DAVOR VUGRINEC u Varaždinu s najskupocjenijom slikom iz svoje zbirke - 'Proljeće' Mate Celestina Medovića iz 1908."Skupljam samo remek-djela najvećih hrvatskih slikara", otkrio je ekskluzivno za Nacional Davor Vugrinec Vuga (34), hrvatski nogometni reprezentativac, a trenutno nogometaš NK Zagreb. Taj strastveni i samozatajni kolekcionar u svojoj neprocjenjivo vrijednoj i pomno odabranoj zbirci ima gotovo stotinu, kako kaže, kapitalnih djela hrvatskih modernista - ulja, skulptura i objekata - ali i umjetnika iz kasnijih razdoblja. Zbirku je skupljao više od deset godina, a u njoj je prikupio uglavnom antologijska platna velikih dimenzija Miroslava Kraljevića, Celestina Medovića, Milivoja Uzelca, Clementa Mencija Crnčića, Ljube Babića, Emanuela Vidovića, Miljenka Stančića, Ignjata Joba, Aleksandra Srneca, Dušana Džamonje i drugih. Osim tih slika sakupio je i oko stotinu radova Ive Režeka čija će se izložba otvoriti u Gradskom muzeju u Varaždinu, najvjerojatnije početkom jeseni. Izbor iz kolekcije Davora Vugrinca u Nacionalu prvi je javni prikaz njegove zbirke.

Vugrinec je karijeru počeo u NK Varteks, a nastavio je u turskom Trabzonsporu, pa u talijanskim klubovima US Lecce, Atalanta i Catania, a po povratku u zemlju igrao je u HNK Rijeka, NK Dinamu i NK Zagreb. Iako je ulagao i u nekretnine, najveću energiju i ljubav usmjerio je na prvoklasne umjetnine tako da bi neke od tih slika na hrvatskom tržištu mogle postići cijene, kako se govori, od 50 do 300 tisuća eura. Međutim, Vugrinec ih ne namjerava prodavati nego intenzivno razmišlja o osnivanju muzeja u rodnom Varaždinu u kojem bi jednog dana izložio svoju kolekciju.

NACIONAL: Kako se dogodilo da ste vi kao nogometaš počeli sakupljati vrijedne slike najvećih hrvatskih umjetnika što nije uobičajeno u svijetu sporta?

- To se dogodilo sasvim slučajno. U to vrijeme družio sam se s pokojnim Anđelkom Herjavcem, predsjednikom uprave mog tadašnjeg kluba NK Varteks, koji je godinama sakupljao slike. On me je uveo u svijet umjetnosti i žao mi je što je prerano otišao. U njegovom društvu upoznao sam Ninoslava Horvata, varaždinskog biznismena i vlasnika galerije Stančić, koji je također kolekcionar. Ubrzo smo se sprijateljili i zatim sam ga nekoliko puta pratio u Zagreb kada je kupovao slike saznavajući tajne slikarstva i kolekcionarstva. Zatim sam načuo da se na jednoj adresi prodaje čuvena slika Miljenka Stančića "Kartaši". To je bilo prije više od 11 godina. Igrom slučaja ta je slika bila u vlasništvu obitelji danas pokojnog predsjednika Dinama, koji me i doveo u taj klub. Znači, u mom su se slučaju sport i umjetnost isprepleli.

NACIONAL: Zašto ste odlučili kupiti baš Stančićevu sliku?

- Rođen sam u Varaždinu, a Stančić je veliki varaždinski slikar, kao i Ivo Režek, čije slike također sakupljam. Otprije sam imao nekoliko slika, no manje vrijednih, koje sam dobio kao svadbene poklone. No kad sam vidio Stančićeve "Kartaše", ostao sam bez riječi - jako mi se svidjela i odlučio sam je kupiti. Donio sam je kući i ponosno stavio na zid, a kada me posjetio Anđelko Herjavec, zapiljio se u sliku i rekao mi: "To je vrhunska slika! Odmah ću je skinuti sa zida i nosim je kući!" Odgovorio sam mu da mi je to prva kupljena slika i zbog toga jako draga te da mu je ne mogu dati. I tako je ostala u mom vlasništvu. Nakon te prve Stančićeve slike, kupio sam drugu, pa treću, četvrtu i tako je to krenulo. Zatim sam nabavio literaturu i počeo učiti o umjetnosti. Budući da sam puno vremena provodio u karantenama, imao sam vremena i čitao sam sve do čega sam mogao doći.

Ostatak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju Nacionala

NACIONAL: Što vas vodi u sakupljanju slika i skulptura?

- Srž kolekcionarstva i san svakog pravog kolekcionara je u tome da ima kapitalna djela najvećih slikara. Opredijelio sam se da skupljam isključivo remek-djela tako da u kolekciji uglavnom imam po jedno ili dva kapitalna djela najboljih, najcjenjenijih i najskupljih hrvatskih umjetnika. To je moja filozofija. Kad saznam za neko remek-djelo, strpljiv sam i čekam idealnu priliku uvjeren da ću ga uspjeti kupiti. Neke slike vrebam već deset godina, no siguran sam da ću ih dočekati i kupiti, usprkos tome što je na njih bacilo oko još pet, šest kolekcionara. Najskloniji sam hrvatskim modernistima, no zadnjih godina zbirku pomalo širim i na suvremenije autore kao što su Miroslav Šutej i drugi. Po istom kriteriju skupljam i skulpture vrhunskih hrvatskih kipara.

NACIONAL: Možete li predstaviti svoju kolekciju?

- U kolekciji sam obuhvatio razdoblje od gotovo sto godina - od 1890. do 1980., a skoro sam se približio brojci od stotinu slika najvećih hrvatskih slikara. To su uglavnom ulja velikih formata, od jednog do dva metra, od kojih većina desetljećima nije bila izlagana ni viđerna u javnosti, a neke nitko nije vidio uživo, osim na fotografiji. Iznimno sam ponosan što sam uspio nabaviti pejzaž Ferde Kovačevića za koji ekspertica Vera Kružić Uchytil kaže da je antologijsko djelo hrvatskog pejzaža. Zatim imam vrhunsko ulje Miroslava Kraljevića "Tri gracije", prikaz tri ženska akta s leđa, koje se smatra remek-djelom i jednim od najboljih slika u njegovom opusu. U mom vlasništvu je i čuvena "Magdalena" Milivoja Uzelca, antologijsko djelo hrvatskog ekspresionizma, koje se uz "Autoportret" i "Sfingu velegrada" smatra smatra najvažnijim u njegovom opusu. Uzelac ju je naslikao 1921. godine, prije nego što je otišao u Pariz i jako sam ponosan na tu sliku. Teško sam došao do nje, konkurencija je bila žestoka i u početku se činilo da nemam nikakve šanse, no kasnije sam je ipak uspio nabaviti. Presretan sam što sam nabavio i "Penelopu", bitno djelo Bele Čikoša Sesije, te iznimno skupocjeno ulje "Proljeće" iz ciklusa vrijesova Mate Celestina Medovića, najtraženijeg u njegovom opusu, koju sam nabavio u oštroj konkurenciji s najjačim hrvatskim tajkunima. Imam i ulje "Akt", remek-djelo Vladimira Becića, pa "Akt" Juraja Plančića i "Krčmu" Ignjata Joba, koja se smatra njegovim najznačajnijim radom. Tu su i "Muzika" Ivana Tišova, zatim radovi Ive Režeka, Emanuela Vidovića, Clementa Mencija Crnčića, Ljube Babića, Miljenka Stančića, Ljube Ivančića, Otona Glihe, Ivana Picelja... znači, imam sve naj.

NACIONAL: A skulpture?

- Iako u mojoj kolekciji prevladavaju slike, pomno skupljam i kapitalna djela hrvatskih kipara. To su skulpture velikih dimenzija u kamenu i bronci, no imam i nešto u drvu, primjerice, fenomenalan Džamonjin reljef iz njegove najplodnije faze, te u aluminiju fascinantan objekt Aleksandra Srneca. Jako mi je drag objekt Miroslava Šuteja ogromnih dimenzija napravljen od obojenih ping-pong loptica. U mojoj zbirci posebno mjesto zauzima skulptura Ivana Meštrovića: to je manji predložak po kojem je taj veliki kipar 1926. godine napravio znameniti spomenik biskupu Josipu Jurju Strossmayeru. Uspio sam nabaviti i skulpture Frana Kršinića i Roberta Frangeša Mihanovića, glasovitih hrvatskih kipara i pedagoga, zatim Ivana Rendića poznatog po skulpturama hrvatskih velikana na Zrinjevcu, te Ivana Kerdića, čuvenog medaljara, a tu su i radovi Vanje Radauša, Koste Angelija Radovanija i Josipa Turkalja koji je živio u Americi gdje je bio mecena mnogim hrvatskim kulturnjacima.

NACIONAL: Jeste li teško nabavili Kraljevićevu sliku "Tri gracije"?

- Trgovci su to ulje ponudili na zagrebačkom tržištu i kako je slika iznimno intrigantna, očekivali su da će je brzo prodati. Čim se pojavila, nastala je pomutnja i odmah se javilo nekoliko iznimno jakih kupaca, tajkuna, kojima nisam mogao konkurirati. Kontaktirao sam i obitelj, prave vlasnike slike, no ništa se nije moglo učiniti. Bio sam strahovito žalostan i otišao sam kući u Varaždin uvjeren kako mi je Kraljević pobjegao. Nakon izvjesnog vremena vlasnici slike došli su kod mene u Varaždin i donijeli mi sliku "Tri gracije" ponudivši mi je po nešto nižoj cijeni nego ostalim potencijalnim kupcima. Očito su u meni prepoznali moju kolekcionarsku strast i ljubav prema umjetnosti procijenivši da će Kraljevićevoj slici, uz koju su bili vezani, biti najbolje kod mene. Bio sam presretan jer je riječ o prvoklasnom djelu iznimne ljepote, koje više od 40 godina nije bilo prikazano u javnosti.

NACIONAL: Spomeneuli ste Režeka, varaždinskog slikara. Jeste li počeli skupljati njegove radove zbog toga što ste i vi Varaždinac?

- U početku sam kupovao najviše Stančićeve radove, no kako je moj prijatelj Ninoslav Horvat također kupovao Stančića, odlučio sam se za drugog Varaždinca - Ivu Režeka. On je jedan od ključnih slikara hrvatske moderne, osobito prve polovice 20. stoljeća, koji je najpoznatiji po pejzažima, portretima i mrtvim prirodama. Studirao je na zagrebačkoj, a zatim na praškoj akademiji, a potom je otišao u Pariz gdje je u tadašnjem europskom likovnom centru upijao nove trendove u slikarstvu. Družio se s Andreom Derainom i slikao u njegovom ateljeu, a došao je u dodir i s Picassovom umjetnošću i kubizmom. Čak je imao nekoliko samostalnih izložbi. U toj fazi napravio je nekoliko izvrsnih slika, koje su kapitalne za hrvatsko slikarstvo i na tržištu postižu visoke cijene. U Zagreb se vratio 1930. godine i od tada je najviše slikao motive Zagorja, život seljaka i zagrebačke intimne ambijente, no na žalost nije ostao na razini pariške faze. Mirnije je živio, a umjetnički je stagnirao nastavivši slikati za svoju dušu.

NACIONAL: Kojim ste kanalima kupovali te slike i skulpture?IVO REŽEK, 'Pralje', 1925.

- Trebate biti educirani, pratiti stručnu literaturu i biti upoznati sa situacijom na tržištu. Također, trebate se kretati u krugu ljudi vezanim uz umjetnost i kolekcionarstvo gdje informacije o prodaji umjetnina cirkuliraju u zraku, a zatim ih vi hvatate i slijedite. Kad otkrijete da se prodaje slika koja vas zanima, tada samo trebate slijediti trag. Neke slike kupio sam od prodavača, druge posredstvom galerista, a ostale izravno od obitelji umjetnika. Neke slike kupili su za mene kolege galeristi i trgovci na inozemnim aukcijama. Par sam ih kupio na posve neuobičajen način, netipičan za taj milje: na temelju fotografije slike. Naime, fotografija je vjerno reproducirala ljepotu i vrijednost slike, a prodavač je slovio kao osoba od poštenja pa nisam imao razloga sumnjati u vjerodostojnost umjetnine. A neke sam kupio od jednog danas pokojnog kolekcionara i divnog čovjeka, koji mi je prodao svoju kolekciju kada je osjetio da ga je bolest u potpunosti razorila i da mu se približava kraj. Slike je odlučio meni prodati zbog moje strasti i ljubavi prema slikama. A nedavno mi se čak dogodilo da mi je jedan kolekcionar prepustio senzacionalno remek-djelo zbog značaja moje kolekcije.

NACIONAL: Tko su najčešći prodavači hrvatskih modernista?

- Uglavnom su to predstavnici bivšeg bogatijeg sloja - liječnici, advokati i odvjetnici, koji su si mogli priuštiti kupnju tih slika. Naime, slike hrvatskih modernista uvijek su bile na cijeni tako da su dobro kotirale i prije 30 godina u socijalizmu, a dobro kotiraju i danas. Vlasnici skupocjenih slika nikada nisu ljudi s nižim plaćama, osim u iznimnim slučajevima kad je riječ o potomcima umjetnika. Kad se obitelj odluči prodati neku sliku, to je znak da su zapali u ozbiljne financijske teškoće. Svim prodavačima je zajedničko da se jako teško odvajaju od svojih slika. One su godinama, ponekad desetljećima bile u njihovom vlasništvu, gledali su ih na zidu i jako su se vezali za njih. One su postale dio njihovog života i njihove intime. I zato im je jako važno znati kod koga će završiti ta njihova intima. Našao sam se u neugodnim situacijama kada su se prodavači slika rasplakali od bola što se moraju nakon 40 godina rastati od svojih slika. To čovjeka zna jako potresti. Tada treba diplomatski reagirati i iskazati suosjećanje. Prodavačima je jako važno da osjete da kupac voli umjetnost i da će ta slika biti dobro zbrinuta. Često su me pitali što će biti s tom slikom i gdje će završiti. Strašno vole prodati sliku tzv. završnom kupcu jer im je važno da se slika neće preprodavati nego da će završiti kod ozbiljnog kolekcionara, koji razumije i cijeni umjetnost. Na kraju prevlada racionalnost i zadovolje se materijalnom satisfakcijom.

NACIONAL: Da li vam se dogodilo da vam je ispred nosa pobjegla neka iznimno važna sliku, koju ste htjeli kupiti? I kako ste se tada osjećali?

- Kolekcionarstvo je velika strast, a u nekim situacijama postaje bolest. Kad mi je jednom pobjegla jedna meni draga slika, došlo mi je da se rasplačem od žalosti i razočaranja. Kad neočekivano izgubite nešto što jako volite, a očekivali ste da će postati dio vaše kolekcije, preplavi vas silna tuga i u tom trenutku ne možete racionalno reagirati. No na kraju je ta slika nakon puno napornih pregovora ipak završila u mojoj kolekciji. U tim situacijama morate brzo reagirati, biti uporan i uvjerljiv te baratati s argumentima, jer se radi o ljudima kojima su te slike jako prirasle srcu.

NACIONAL: Kada ćete predstaviti svoju kolekciju u javnosti?

- Prvo ću u Gradskom muzeju u Varaždinu, uz pomoć suradnika i grada Varaždina, prirediti veliku retrospektivnu izložbu Režekovih slika, što će biti prva prezentacija dijela moje kolekcije u javnosti. Izložba će najvjerojatnije biti otvorena početkom jeseni i obuhvatit će stotinjak njegovih radova. To će biti vrlo intrigantan postav tako da se lako može dogoditi da izložba počne kružiti Hrvatskom, ali i u inozemstvu. Jako sam uzbuđen zbog te izložbe.

NACIONAL: A ostatak kolekcije?

- Strašno bih volio vidjeti sve svoje slike izložene zajedno na jednom mjestu tako da mogu sjesti ispred njih i uživati u njihovoj ljepoti. Naime, većina slika i skulptura iz moje kolekcije je bunkerirana ili pohranjena u depoima banaka i muzeja tako da ih nikad nisam vidio zajedno. Zato bih volio prirediti veliku izložbu, na kojoj bih prikazao presjek svoje zbirke, od modernista do suvremenih slikara. Već se pomalo radi na tom projektu, neki muzeji jako su zainteresirani za tu izložbu, no najviše bih volio da bude u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Također bih želio da se u Varaždinu pronađe posebno mjesto za postav moje kolekcije.

NACIONAL: Igrali ste tri godine u turskom Trabzonsporu, a zatim od 2000. do 2005. u Italiji gdje ste nastupali za Lecce, Atalantu i Cataniu. Jeste li se zainteresirali za neke svjetske slikare i zatim pokušali oformiti kolekciju svjetskih majstora?

- To bih rado napravio, ali to je preskup sport. Koncentrirao sam se na hrvatske umjetnike, u Hrvatskoj mi je baza i radim to temeljito, a ne volim ići predaleko ni u širinu. Volim se fokusirati na jedno i onda u potpunosti sudjelovati u tome, bez obzira radilo se o nogometu ili umjetnosti i kolekcionarstvu.

NACIONAL: Kako biste ocijenili hrvatsko tržište umjetnina?

- Ima jako malo hrvatskih umjetnika koji mogu postići dobru cijenu u inozemstvu. To su Vlaho Bukovac, Ivan Meštrović, eventualno Miroslav Kraljević i Josip Račić, zatim još poneki modernist, pa Džamonja... U Hrvatskoj jako uski krug ljudi kupuje umjetnine i uglavnom se baziraju na domaćim umjetnicima, a pobjeđuje onaj koji ima bolje i brže informacije. Mi smo mala sredina i svaki kolekcionar otprilike zna kako se kreću njihove cijene, osobito njihovih kapitalnih djela.

NACIONAL: Kako na vaše kolekcionarstvo gledaju vaši kolege nogometaši i sportski menadžeri?

- Robert Ježić, bivši predsjednik NK Rijeka također se pomalo bavi kolekcionarstvom, a predsjednik NK Zagreb Dražen Medić, po struci građevinar, voli modernu arhitekturu i dobre knjige i u budućnosti ga vidim kao kolekcionara avangarde. Zdravko Mamić, predsjednik NK Dinamo, uvijek je shvaćao moju strast, dok većinu ostalih kolega ne zanima previše to čime se bavim izvan sportskog terena.

NACIONAL: O vama kruži fama da ste najnačitaniji sportaš. Je li to točno?

- Budući da puno vremena provodim sam, bez obitelji, na pripremama ili gostovanjima, tada čitam, najčešće stručnu likovnu literaturu i klasike svjetske književnosti. Pročitao sam cijelog Dostojevskog, a zatim neke knjige Thomasa Manna, Mihaila Bulgakova, Gabrijela Garcie Marqueza, Jean-Paula Sartra, Alberta Camusa, Umbeta Ecca i drugih. Sad čitam autobiografiju Richarda Wagnera, to je knjiški raritet, koji sam pronašao u antikvarijatu. Kad me vide kako gutam knjige, mlađi kolege me pitaju što čitam, a kad im objasnim da su to knjige o umjetnosti ili filozofiji, neki se od njih jako zainteresiraju, no većinu to ne zanima. Ja pak imam ideju da stvorim raritetnu biblioteku pa zato skupljam i knjige.

MIROSLAV ŠUTEJ, obojene ping-pong loptice, 220x122,NACIONAL: Posjećujete li muzeje?

- Posjećujem muzeje i galerije u slobodnim trenucima, a najviše volim razdoblje ekspresionizma, koje me oduševljava. Bio sam na zagrebačkoj izložbi "Njemačkih ekspresionista", a ranije na izložbi ekspresionista u Beču, koja me očarala. No volim pogledati i druge kvalitetne izložbe, volim Cezannea...

NACIONAL: Proteže li se vaša sklonost estetici i na ostala područja života?

- Uz umjetnost, volim i arhitekturu. Upravo sam angažirao arhitekta Branka Kincla da napravi interpolaciju na jednoj staroj palači u najužem središtu Varaždina. Kraj palače nalazi se prazna parcela i tu bi se dogradilo novo zdanje tako da bi se stari dio oplemenio novim, modernijim elementima, a da ne bi nagrđivao cjelinu. To bi bila jedina interpolacija u staroj baroknoj gradskoj jezgri. Surađivali smo s konzervatorima, proputovali smo sve veće gradove, od Beča do Londona i New Yorka, jer smo htjeli vidjeti najnovije trendove u restauraciji i zaključili smo da imamo prekrasan projekt.

NACIONAL: Jeste li već u djetinjstvu pokazivali sklonost prema umjetnosti ili sakupljanju raznih predmeta? I u kakvoj ste obitelji odrasli?

- Ne potječem iz umjetničke obitelji, iako je tata znao lijepo crtati. Otac mi je bio sportaš, igrao je nogomet, a radio je kao mehaničar, dok je mama bila trgovac. Kao dječak sakupljao sam sličice "Životinjskog carstva", zatim fotografije sportaša, koje sam lijepio u album, a budući da je bilo puno duplikata, mijenjali smo ih između sebe. Kasnije sam počeo sakupljati pikule. To sam radio s velikom strašću. Možda u tim ranim danima leži početak mog kolekcionarstva.

NACIONAL: Kad završite nogometnu karijeru, razmišljati li o karijeri koja bi bila vezana uz umjetnost i galerijsku djelatnost?

- Još ne razmišljam o prestanku nogometne karijere; osjećam se dobro, zadovoljan sam, materijalno sam neovisan i dok traje to uživanje, tako dugo ću igrati nogomet. Na prvom mjestu mi je obitelj - moja supruga Nina i troje djece, a zatim nogomet, koji mi je sve ovo omogućio - ovakav život i skupljanje slika. I kad prestanem igrati, planiram ostati vezan uz nogomet, samo što još nismo definirali u kojoj formi. Još nemam jasnu ideju ni viziju, ali znam da ne bih želio biti trener, možda menadžer ili nešto slično. No volio bih ostati i u svijeu umjetnosti i tu nešto posložiti i organizirati.

NACIONAL: Zašto ste vi, kao i mnogi drugi kolekcionari, tako dugo skrivali svoju kolekciju od očiju javnosti?

- Najbolje je biti anoniman! Treba imati svoj mir i sigurnost i bolje je kada vas javnost ostavi na miru. Kada ste izloženi javnosti, komentarima i medijima, osjećate pritisak i nervozu, a to nije lako izdržati. Biti kolekcionar i imati zbirku vrijednih umjetničkih slika nije jednostavno; to su škakljive stvari.