Dijana Dvornik, majka nedavno preminulog pjevača Dine Dvornika, tijekom našeg dvosatnog razgovora nijednom nije zaplakala. Nekoliko puta je preskočila koju riječ, tek da bi progutala suze. Razgovarale smo u njezinom stanu u Splitu, u kojem je do prije pet mjeseci živio i njezin suprug, također pokojni glumac Boris Dvornik. Bila je odjevena u crninu, od nakita je imala samo zlatnu ogrlicu s križem oko vrata i vjenčani prsten. No, nekoliko puta smo se i nasmijale, pogotovo kad je prepričavala obiteljske situacije. Odvela me u Dinovu momačku sobu i ispričala mi kako je jednog dana donio ulje na platnu velikih dimenzija koje je i danas visi na zidu, s likom žene koja pokazuje golu stražnjicu i rekao: "Mama, ovo mi je da neki čovik, ja san je nosija po cilon Splitu ispod ruke, stavi je ti u moju sobu, ja to ne mogu s ničin prevesti u Zagreb." Dijana Dvornik na mene je ostavila dojam iznimno čvrste, snažne i duhovite žene koja se na nevjerojatno priseban način pomirila s obiteljskom tragedijom koja je zadesila cijelu obitelj.

EXTRA:Kako je izgledao vaš posljednji susret s Dinom?

-Dino je s obitelji bio mjesec dana u Sutivanu na Braču, ja sam bila u Splitu da im ne smetam. Baš mi je Danijela pričala kako nikada nisu ljepše proveli ljeto nego ovih mjesec dana. Dino je šetao, čak se bio i nadebljao dva, tri kilograma. Na povratku u Zagreb, dva dana prije nego što je umro ostali su jedan dan kod mene. Bio je dobro raspoložen, odmor mu je godio i nije mu se vraćalo u Zagreb. Sjećam se da mi je u jednom trenutku rekao: "Mama, Zagreb je grad u kojem živim već 20 godina, ima tamo dobrih ljudi, ali ja imam osjećaj kao da mi je taj grad jedna teška kapa na glavi koja me pritišće. U Split kad dođem sve je drugačije, vedrijek, veselije." Pozdravili smo se, poljubio me i pošli su u Zagreb.

EXTRA: Tko vam je javio tu nesretnu vijest?

-Jedna prijateljica, Nera. Nitko od mojih me nije htio nazvati. Nitko nije želio biti taj prvi koji će mi reći. U prvi mah nisam vjerovala. Kada sam nakon toga nazvala Danijelu i čula ju kako plače na telefon, znala sam da je istina. U Zagreb me dan kasnije vozio obiteljski prijatelj Brico, koji je ujedno i Dinov vjenčani kum. Pokopali smo ga tamo jer bih i ja sama, kao i Danijela, htjela da moj muž bude pokopan tamo gdje ja živim. I Boris mi je uvijek govorio kako želi da ga se kremira, no toga u Splitu nema i nisam mu to mogla učiniti. Dinov sprovod je bio baš onakav kako je Dino i živio. Vesel, poseban i dostojanstven.

Ostatak razgovora pročitajte u novom broju Extre...