ga napadali, mogu se slikati.

NACIONAL: Što biste mogli, u profesionalnom smislu, istaknuti kao najvažnije što vam se dogodilo, otkako ste ovdje u Istri, u Hrvatskoj?
- Puno toga. Najprije, ovdje sam napisao dva svoja najbolja romana “Kristalne rešetke” i “Grad u zrcalu”, potpuno novu verziju romana “Ruganje s dušom”, nekoliko svojih najboljih pripovijedaka koje su ušle u knjigu “Ruže za Nives Koen”, dvije povijesne drame izvedene u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, te dvije ili tri knjige publicističkih tekstova i eseja. Jedna od njih, “Pisanje ili nostalgija”, izlazi krajem ovog mjeseca. Prikupio sam građu za knjigu biografija istarskih razbojnika iz 17. i 18. stoljeća. Otkako sam ovdje moje su knjige prevedene na desetak jezika i dobio sam neke od najvažnijih nagrada. I najvažnije, objavljivanje sabranih djela u Zagrebu, u izdanju Frakture. To je testamentarno izdanje. Ako nekad netko bude tiskao moje knjige, morat će se ravnati prema tom izdanju. Čini mi se da je to dovoljno i za dulje vrijeme od ovoga koliko sam u Istri. Pa ako hoćete i za cijeli jedan život.

Ljubav dvoje umjetnikaMirko Kovač živi u središtu Rovinja sa svojom suprugom akademskom slikaricom Slobodanom Matićom u renoviranoj kući, koja je sagrađena početkom prošlog stoljeća. Do odlaska iz Beograda 1991. godine Slobodana Matić je bila cijenjena i tražena slikarica, čije su slike kupovali diplomati i drugi uglednici. Radi uglavnom ulja na platnu, ima svog agenta, a na djelima se osjeća nadrealni ugođaj.

BiografijaRođen 1938. u Petrovićima kod Bileće
1962. prvi roman “Gubilište”, a zatim slijede “Moja sestra Elida”, “Malvina”, “Ruganje s dušom”, “Vrata od utrobe”, “Uvod u drugi život”, “Kristalne rešetke” i “Grad u zrcalu”
1968. scenarij za film “Mali vojnici”, a slijede “Lisice”, “Muke po Mati”, “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Večernja zvona”, “Dan za tetoviranje”
1971. zbirka pripovijedaka “Rane Luke Mešterevića”, “Nebeski zaručnici”, “Ruže za Nives Koen”
1986. zbirka eseja “Europska trulež” te s Filipom Davidom “Knjiga pisama”
Dvije NIN-ove nagrade, Andrićeva nagrada, Tucholsky Prize, Herderova nagrada, Nagrada Bosanski stećak i Nagrada Vilenica, 13. jul, Vladimir Nazor i August Šenoa Matice hrvatske (‘08.)
Djela prevedena na švedski, francuski, njemački, slovenski, španjolski, talijanski, nizozemski, mađarski, poljski, češki i slovački

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika