Redatelj i profesor režije Branko Ivanda na setu nove sapunice u Jadran filmu koji se prostire na“Novu sapunicu ‘Sve će biti dobro’ radit ću samo nekoliko prvih tjedana, a onda će posao nastaviti moji bivši studenti Danijel Kušan, Goran Rukavina i drugi, kojima ću biti mentor. Jako sam zauzet jer moram premontirati dokumentarac o Lei Deutsch, zagrebačkoj Shirley Temple, koja je kao Židovka umrla u vlaku na putu za Auschwitz, a o toj temi pripremam i igrani film ‘Lea i Darija’. Završavam i kazališnu predstavu ‘Sam svoja žena’.

Iako će me na mjestu dekana ADU zamijeniti Enes Midžić, ostajem na Akademiji gdje ću na MA programu ozbiljno raditi s nekolicinom studenata”, kaže redatelj Branko Ivanda (67), profesor režije i dekan Akademije dramskih umjetnosti u dva mandata, autor pet igranih filmova, među kojimas i kostimirane melodrame “Konjanik”, 20-ak TV drama, brojnih serija, muzičkih i reklmanih spotova, te redatelj triju sapunica - “Ljubav u zaleđu”, “Obični ljudi” i “Ponos Ratkajevih”, koji u Jadran filmu snima svoju četvrtu telenovelu. Nova sapunica imat će 105 nastavaka, prikazivat će se od 23. rujna na 1. programu HRT-a prije Dnevnika, a jedna epizoda stajat će 169.000 kuna.

Ivanda je na filmu debitirao 1969. modernističkim filmom “Gravitacija ili fantastična mladost Borisa Horvata”, a 70-ih se, nakon što mu je bunkeriran dokumentarac o studentskim demonstracijama, posvetio radu na televiziji. S filmskim fondovima bivše zemlje nije imao sreće - odbijeno mu je 15-ak projekata. Velik je znalac i ljubitelj čokolade, voli društvo i putovanja, a s drugom suprugom Lidijom Ivandom, koja će uskoro diplomirati produkciju na ADU ima 5-godišnje blizance Lovru i Niku Anđelu.

NACIONAL: Prati li nova sapunica hrvatsku svakodnevnicu u svjetlu korporativnog kapitalizma?
- To je žestoka, urbana sapunica s puno zapleta i iznenađenja, u kojoj su isprepleteni poslovni, obiteljski i ljubavni odnosi između dvije obitelji - imućnih Bebića i skromnih Šarića. U poslovnom dijelu prati okrutni milje u građevinarstvu, referirajući se na događaje u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina, od raspada prijateljstva i brakova do polukriminala. Scenarij je napisala Diana Pečkaj Vuković, nadarena spisateljica, koja je objavila nekoliko knjiga, te scenarij za sapunicu “Ljubav u zaleđu”. Angažirani su odlični glumci Milan Pleština, Goran Grgić, Bojana Gregorić, Božidar Orešković, Eleonora Surian, Janko Popović Volarić, Barbara Nola i drugi, a muziku piše Arsen Dedić. Producentska kuća Ring Multimedija izgradila je u Jadran filmu dosad najveći set u Hrvatskoj, koji se prostire na dva kata na više od dvije tisuće četvornih metara. U prizemlju je devet prostorija, od dnevnog boravka do restorana, a na katu su novinarska redakcija, lounge bar i drugo. Imamo dvije ekipe i radimo usporedo, a dio će se snimati i na otvorenom.

Branko Ivanda sa suprugom Lidijom, sinom i blizancima Lovrom i Nikom AnđelomNACIONAL: Mnogi su vas napadali što kao dekan ADU snimate sapunice. Kako ste im odgovarali na te optužbe?
- Isprva mi je to smetalo i objašnjavao sam ljudima da je takav elitistički stav pogrešan, a zatim sam se prestao obazirati. Pokušao sam im objasniti da, kad bismo o svemu tako razmišljali, mogli bismo popljuvati pola američke literature, koja je kriminalistička, primjerice, Raymond Chandlera, a i Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koji je pisao romane u nastavcima da preživi. Ne znam tko bi trebao režirati sapunice, ako ne kvalificirani ljudi, koji znaju taj zanat i koji u tu nezahvalnu i brzu produkciju mogu unijeti dio svoje kreativnosti? S druge strane, meni je život s glumcima, koji traje po pet-šest mjeseci, možda jedan od najljepših i najizazovnijijh dijelova našeg redateljskog posla.

