Objavljeno u Nacionalu br. 671, 2008-09-22

Autor: Damir Radić

Film

Emotivni Matanić u surovoj Lici

Ivo Gregurević i Jasna Žalica u filmu 'Kino Lika'Ivo Gregurević i Jasna Žalica u filmu 'Kino Lika'Prije sedam godina, u doba velikog naleta fakovskog kružoka, pojavila se knjižica od osamdesetak stranica, pomalo neobična imena “Kino Lika” i neznana autora Damira Karakaša. Ta je zbirka priča žestokim naturalizmom - koji se ogledao ne samo na tzv. sadržajnoj (egzistencijalna oskudnost i grubost u ruralnoj Lici), nego i na samosvjesno krnjoj, “neurednoj” oblikovnoj razini, a bio je združen s groteskom i povremenim profantastičnim natruhama - trebala iz temelja prodrmati hrvatsku književnu scenu oslonjenu na benigni pučki i “ozbiljni” arhetipsko-mistifikacijski mainstream te sterilnu socijalnu kritičnost zaogrnutu protožanrovskim pristupom, odnosno iskoracima u bizarnost lišenima stila i ugođaja. Prodrmavanje je bilo onemogućeno procjenom Fakovih glavešina kako je riječ o prozi nedostojnoj posebne pozornosti, a na to se nadovezao istovrsni odnos žirija Jutarnjeg lista pa se Karakaševa knjiga nije našla među kandidatima za najpoznatiju nacionalnu književnu nagradu.

I tako je “Kino Lika” ostalo osuđeno na najuži krug književnih sladokusaca stekavši tzv. kultni status koji je s godinama rastao i širio se, da bi se danas, kako kaže urednik knjige Robert Perišić, takoreći svatko zaklinjao u nju. Među ljubiteljima zbirke našao se i jedan od najistaknutijih filmskih režisera takozvane mlađe generacije, Dalibor Matanić, kojem je Karakaševa tematika bliska i zbog vlastitih ličkih korijena. Uz to, Matanić je u dijelu svog opusa pokazivao sklonost groteski (“Blagajnica hoće ići na more”, “Fine mrtve djevojke”), no s druge strane, u njegovu autorskom svijetu bilo je malo ili nimalo naturalizma, njegov stil znatno se oslanjao na igralačko (ponekad s dozom campa) i na takozvani dizajnerski artizam (“Sto minuta Slave”), a u zadnjem (televizijskom) filmu “Volim te” posve je skrenuo u "šminkeraj", anticipiravši danas sveprisutni stil “ambicioznih” hrvatskih TV serija: tzv. fluidnu kameru oslonjenu na istovremenu kombinaciju vožnje i panoramiranja, inzistiranje na bližim planovima te opći “glamurozni” dizajnerski premaz. Osim toga, Matanić je i autor sklon podcrtavanju emocija, pokraj sve igre i ironije u njemu ima znatna doza sentimentalnosti, i sve to zajedno nije se činilo osobito dobrim “predtekstom” za tvorca filmske verzije Karakaševe knjige. Iskreno rečeno, nisam vjerojavao da je on prava osoba za tu vrstu poetike, bojao sam se nepriličnog omekšavanja predloška i skretanja u površno igralaštvo, međutim, naposljetku je ispalo da je upravo s “Kinom Lika” Matanić dosegnuo vrhunac svog dosadašnjeg opusa.

Areta ĆurkovićAreta ĆurkovićNa ovoljetnom festivalu u Puli njegov je film, uz Ogrestin “Iza stakla”, kvalitetom odskočio od ostalih, ali opet se, kao nekoć, kad je Karakaševa književna verzija bila u pitanju, našao jedan (bivši) fakovac da podmetne klip pod noge. Riječ je, naravno, o Miljenku Jergoviću koji nije mogao otrpjeti promociju Matanićeva filma u Jutarnjem listu “na štetu” vlastita filmskog projekta “Buick Riviera”, pa je najprije stvorio paniku u redakciji zbog tobožnjeg ignoriranja Rušinovićeva i svog ostvarenja, da bi naposljetku za Jutarnji napisao “interesantan” voluminozni tekst o superiornosti filma nastalog prema njegovu romanu i scenariju, te usput, ne imenujući ga, implicitno pljucnuo po Mataniću predbacujući mu prodavanje tzv. balkanske egzotike te sparivši ga s također neimenovanim, a jasno razabirljivim Kusturicom. Zanimljivo je da Jergović svoj pamflet nije plasirao nakon Pule, gdje je “Buick Riviera” ostao u sjeni, nego nakon Sarajeva, gdje je trijumfirao, osjećajući se valjda osnažen “međunarodnim pravorijekom” što je prednost dao Rušinovićevu i njegovu filmu ispred Matanićeva (i Karakaševa), koji je također bio u konkurenciji. No na stranu Jergović, koji je ionako previše puta dokazao diletantizam u bavljenju filmskim (i raznim drugim) temama da bi ga trebalo ozbiljno shvaćati te svojim tekstom samo potencijalno nanio štetu Rušinoviću na račun slavljenja vlastita ega, vratimo se Mataniću, Karakašu i “Kinu Lika”.

