Ogresta u filmu 'Iza stakla' priča o ljubavnom trokutu i preljubu, a kaže da je tema filma osobna, ali ne i autobiografskaDvije engleski podnaslovljene kopije njegova filma “Tu” igrale su na svim kontinentima i osvojile nekoliko međunarodnih nagrada. Njegov novi film “Iza stakla” najbolji je prema izboru Žirija mladih filmofila u Puli, a najboljim ga je proglasila i publika nedavno završenog Motovunskog festivala. Iako hvaljen od kritike, u Puli i Motovunu nije osvojio glavne nagrade. Za redatelja Zrinka Ogrestu puni život njegova filma ipak tek počinje jer su mu, nakon sudjelovanja na festivalu u Karlovym Varyma, stigli pozivi mnogih međunarodnih festivala, a hrvatska kinodistribucija počinje početkom listopada. U razgovoru, koji smo s njim vodili u Motovunu, govori o tome koliko mu danas u životu znače nagrade, koliko je sazrio kao redatelj, zašto mu je ponekad lakše u režiji nego u životu te što ga u njegovu najnovijem filmu intrigira u liku preljubnika.

NACIONAL: Kako to da ste ove godine bili prvi put na Motovunskom festivalu?
- Na festivale dolazim kad me pozovu. Prvi put sam pozvan na Motovunski festival i odazvao sam se.

NACIONAL: Vi kao redatelj ne idete na festivale kao gledatelj?
- Na festivale idem samo kad imam vlastiti film u programu. Nisam ljubitelj festivala, odradim svoje i bježim. Autorska mi je obveza predstaviti film i u takvom ozračju teško mi se koncentrirati na druge filmove.

S glumicom Dariom Lorenci, koja nastupa u njegovu filmu 'Iza stakla', na nedavno završenom filmskom festivalu u MotovunuNACIONAL: Preispitujete li se kad je film već završen, pitate li se je li trebalo drukčije?
- Stalno se preispitujem, kritičnije onda kad film već pomalo “iziđe” iz mene. Sad sam još vruć. Imali smo svjetsku premijeru prije mjesec dana u Karlovym Varyma pa još jako intenzivno živim s filmom. Objektivniju sliku i doživljaj vlastitoga rada imat ću tek kad prođe nešto vremena, iako imam dovoljno godina i iskustva da bih to i sad mogao. Svi smo mi navijači vlastitih djela, tako da nam za posve objektivan pogled treba nešto vremena. Kad gledam svoje prethodne filmove, prema njima se odnosim kao da nisu moji, potpuno objektivno, zapravo i strože nego prema filmovima svojih kolega.

NACIONAL: Prije vašega filma prikazana su još dva filma o preljubu, meksički i turski. Jeste li ih možda pogledali?
- Nisam. Međutim, tema preljuba i ljubavnog trokuta, široko govoreći, ljubavna tema, konstanta je u umjetnosti. Najveća svjetska djela time su se bavila, ali i najtrivijalnije sapunice i rotoromani. Malo je djela koja nadiđu trivijalizaciju tog sadržaja. Mislim da je temeljna “formula” prije svega u iskrenosti i ogoljavanju autora. Autor se mora posve razotkriti kako bi takvo djelo bilo autentično i dobro. Ja sam taj striptiz napravio. Umišljam si, s obzirom na reakcije vani i ovdje, da to svlačenje nije bilo neukusno.

NACIONAL: Ove godine, međutim, niste osvojili glavne nagrade u Karlovym Varyma i u Puli, osim nagrada za glavnu glumicu, direktora fotografije i Nagrade žirija mladih filmofila za najbolji film.
- Nagrade su nešto što vas jednom zakvači, drugi put ne, nerijetko je to i pitanje sreće. Drukčiji sastav žirija u Puli vjerojatno bi i nagrade drukčije raspodijelio.

NACIONAL: Dosad ste u većini slučajeva kad ste bili nominirani nagrade i dobivali. A dobitnik ste i najveće nagrade koju je jedan hrvatski film ikada dobio, Kristalni globus u Karlovym Varyma za film “Tu”.
- Nisam pogođen time što sam ovaj put ostao bez glavnih nagrada. I kritika i publika film su prihvatili iznad svih mojih očekivanja. Pulski žiri imao je drukčije mišljenje i ukus. Ali ne radim filmove radi nagrada i žirija. Nagrade su nešto što zadovoljava našu taštinu. Ono što je u Puli bilo dvojbeno jest to što žiri u svom sastavu nije imao ni jednog filmskog redatelja, ni jedne osobe iz svijeta filma s istinskim autoritetom. Ljudski mi je žao da ni meni ni većini kolega po svršetku festivala nitko iz tog žirija nije pristupio i rekao koju riječ. To sam prvi put doživio. Prirodno je da ti nakon festivala priđu članovi žirija i popričaju.

---

S redateljem Romanom Polanskim i drugim slavljenicima 2004. na festivalu u Karlovym VarymaNACIONAL: Na kojim ćete sve festivalima još gostovati s filmom “Iza stakla”?
- Najvažniji poziv došao je za festival A kategorije u Mar del Plati u Argentini, koji će se održati u studenome. To spominjem kao rijetkost, jer kad vas jednom pozovu na festival A kategorije, kao što je ovaj u Karlovym Varyma, više vas obično ne zovu na takve festivale. Stigli su i pozivi festivala iz Valencije, Rima, Haife, Santa Barbare, Ženeve, Genta, Atene, Cottbusa. Film će se prikazati i u Sarajevu.

NACIONAL: Kad smo posljednji put razgovarali o vašem prethodnom filmu, rekli ste da ne biste mogli snimiti film o usamljenosti a da se i sami počesto ne osjećate tako. Znači li to da ste se i sami našli u “trokutu” kao i junak vašega filma?
- Uvijek radim filmove iz osobne pozicije, ne mogu raditi “na hladno”. Situacije i problemi kojima se bavim tiču me se na ovaj ili onaj način. Većina problema s kojima se sudaraju junaci mojih filmova i moji su osobni problemi ili problemi ljudi iz moje blizine. I razumljivo je da je problem kojim se bavi ovaj film nešto što i mene osobno zanima, nešto oko čega imam i nekih svojih vlastitih rana. Često znam izgovoriti da je “Iza stakla” osobni film. Ljudi to onda prevedu kao autobiografski. Nije autobiografski, jer osobno i autobiografsko nije isto. Osobno je nešto što te se tiče, što doživljavaš kao svoj problem, ali ne mora biti nužno i autobiografsko. Silnice ove filmske priče i osobitosti svakoga od troje središnjih likova nešto su što ja poznajem i prepoznajem i u samom sebi. Ne govorim samo o središnjem muškom liku, nego i o ženskim likovima. Filmu sam nastojao pristupiti objektivno, nikoga ne osuđivati, ne prozivati, nastojati ljude gledati kao ljude, pokušati ih razumjeti. Svatko ima svoju istinu, svoju ranu i ja zapravo sve te likove volim. Ne svrstavam se ni na čiju stranu.

NACIONAL: Jeste li i vi, poput glavnog muškog lika u vašem filmu, skloni ne donositi odluke u životu?
- Zanimljivo je baš redatelju postaviti pitanje je li sklon ne donositi odluke. Zato što je redatelj osoba čiji se posao sastoji od donošenja brojnih odluka. Morate biti vrlo egzaktni i u svakom trenutku znati što hoćete. Međutim, režija je režija, a život je život. I čini mi se da se često bolje snalazim u režiji, odnosno filmu, nego u životu.

Za film 'Tu' Ogresta je na filmskom festivalu u Karlovym Varyma 2004. osvojio specijalnu nagradu žirijaNACIONAL: Je li izbor arhitekta kao zanimanja glavnog glumca slučajan, ili?
- U filmu ništa nije slučajno, sve je s nekom namjerom. Inače, upravo ovaj film bavi se i time koliko slučaj uopće utječe na naše živote. Ma koliko se mi trudili, nastojali kontrolirati svoje živote, život nas zna toliko iznenaditi svojom nepredvidljivošću. Netko tu nepredvidljivost naziva slučajem, netko igrom sudbine, netko voljom Onoga tko je nad svima nama. To i jest ono što me zanimalo u ishodištu ovoga filma. Jesmo li gospodari vlastite sudbine? Ja mislim da nismo. Nitko od nas ne zna što će se dogoditi za pet minuta.

NACIONAL: Poznato je da niste od onih koji često hodaju po crvenim tepisima i rado se pokazuju, prije bi se reklo da ste introvertni. U početku ste rekli kako ste u mladosti imali problema sa samopouzdanjem. Prolazi li to s godinama ili nikad ne prođe?
- Ne prolazi nikada, na žalost. Ili na sreću. Film je moja radost, ali i moje prokletstvo. Radost zato što je to posao koji volim i koji, umišljam si, znam raditi. Prokletstvo zato što se moja osobna priroda sva opire naravi filmskoga posla, koji pretpostavlja rad s puno ljudi, čovjeka koji je vrlo otvoren prema ljudima. Ja sve to nisam, tako da sam se sve to morao “naučiti”, postati takvim kako bih se mogao tim poslom baviti i u njemu održati. I to je imalo popriličnu cijenu. Svatko tko me poznaje to i vidi. Popriličan sam neurotik, ne mogu sjediti na mjestu, stalno se nešto klimatam, sve su to posljedice toga. Dirnula me rečenica kolege Krste Papića na premijeri mog filma “Isprani”: “Zrinko je redatelj pjesnik.” Često pomislim kako je možda doista tako. Pjesnik ima privilegij biti introvertiran, biti sam, a ja se takvim osjećam pri stvaranju filma. Ta samoća mi je potrebna, iz te samoće i stvaram. Kad je film gotov, i dalje imam potrebu za tom samoćom, ali sam tu malo ambivalentan, jer, naravno, imam potrebu i za reakcijom - radim posao upućen ljudima. To me malo rasteže, ali s godinama postaje podnošljivije.

S glumcima Dariom Lorenci i Leonom Lučevom na snimanju filma 'Iza stakla'NACIONAL: Vuče li ta vaša osobna nesigurnost korijene iz vaših mladih dana, iz djetinjstva?
- Vjerojatno. Uvijek sumnjam. Najviše u sebe i svoje postupke, a onda i u postupke drugih. Ta nepovjerljivost prema sebi, a i prema drugima, ponekad je pretjerana. To se vidi i u poslu, jer ja ni jedan segment rada na filmu ne prepuštam potpuno svojim suradnicima. Beskrajno ih cijenim, ali uvijek imam kontrolu nad svime.

NACIONAL: Jeste li vi doživjeli da vas nečija kritika tako pogodi?
- Naravno, svatko od nas to doživi. Danas mi je lakše, za mnom su ipak filmovi koji su ostavili neki trag. I kritika je prema meni danas pažljivija. Prije je to znalo biti prilično oštro i znalo me zaboljeti jer sam u dijelu te kritike kao cilj znao prepoznati sebe kao osobu, ne film. Moja pozicija u hrvatskoj kinematografiji se, čini mi se, ponešto razlikuje od one drugih kolega. Prvi film, “Krhotine”, napravio sam 1990., u najturbulentnijim vremenima, kad je sve bilo nabrijano, a ja, kakav jesam, ni u jednom trenutku nisam skrivao svoj svjetonazor, ni politički ni ikakav drugi. Pretpostavljam da sam svojim stavovima znao iritirati dio neistomišljenika. Trebalo je vremena da ljudi na neki način pristanu na mene samo kao redatelja.

NACIONAL: Vi ipak niste imali epitet režimskog redatelja.
- Nisam, ali su me prozivali jer sam snimao spotove za HDZ. Danas svi rade za sve, ali onda je to bilo vrlo osjetljivo, dobivao si pečat... Teško da bih i danas drukčije postupio jer ne mogu izvan svoje kože. No vjerojatno bih više pazio što govorim. Jednom mi je Vinko Brešan rekao: “Za razliku od tebe, ja ni na jedno od pitanja koja mi postave ne odgovaram.”
Spotovi za čarape i spotovi za ideje

Kao student ispred ADU s glumcem Draganom DespotomNACIONAL: Jeste li sasvim odustali od snimanja spotova?
- Prije su to radili afirmirani redatelji, a danas specijalizirane marketinške agencije. Bih li pristao da me zovu, ne znam. Prije sam to radio zato što sam to doživljavao i kao profesionalni izazov, ali se podudaralo i s nekim mojim stajalištima. Poslije je to postao samo posao, kao da radiš spotove za sapun.

NACIONAL: Biste li radili spotove za stranku čiji niste pristaša?
- Mislim da ne bih radio nešto u što ne vjerujem. Drugo je propagirati ideje, a drugo raditi spot za čarape. Ako znate da su čarape nekvalitetne, možete si donekle oprostiti. Kažete, ajde, nije baš kvalitetna čarapa, ali napravit ću spot, čovjek će kupiti tu čarapu, potrošiti 20, 30 kuna, nije to kraj svijeta. Međutim, animirati ljude da glasuju za neku ideju i da im ta ideja četiri godine kroji sudbinu, to baš nije isto.

NACIONAL: Kakva su vaša razmišljanja o političkom angažmanu? Jednom je netko napisao da ste pretendirali na mjesto ministra kulture.
- Ja? Pa ja nisam nikada htio biti ni higijeničar u razredu, a kamoli da bih želio biti ministar. Na Akademiji izbjegavam čak biti predstojnik odsjeka, naprosto se ne vidim u tim ulogama. Znam da me svojedobno Miljenko Jergović naveo kao jednoga od ljudi iz hrvatske kulture kojega je, citiram, “HDZ nagradio direktorskim mjestom”. Zamolio sam ga da kaže na kojem sam ja to direktorskom mjestu ikada bio, ali, naravno, odgovora nije bilo, jer se takvo što nikad nije dogodilo. Kad god bih iznosio svoja stajališta, ona su redovito bila emotivna, zapravo romantičarska, nikad nisu bila plod političke pragmatike.

Nagrade ne nose novacNACIONAL: Film “Tu” dobio je šest međunarodnih nagrada. Nakon srebra u Karlovym Varyma pobijedio je u Milanu i Denveru. Uspijete li što i zaraditi na svim tim festivalima?

- Rijetko, iako sam uglavnom dobivao glavne nagrade. U Karlovym Varyma za Grand prix se dobije 20 tisuća eura, ali ja sam osvojio drugo mjesto, Srebrni kristalni globus, i nisam dobio ništa. Napomenuo bih da sama količina, broj nagrada, ne znači puno. Bitno je na kojim ste ih festivalima osvojili.