NACIONAL: Što vas je kao redatelja ozbiljnih igranih i TV filmova, te nastavnika na čuvenom sveučilištu UCLA u Los Angelesu, motiviralo na profesionalni zaokret i snimanje sapunica?
- Upravo je boravak u Kaliforniji i rad na sveučilištu UCLA promijenio moj elitistički odnos prema režiji. Razgovarajući s tamošnjim kolegama shvatio sam da oni ne omalovažavaju snimanje sapunica i da sanjaju da ih rade. Uvidio sam da je taj posao vrlo izazovan: iziskuje maksimalnu vještinu i profesionalno znanje jer režiser mora u kratkom roku dati maksimum. Jasno, nije zanemariv ni financijski dio, koji je vrlo stimulativan. Roman Majetić i Tonči Huljić zvali su me već kad su radili prvu sapunicu “Villu Mariju”, no morao sam ih odbiti jer sam tek postao dekan i bio sam zauzet. No snimanje sapunice već me tada zanimalo. Zatim su me pozvali za “Ljubav u zaleđu” i moram priznati da mi je to bilo jako zanimljivo iskustvo. Zatim sam radio telenovelu “Obični ljudi” scenaristice Jelene Veljače, a potom “Ponos Ratkajevih”, koja je zalazila u političko donoseći priču o partizanima i ustašama. Unatoč mnogim falsifikatima, u toj je serija bilo i puno istinitih stvari pa mi je žao što nismo imali dovoljno vremena za snimanje. Jer u sapunici se od vas očekuje da proizvedete oko 25 scena dnevno, često bez ponavljanje, što je naporno.

---

NACIONAL: Kako tumačite širenje fenomena sapunica u Hrvatskoj? Danas je teško sastaviti ekipu za kazališnu predstavu jer većina snima sapunice.
- Sasvim sigurno nisu motivirani samo novcem, iako im je financijska strana vjerojatno bila jak motiv, jer im je dala dignitet i neovisnost. Mislim da su hrvatski glumci bili gladni uloga, a snimanje sapunica - trenutačno se snimaju četiri - omogućilo im je rad i ispunilo život. Oni se strahovito trude da u te svoje uloge unesu i dublja značenja i da razrade odnose. S druge strane, sapunice su donijele velik preokret u proizvodnji: prvi put snimanja ne ovise o fondovima nego o gledanosti. Majetić i Huljić hrabro su uletjeli u taj posao, a zatim su povukli i ostale. Je li to degradacija našeg poziva, ne znam. Dok nisu krenule telenovele, cijela Istra gledala je talijansku televiziju, a sada gleda hrvatsku, što je znakovito. Poznajem situaciju u Istri i kad dođem u Grožnjan, gdje imam kuću, svi komentiraju sapunice i pitaju me za detalje.

Branko Ivanda kao beba s roditeljimaNACIONAL: U kojoj je fazi vaš dokumentarac o maloj Židovki Lei Deutsch?
- Dokumentarac je gotov, ali morat ću ga premontirati. Pred sam kraj snimanja uz pomoć svojih bosanskih veza pronašao sam ostarjelu Dariju Gasteiger, kolegicu Lee Detsch, koja živi u Innsbrucku s nekoliko pasa. Odmah smo sjeli u automobil i otišli s njom razgovarati. Ona je bila jako potresena, rasplakala se, no kako su joj uspomene počele navirati, tako se počela prisjećati i hrvatskog jezika, koji je gotovo zaboravila, kao i svih nemilih događaja iz tog razdoblja. Tako da će to biti dokumentarac o dvije fenomenalne djevojčice - Židovki Lei i folksdojčerici Dariji, koje su uoči II. svjetskog rata kao članice kazališta Dječje carstvo pri HNK privlačile brojnu publiku na predstave. Stepu ih je učio Rod Riffler, također Židov, koji je imao plesnu školu na Trgu bana Jelačića, na mjestu današnje ljekarne, a poslije je završio u Jasenovcu. One su bile nevjerojatno talentirane - sjajno su stepale, pjevale i glumile, a rat je prekinuo njihove karijere: Lea je umrla u vlaku za Auschwitz, njezina majka i brat u logoru, a otac se izvukao zahvaljujući dr. Pancu, koji ga je skrivao na odjelu za trahom u Vinogradskoj bolnici. Kad bi policija došla u bolnicu, on bi im rekao: “Možete ući, ali na svoju odgovornost.” I policija nikad nije ulazila. A Darija Gasteiger je zajedno s roditeljima morala bježati pred partizanima i u Austriji im se izgubio svaki trag.

NACIONAL: U prikupljanju materijala za film pomogli su vam mnogi, Zlatan Gelb, Branko Polić, Sonja Kastl, Relja Bašić, te pijanist Alfred Brendel, koji je tada, kao dijete, živio u Zagrebu. Je li netko od njih presudno utjecao na vas?
- Relja Bašić mi je ispričao da je vidio Leu Deutsch kako satima sjedi na klupi, odjevena u sivi kaputić sa žutom zvijezdom preko ruke, i tužno bulji u HNK. To je bilo nakon što su njoj, kao i svim drugim Židovima, zabranili ulazak u kazališnu zgradu. Ta me anegdota toliko potresla da sam odlučio snimiti dokumentarac. Zatim sam na tavanu oronule kuće u Gundulićevoj 29, gdje je živjela Lea Deutsch, pronašao stari sanduk obitelji Deutsch. U njemu je bilo puno prašnjavih pravničkih knjiga njezina oca odvjetnika, zatim njezine note i stare klizaljke, te školski trokut na kojem je rukom napisala fonetski “Lea Dajč”. To razotkriva enigmu kako se izgovaralo njezino prezime. Taj sam trokut zadržao i dat ću ga Židovskoj općini kad završi, kako su najavili, njezin muzej. O njihovim tragičnim sudbinama pripremam i igrani film. U školi stepa Jasenke Zajec, bivše plesačice kazališta Komedija, koja je godinama živjela u Americi, pronašao sam nekoliko sjajnih djevojčica, koje bih želio angažirati na filmu. Nadam da neće previše narasti do proljeća kad namjeravam početi snimati. S prijateljem Dragom Kekanovićem napravio sam scenarij, a na natječaju Ministarstva kulture već smo dobili novac.

Branko Ivanda (drugi zdesna) u društvu s Edom Murtićem (prvi slijeva)NACIONAL: Možete li se vratiti u doba Hrvatskog proljeća i ispričati nam kako je nastao taj dokumentarac “Poezija i revolucija - studentski štrajk 1971/2000.”?
- Tada sam bio apsolvent režije, a televiziji je zabranjeno da snima štrajk. Pojedinci su prolazili kroz dramatične situacije, a društvo je doživljavalo dramatične promjene, koje su se često pogrešno interpretirale. Pozvao sam prijatelja Zorana Tadića i rekao mu da moramo zabilježiti te dramatične događaje. Jednu nam je kameru dao Ante Babaja s Akademije, drugu smo dobili iz tadašnjeg Filmskog autorskog studija, a vrpcu nam je dao slavni TV urednik Angel Miladinov uz uvjet da “ni za Boga to nikom na kažemo”. Snimali smo dramatične događaje po fakultetima, od govora, protesta i premlaćivanja studenata do iznimno zanimljivijeg odnosa dvojice studentskih vođa Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička, o čemu bi trebalo napraviti igrani film. Tada nam je policija prvi put oduzela materijale, ali Savka Dabčević-Kučar ih je ubrzo vratila. Nastavili smo snimati, a tada je održan sastanak komunističkih vođa u Karađorđevu na kojem je Tito pokopao studentski štrajk u Hrvatskoj. Nakon toga je policija ponovno zaplijenila snimljeni materijal i bunkerirala ga na više od 20 godina. Zatim je 90-ih moj kolega s akademije Nenad Puhovski osnovao Factum i uspio se dočepati tog materijala, koji je ležao u beogradskom Zastava filmu. Bio je montiran, ali pun falsifikata, a neki su materijali nedostajali. Srećom, film nije poslužio kao dokaz na suđenju Budiši i ostalima. Tada sam ga ponovno montirao i prikazan je u Studentskom centru 2006. Bio je prava mala senzacija.

NACIONAL: Je li vaša obitelj utjecala na vašu odluku da se bavite režijom?
- Moj otac bio je profesor hrvatskog i francuskog. U lozi mog djeda Branka Kovačića svi su bili kapetani koji su studirali u Trstu. I moj je djed otišao u Trst, ali je apsolvirao biologiju i na kraju postao glumac u splitskom HNK. Moj barba, muž očeve sestre Mile, bio je skladatelj Ivo Tijardović tako da smo odrastali uz muziku i umjetnost. Imali smo veliku kuću s vrtom i tu se okupljala naša velika obitelj na ručkovima i večerama, a dolazilo je puno ljudi iz teatra. Sin djedova brata Nikša Kovač bio je intendant HNK, a moja teta Jagoda bila je balerina. U bakinoj obitelji Anđelinovića, tzv. orjunaškoj liniji, bilo je puno pisaca i pjesnika, njezin brat bio je Danko Anđelinović, djed Vesne Pusić, koji je preveo “Bijesnog Orlanda” i napisao danas zaboravljenu knjigu “Moj dren”. Vesna i ja smo bratić i sestrična u drugom koljenu. Tako je bilo logično da i ja krenem umjetničkom stazom. Iako sam kao gimnazijalac puno statirao u HNK, više me privlačio film. No asistirao sam Relji Bašiću na uspješnoj kazališnoj predstavi “Ljubaf”, a 90-ih sam u Teatru &TD radio “Kraljicu majku” s Nevom Rošić i Božidarom Alićem.

NACIONAL: Potkraj listopada u Židovskoj općini bit će premijerno izvedena monodrama “Sam svoja žena” u kojoj igra Duško Valentić. Kako ste se odlučili vratiti kazalištu nakon toliko godina?
- Apsolventice produkcije na Akademiji Tamara Babun i Lidija Ivanda, slučajno moja žena, pronašle su neobičan tekst američkog pisca Douga Wrighta “I am My Own Wife” o čudnoj sudbini najpoznatijeg njemačkog transvestita Charlotte von Mohlsdorf, koji je prebrodio dva teška režima - nacistički i istočnonjemački. Tekst je dobio Pulitzerovu nagradu, a prije tri godine je adaptiran i s uspjehom izveden na Broadwayu, te u Sloveniji. Tekstu me privukla tema - borba za slobodu individulaca, borba da čovjek bude ono što hoće i što jest.

NACIONAL: Kako ste se upoznali sa svojom sadašnjom ženom Lidijom?
- Spojio nas je film. Bio sam udovac i na snimanju “Konjanika” razboljela se moja tajnica Jasenka Gretić. Savjetovala mi je da uzmem Lidiju, koja je sjajno obavila svoj posao. Onda smo se zaljubili, vjenčali i dobili blizance - Lovru i Niku Anđelu. Lidija je iz Novog Travnika i kao dobar đak dobila je stipendiju za studij komunikacija na zagrebačkoj Vojnoj akademiji. Kad je bila apsolventica, počeo je rat i nikad nije završila taj studij, jer bi preostala četiri ispita trebala polagati u Beogradu. U međuvremenu je počo rat u Bosni i njezini roditelji, mlađi brat i sestra ostali su bez novca. Da pomogne obitelji, zaposlila se na Plavom telefonu, a zatim na televiziji kao skripterica. Zatim je upisala elektrotehniku i došla skoro do kraja. A onda je upisala produkciju na Akademiji i sljedeći će mjesec diplomirati.