Ranko Munitić preminuo je u 66. godiniRanko Munitić, filmski kritičar, povjesničar i teoretičar, umro je noćas u Beogradu u 66. godini. Munitić je napisao scenarije za animirane filmove: Rampa, Mala Sirena, Vrijeme vampira i Pauk, napisao brojne knjige o povijesti jugoslavenskog filma, fantastici na ekranu i zagrebačkoj školi animacije, objavio je 1982. godine teorijski rad "Dokumentarni film - da ili ne?" kao i mnoge druge knjige. Evo kako je jednom prilikom opisao samog sebe:
Imam nekoliko perioda koji mi se čine važni u životu. Prvi,u isto vreme i najljepši, to je djetinjstvo, od prve do šeste godine u Trogiru, u divnom starom gradiću na Jadranu gdje je barka, more, ribarenje, mit, i to je moja Atlantida. Toga više nema. Onda dolazi drugi period, to je školovanje u Zagrebu. To je otprilike od moje šeste godine, dakle, negdje krajem 40-ih, pa negdje do početka 60-ih. Trogiru pripadam po tatinoj porodici, Zagrebu je trebalo da pripadam po maminoj porodici, međutim, tu se nisam snašao, tu mi se malo, skoro ništa nije dopalo. Imao sam sreću i u klasičnoj gimnaziji i na fakultetu, Filozofskom, na povijesti umjetnosti, da sretnem nekoliko sjajnih profesora i da mnogo toga od njih naučim, a uspio sam pošto sam vrlo brzo shvatio da je moje mjesto kazalište, film i slične pojave. Munitić je rođen u Zagrebu te se 1971. godine trajno preselio u BeogradPokušavao sam na sto načina da se nekako tu ubacim i uspio sam 1961. objaviti prvi tekst u jednom srednjoškolskom listu. Pošto ja ne vjerujem u slučaj, nije slučaj da je to bio intervju sa jednim glumcem. Krajem 1962. godine sam objavio prvi profesionalni tekst. Vrlo brzo sam počeo putovati, sudjelovao sam u osnivanju festivala, raznih filmskih događanja. Napravio sam stotinjak i nešto retrospektiva zagrebačkih crtanih filmova te beogradskih dokumentarnih. Tražio sam gdje bih ja konačno pustio korijen, i u proljeće 1963. sam za ožujski festival kratkog filma prvi puta došao u Beograd, tu sam nekako osjetio neke moje nijanse humora, radosti, života, energije, nešto što meni treba. Godine 1971. sam se, pošto sam vidio kuda ide ona bivša zemlja, preselio definitivno u Beograd i od onda pišem tekstove, pišem knjige. Ne krijem ljubav prema svemu tome i skribomaniju kao posljedicu svega toga. Nemam nikog iza sebe, nikad nisam imao ni stranku, ni instituciju, samo svoje ime, prezime, obraz, savjest.