Dalibor Matanić, također podrijetlom Ličanin, zadovoljan je što je film otišao korak dalje od knjige, jer je zadržao poantu, ali je prizore izveo suptilno. “Ovaj film nije nastao zato što smo mi došli iz grada i svisoka promatrali život ljudi čiji se kraj presporo obnavlja i razvija. Mislim da ništa u filmu nije uvredljivo, jer bi mi prvi prigovorili moji roditelji. Pogotovo ne bih dobro prošao kod majke, koja je prva pogledala film i bila zadovoljna, ali potresena”, rekao je Dalibor Matanić. Kroz radnju je ispričao i mnogo toga o sebi, jer su neki kadrovi potaknuti pričama njegove bake Mande. Nju je također poveo na premijeru u Gospić, jer baka Manda već godinama živi u Zagrebu i nostalgično se prisjeća života u Lici koji više nije takav. Dalibor Matanić odlazi u lička mjesta Pazarište i Podlapača rjeđe nego u djetinjstvu, ali je jako vezan za taj kraj. Volio bi, kaže, odlaziti češće u prirodu, ali zbog radnog tempa nema vremena.

 Kako kaže, uvijek nešto snima, radi i planira jer ne podnosi lijenost: “Manijakalni sam radoholičar, a tu osobinu naslijedio sam od tate. On je primjerice već odavno organizirao feštu u Lici povodom premijere filma, mi smo za njega prespori. Tata mi je vrijedan čovjek, od njega sam naslijedio i matematičku preciznost, a od majke loš humor. Moja mama je osebujna žena. Zamislite, bilo mi je deset godina kad sam u osnovnu školu odlazio u kožnatim hlačama jer je ona htjela da budem odjeven po posljednjim talijanskim modnim trendovima”, ispričao je Dalibor Matanić. Njegov otac Tomo je građevinar, a majka Ana šefica u supermarketu. Ona ga je inspirirala za njegov prvi igrani film, "Blagajnica hoće ići na more". U njemu je vidljiva redateljeva opuštenost i smisao za humor pa je film u domaćim kinima vidjelo više od 50 tisuća gledatelja, a na HTV-u je imao 55 posto gledanosti, čime je stekao epitet najgledanijeg filma 2000. godine. Nisu izostale ni nagrade, čijim bi nabrajanjem bio zagušen ovaj tekst. Film je dobio Zlatne arene, nagradu Breza za najboljeg redatelja debitanta, a njime je otvoren i jubilarni 30. festival New directors/new films u New Yorku.

 Majka Dalibora Matanića ujedno je i najveća kritičarka njegovih filmova. “Ona i otac sreli su se kad je on radio kao zaštitar u jednom klubu. Njihova romansa započela je bizarno: on je najprije istukao i izbacio van nekog mladića koji ju je gnjavio, a zatim ju je pozvao na ples”, otkrio je Dalibor Matanić. On je svoje roditelje ove godine ugodno iznenadio. Kako kaže, da bi njima ispunio želju, diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je punih deset godina bio apsolvent. Tijekom studija radio je kao asistent režije Zorana Tadića u filmu "Treća žena" te Zrinka Ogreste u filmu "Isprani". Radio je i kao autor i koautor višestruko nagrađivanih dokumentarnih filmova "Derbi", "Metropola", "Bag", "Sretno" i "Kad naša glazba zagrmi" te uvodne špice za prvi Motovun Film Festival i filmski festival u Puli.

             “Želio sam diplomirati zbog svojih roditelja i dok je dekan Akademije Branko Ivanda, iako mislim da ona nije presudna za bavljenje ovim poslom”, rekao je i dodao kako bi volio jednoga dana raditi sa studentima. “Tko zna, možda bih sada mogao upisati i postdiplomski studij”, našalio se te prisjetio kako je oduvijek bio buntovnik kad je riječ o školovanju. Njegovu generaciju na Akademiji profesori su rušili zbog neslanih šala i navodno opscene reklame koju je snimio, ali to ga nikad nije obeshrabrilo, već, naprotiv, motiviralo da se u svojim filmovima bavi kontroverznim temama. Nakon komedije "Blagajnica hoće ići na more" u kojoj je pokazao da i svakodnevni život može biti zanimljiv, njegov drugi film, "Fine mrtve djevojke", drama je o lezbijskom paru i licemjernoj malograđanštini. Slijedili su filmovi "Sto minuta slave", o gluhonijemoj slikarici Slavi Raškaj, zatim "Volim te", priča o mladiću koji boluje od side, te na kraju kontroverzni "Kino Lika", koji je proglašen šokantnim ponajprije zbog scene u kojoj korpulentna glumica vodi ljubav sa svinjom.

             “Ja sam čovjek koji šokira”, smješkajući se, prokomentirao je Matanić  zbog čega se njegovi filmovi drastično razlikuju od svih ostalih, ali i jedan od drugoga. “Život je u Hrvatskoj pomalo ustajao, sve se presporo ljulja i mislim da ljudima treba žestoka injekcija da bi postali svjesni problema koji nas okružuju”, objasnio je.

 Dalibor Matanić je od svoje trinaeste godine znao da se želi baviti filmom. “Do tada sam želio postati novinar, ali odrastao sam u Velikoj Gorici gdje sam odlazio u obližnje kino i zaključio da sam tamo najveseliji”, rekao je, a Velike Gorice se sjeća kao idiličnog mjesta za odrastanje, uz mnogo zelenila i sport.

             “Bio sam introvertiran kao dječak, sramežljiv i namrgođen. Međutim, kad sam se u osnovnoj školi zbližio s djecom, više nisam želio dolaziti kući. Po cijele dane smo trčali i bili na igralištu. Baš sam neki dan prolazio Velikom Goricom i vidio shopping centre na mjestu gdje smo nekad igrali nogomet. Rastužio sam se, jer djeca koja odrastaju na betonu bez svog prostora za zabavu obično postaju ili problematični ili dosadni ljudi”, rekao je Dalibor Matanić. On je zamke urbanog života iskusio iz prve ruke, kad se na kraju osnovne škole s obitelji iz Velike Gorice preselio u Zagreb. “Život na Jarunu bio je potpuno drugačiji od onog na koji sam bio naviknut. Djeca su bila otuđena, nisu znala kvalitetno provesti vrijeme pa su pušila, drogirala se i bila potpuno nedruželjubiva. Mene je 'izvuklo' veslanje, ipak nisam pao pod njihov utjecaj. Na treninzima je bilo zabavno, zbijali smo glupe šale, potapljali čamce, smetali ribičima, odvezivali vesla jedni drugima i živjeli za smišljanje sitnih podvala”, ispričao je, a ništa manje uzbudljivo nije mu bilo ni u srednjoj školi. Upisao se u takozvanu “kulturu”, VII. gimnaziju u Križanićevoj ulici, ali zadnju godinu gotovo uopće nije bio na nastavi, već je odlazio - kockati. “U gradu su se tek pojavili automati za poker, na kojima smo moji prijatelji i ja nekim čudom uglavnom profitirali. Ti aparati su nam davali toliko novca da su nas ispred škole redovito čekali taksiji pa smo odlazili u grad, kupovali gluposti, jeli po restoranima i pili alkohol. Roditeljima nisam ništa rekao, imao sam dobre ocjene pa me nisu ni zapitkivali”, otkrio je, ali i ispričao nastavak: “Dugo je bilo doista veselo, a onda se sreća okrenula. Ja sam prestao na vrijeme, kad sam došao do pozitivne nule, a neki moji prijatelji još uvijek se time bave. Međutim, u životu sam vidio ljude koji jako puno gube, ali ne mogu ostaviti kocku. Mene to više ne privlači pa tako, recimo, nikad nisam ušao ni u kladionicu, a kamoli kockarnicu."

 Cijeli tekst pročitajte u novoj Extri