Matanić je, u suradnji s kazališnim režiserom Milanom Živkovićem, za film adaptirao tri od šest priča iz Karakaševe zbirke (naslovljene “Olga”, Devet” i “Voda”, s tim da je iz priče “Kurva” preuzeo neke dijaloške lajne, stavivši ih u usta policajcu, sporednom liku iz priče “Devet”), tako da je od njih satkao narativ od tri fabularna niza, pri čemu se priča o odebljoj ljubiteljici slatkiša Olgi (Areta Ćurković), koja pati od usamljenosti i nedostatka (bilo kakvog) partnera za seks, kad na ljubav već ne može računati, povremeno prepliće s onom o darovitom, no malo rastresenom i “zvekastom” centarforu seoskog nogometnog kluba Miki (Krešimir Mikić), dok treća priča o obitelji, čiji se grub i tvrdoglav pater familias Joso (Ivo Gregurević) u nestašici vode više brine o stoci što žeđa nego o vlastitom bolesnom sinčiću koji bi od žeđi mogao i umrijeti, ostaje samostalnijom. Dok su prva dva fabularna niza više pomaknuta u grotesknom smjeru, s kombinacijom benignog i morbidnog humora, ali i s dodacima melankolije te naturalističkim začinom (Olgin pokušaj seksualnog općenja s prascem miljenikom u blatnjavom svinjcu), treći je suzdržaniji i znatno bliži tradicionalnijem realističkom modusu, a u završnici i najizrazitije emocionalno obojen.

U odnosu na Karakašev predložak, Matanić i Živković dodali su aktualizaciju u vidu referenduma o pristupanju Europskoj Uniji, s proeuropskom i antieuropskom seoskom strujom, što otprilike funkcionira kao sukob komunističke i crkvene struje u Marušićevu i Smojinu “Našem malom mistu”, odnosno Golikovim i Kerstnerovim “Dirigentima i mužikašima”, te još niz (barem na prvi pogled) manje uočljivih dodataka i izmjena, među kojima je ublažavanje završne scene u svinjcu, koja kod Karakaša sadrži koitus Olge i prasca, a kod Matanića ne, potom emocionalno izrazito naglašena završnica priče o žednoj obitelji u kojoj se s fordovskim sentimentalizmom slavi očevo iskupljenje i obitelj kao elementarna zajednica ljubavi i sloge, čega kod Karakaša nema (ima, međutim, profantastična nota u liku sinčića i njegove tajanstvene monumentalne žeđi zbog koje naiskap ispija vjedra vode, što je Matanić izbacio), a uveden je i lajtmotivski lik žene koja uporno traga za (vjerojatno zaklanom) ovcom iz svoje mladosti, što može biti neka daleka asocijacija na Clarice Starling i “Kad jaganjci utihnu”. Očito, Matanić je u Karakašev štur, surov i gotovo izvanvremeni svijet uveo elaboraciju, humanizam i aktualizaciju, ne iznevjerivši osnovnu “fakturu” izvornika, njegov progroteskno pomaknuti naturalizam, a opet stvorivši bitno nov svijet djela u skladu s vlastitim senzibilitetom. Prožimanje smiješnog, okrutnog, tužnog i plemenitog, što mu je i prije bio zaštitni znak, ovaj je put proveo više-manje besprijekorno, plitku karikaturalnost koja mu se prije znala zalomiti uspio je eliminirati, te izvući maksimum ugođaja iz slikovnog uprizorenja ruralnih ambijenata i likova. Nije, doduše, sve savršeno u filmskoj verziji “Kina Lika”.

Fabularna linija o žednoj obitelji ostala je malo previše u sjeni onih o Olgi i Miki, i svakako ne bi bilo naodmet da se Matanić više potrudio oko odnosa Jose i njegove žene, to prije što potonju utjelovljuje Jasna Žalica, glumica koja zaslužuje kudikamo više prostora nego što je ovdje dobila. Također, završna paralelna montaža triju fabularnih nizova, odlično zamišljena kao kulminacijski trenutak filma s katarzičnim učincima, nije najbolje izvedena, djelomice i zbog intonacijske diskrepancije među njenim sastavnim dijelovima. U zbroju pluseva i minusa “Kino Lika” svakako je dojmljiv uradak koji s lakoćom ulazi u gornji dom aktualne hrvatske produkcije, a redateljsko-glumački iznimno hrabar prizor u svinjcu između Olge i prasca Bubija smjesta si je osigurao mjesto u antologijama (ne samo) nacionalnog filma. Sjajna debitantica Areta Ćurković, uvjerljivije nego itko prije nje, pokazala je da nova generacija hrvatskih glumica doista ima petlje i srca.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika