Glumica Kostadinka Velkovska snimljena u Molièreovu salonu u kazalištu Kerempuh nakon praizvedbe nove predstave Ante Tomića 'Ljubav, struja, voda & telefon'Kostadinka Velkovska, poznata zagrebačka glumica i šansonijerka makedonskih korijena i raskošnog temperamenta, nedavno je proslavila jubilej - 35. godina rada u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Obljetnicu je obilježila spektakularnim koncertom "Hrvatskoj s ljubavlju: Moj život, moja priča", a ubrzo nakon toga je odigrala novu ulogu u praizvedbi "Ljubav, struja, voda & telefon", golicavoj komediji nastaloj po humorističnom romanu pisca i novinara Ante Tomića. Igra i u nagrađivanim "Metastazama", a priprema i novu ulogu u predstavi po tekstu suvremenog engleskog autora Martina McDonagha koja će biti premijerno izvedena 10. listopada. Iako je napunila 60 godina izgleda besprijekorno i zrači optimizmom i energijom, usprkos mnogim životnim tragedijama i gubicima. Za svoj glumački rad te nastupe na festivalima, od Krapinskog i Šibenskog do Krijesnica, dobila je razne nagrade, primjerice, Zlatni smijeh za Katu u "Moga tela gospodar", a zadnju godinu potvrdila se i u sapunici "Sve će biti dobro" gdje je igrala Katarinu Augustinčić, kako kaže, "ženu s karakterom".
karakterne i snažne žene

NACIONAL: Kako to da ste godišnjicu rada proslavili koncertom, a ne predstavom?
- Vodim dvostruki život glumice i pjevačice i stalno pokušavam spojiti te svoje dvije velike ljubavi. Na koncertu sam zapravo pričala, tekstovima i glazbom, svoju životnu priču. Na početku sam interpretirala Krležin monolog iz novele "Pod maskom", koji govori o životu jedne glumice, a zatim pjevala šansone koje su moja vokacija, primjerice, "Ne daj se Kosta", koju je za mene napisao Vojo Šiljak, a uglazbio Toni Eterović. Zatim sam izvela etno obrade međimurskih, dalmatinskih, dubrovačkih i drugih pjesama, a na kraju makedonske pjesme uz pratnju orkestra Tonija Eterovića. Sa mnom je prvi put nastupio i moj sin Nikola, koji odlično pjeva i svira gitaru, a inače radi kao ton majstor na Hrvatskom radiju. On je rocker i ima svoj bend, a zajedno smo otpjevali poznatu pjesmu grupe Time "Makedonija". Publika ga je nekoliko puta vraćala na scenu, a poslije su me pitali gdje sam ga do sada skrivala.

NACIONAL: Glumili ste brojne uloge, od Jeljenke u Gundulićevoj "Dubravci" u do Jadranke u Balenovićevim "Metastazama". Koje su vam uloge bile najdraže?
- Uloge karakternih, snažnih žena. Zato su mi posebno drage Jadranka u "Metastazama", Kata u "Moga tela gospodar", negativka Marija Berković u "Pod Krležinom glavom" i Lujza iz "Krv i košute" Damira Zlatara Freya. Najviše sam glumila uzorne žene, a maštala sam o nećudorednoj ulozi. U svibnju počinjem raditi na novoj predstavi po tekstu suvremenog engleskog dramatičara Martina McDonagha, koji je adaptirao i preveo na kajkavski dijalekt Boris Svrtan. U predstavu glumim groznu babu od 90 i kusur godina, koju sin pokušava ubiti. Stara je pijandura, ima užasan karakter, no mene to nadahnjuje.

NACIONAL: No niste puno igrali na filmu?S JOSIPOM MAROTTIJEM, profesorom na ADU
- Ne toliko koliko sam željela, no igrala sam u nekoliko filmova - u Kljakovićevom "Usporenom kretanju" i "Posebnoj vožnji ili posljednjoj jeseni Ivana Brežinskog" Milivoja Puhlovskog. Glumila sam i u dva makedonska filma: prvi je bio "Čvor", koji je redatelj Kiril Cenevski snimio po scenariju Slavka Janevskog, a drugi televizijski "Tome sa benzinske pumpe". "Čvor" je bio odličan film i s njim smo bili na Pulskom festivalu 1985. no sve nas je zasjenio Kusturičin "Otac na službenom putu", koji je pobrao sve nagrade tako da smo mi dobili samo Zlatnu arenu za ton. Glumila sam i u serijama, a možda se najviše pamte Tadejevi "Neuništivi" i Ivandin "Bombaški proces" u kojem sam igrala Evu Koprivnjak, a partner mi je bio Rade Šerbedžija.
sve tuge iz prošlosti

NACIONAL: Vaš je život bio obilježen velikim gubicima. Kako su te tragedije utjecale na vas?
- Život me nije mazio, no to ne znači da nisam imala lijepih i radosnih trenutaka. Kad sam odlučila ostati u Zagrebu, znala sam da se moram izboriti za svoj glumački status jer sam u startu bila drukčija i morala sam savladati jezičnu barijeru. No uspjela sam. Naučila sam hrvatski toliko dobro da mi je moj profesor Bratoljub Klajić uvijek govorio "Uh, što mi lijepo govoriš!" Moja mlađa sestra Zlatanka, koja je također živjela u Zagrebu, umrla je u 21. godini nesretnim slučajem. Moj otac, koji mi je uvijek govorio "Sve u životu možeš pobijediti", izvršio je samoubojstvo. Nije mogao izdržati bol zbog gubitka djeteta, slomio se. Moja majka je bila snažna i lijepa žena i taj strašan gubitak je uspjela izdržati. A moj muž, gitarist Damir Podkrajac umro je od infarkta. Ni sa zdravljem nisam imala sreće, imala sam nekoliko operacija, ali uvijek sam se kao feniks uzdizala iz mrtvih. Prije godinu dana umrla mi je mama i tada su na površinu izašle sve moje tuge iz prošlosti. Mama i ja smo bile jako vezane i pomagale smo jedna drugoj. Kad bi mi bilo teško, primila bi me za ruku i rekla: "Koce, ti to hoćeš i možeš". Ona je bila moja potpora i sve tuge zajedno smo nadvladale.

NACIONAL: Odakle ste crpili snagu za nove početke?
- Ja sam hipersenzibilno i ranjivo stvorenje, ali u životu se ne može tako funkcionirati. Ponekad treba glumiti čvrstoću i snagu, no to je teška borba. Noći su za plakanje, za bol. Moja mama je umrla u srijedu ujutro, a ja sam navečer igrala predstavu, a drugi dan sam pjevala šansonu "Osjećanje života" na festivalu Krijesnice u Krapini. Odjednom su mi ti stihovi drukčije zvučali. Molila sam Boga da se ne rasplačem na sceni. I nisam. Poslije sam plakala, ali na sceni nitko nije primijetio moju bol. Ja sam borac po naravi, to je valjda ta Makedonija u meni. Znam se nositi s problemima i ne mislim da su moji najveći. Imam puno prijateljica i prijatelja, imam sina Nikolu i moje unuke - Frana i Doru Paolu, a tu je i moje kazalište, kojem se jako veselim. Velika sam radoholičarka, a raduju me i tuđe dobre predstave jer mi vraćaju vjeru u moj poziv.

NACIONAL: Imali ste nekoliko brakova. Kako danas gledate na svoju prošlost?
- Ne mislim da je to nešto ružno. Za razliku od drugih, bila sam hrabra i znala sam reći "Dosta!" Ljudi se bezrazložno muče, ali ako je jedan u vezi nesretan, treba ju raskinuti, naravno, na ljudski način, bez mržnje. Nikad se neću odreći dijela svog života i o svojim bivšim muževima ne mogu ništa loše reći. Dok je bilo dobro, bili smo zajedno, a kad više nismo mogli nastaviti zajedno, razveli smo se. Ljudi se mijenjaju. Iako smo se ranije razveli, danas mi moj pokojni muž Damir jako nedostaje i na koncertima ne mogu pjevati pjesme koje smo zajedno izvodili. Danas sam sama i nemam potrebu imati muškarca kraj sebe. Zapravo sam tradicionalna i konzervativna, ali kad u meni proradi Goce Delčev, ono komitsko u meni i kad osjetim da mi je ugrožen integritet, nitko me ne može zadržati. Zato sam danas oprezna. Imam svoje prijatelje i svoju najveću ljubav - kazalište i glazbu.

NACIONAL: Rođeni ste i odrasli u Skopju. Što ste ponijeli iz Makedonije?
S DUŠKOM VALENTIĆEM u seriji 'Sve će biti dobro' gdje glumi Katarinu- Temperament, spontanost i iskrenost. I ljubav prema glazbi. Jako sam iskrena osoba u životu i to želim biti i na sceni. To je po meni jedini pravi put u umjetnosti. U umjetnosti ne možete stati na pola puta. Ne mogu fingirati plač ili smijeh. U meni nešto mora puknuti ili umrijeti da bih se mogla rasplakati. Kad sam došla na zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti mislila sam da se neću uklopiti jer su mi svi sa svojim krutim "Dobar dan!" djelovali uštogljeno. Požalila sam se svojim profesorima Ranku Marinkoviću i Izetu Hajdarhodžiću, a oni su mi odgovorili da moram ostati u Zagrebu jer im trebam sa svojom spontanošću, temperamentom i iskrenošću.
NACIONAL: Kako danas doživljavate Makedoniju?
- U Makedoniji nisam bila pune 23 godine, iako sam povremeno telefonski kontaktirala s rodbinom i nekolicinom prijatelja. Otišla sam u Skopje prošle godine na mamin sprovod. Zatim na groblje nakon šest mjeseci, a ovo ljeto ponovno planiram otići. Osjećala sam se vrlo neobično: hodala sam gradom i nikoga nisam znala niti je itko mene znao. A u tom gradu sam rođena i provela dio života. U Zagrebu je posve drukčije: na putu od Bauerove do kazališta, srećem poznate ljude, koji me pitaju kako sam, što ima novo.

NACIONAL: Svirali ste violinu, a ipak ste se opredijelili za glumu i kazalište. Kako se dogodio taj preokret u vašem životu?
- Moj djed je bio šef tehnike u Makedonskom Narodnom teatru tako da sam kazališne predstave počela gledati sa četiri godine, a opere nešto kasnije - i nisam zaspala. Djed me je stalno upozoravao: "Koste, to nije istina." Violinu sam svirala od djetinjstva, a išla sam i u muzičku školu. Zamišljala sam sebe kao violinisticu, s orkestrom u pozadini. Zahvaljujući Leonidu Koganu, ruskom violinistu svjetskog glasa, dobila sam stipendiju za Moskvu, ali nisam otišla zbog zdravstvenih razloga. Zbog tankih bubnjića liječnici su mi savjetovali da prestanem svirati. No čovjek uvijek u sebi pronađe kako da sebe najbolje izrazi. Ja sam sebe pronašla kroz glumu i glazbu, a pjevanje sam učila u Zagrebu kod nezaboravne Ančice Mitrović. Ona je bila divna, od nje sam naučila tehnike disanja, čak su se mogle učiti i neke tehnike glume.

NACIONAL: Kako ste se opredijelili za šansonu?
- Šansonu sam zavoljela preko prelijepih makedonskih balada, koje su pune emocija i ritmova te uvijek nešto poručuju, a moj alt je idealan za njih. Šansona je žanr blizak glumi, to su monolozi koji se pjevaju, komentari života. Šansona mora imati dobar tekst i interpretaciju, inače ne valja. Najveći šansonijeri istodobno su i dobri glumci. Zato sam ujedinila svoje dvije ljubavi u šansoni. Volim i etno obrade tradicijskih hrvatskih pjesama, recimo, međimurskih i dalmatinskih, zatim makedonskih, te bosanske skladbe.

NACIONAL: Zašto ste odabrali Zagreb za svoj grad?
- Čim sam 1975. došla u Zagreb na prijemni ispit na akademiju, zaljubila sam se u taj grad. Zagreb sam znala s televizije, iz pričanja, ali nikad ga nisam posjetila. Naša veza sa Zagrebom je bio Božo Sušec, koji je tamo završio gimnaziju. Kad se preselio u Zagreb dočekivao je nas Makedonce na kolodvoru i smještavao nas. On je bio naša "francuska veza". No već na prvoj godini akademije dobila sam stipendiju dubrovačkog kazališta, koje je u to vrijeme bilo jedno od najjačih u bivšoj zemlji. Nakon diplome otišla sam u Dubrovnik s grupom sjajnih glumaca i ostala dvije godine. Puno sam naučila od Miše Martinovića i Milke Poldrug Kokotović, to je bio moj glumački magisterij. Nakon toga sam se vratila u Zagreb i zaposlila u tadašnjem Jazavcu.

NACIONAL: Sa svojim pjevačkim sposobnostima bili ste idealni za mjuzikl. Jeste li se ikada poželjeli dokazati u tom žanru?
- Da sam bila upornija, možda bih došla do kazališta Komedija, ali mene je osvojio Fadil Hadžić, čovjek velike energije i specifičnog humora. On je od tadašnjeg kabareta htio napraviti normalni teatar. Izbacio je stolove, okupio dobru glumačku ekipu i dovodio sjajne redatelje. Neki glumci prvenstveno vole sebe u kazalištu, a ja volim čaroliju u kazalištu, a tek onda sebe kao dio te čarolije.
nešto za djecuU SVOM ML ADENAČKI ur eđenom st anu u središtu grada u koje m se na laze bro j ne knjige, umjetnička djela i us pomene

NACIONAL: Miroslava i Belu Krležu upoznali ste za vrijeme akademije. Kako vas se dojmio prvi susret?
- Kada se 1970. otvaralo Hrvatsko narodno kazalište nakon renoviranja, radili smo Krležinu predstavu "Balade", koju je režirao Mladen Škiljan. Ja sam glumila anđela i imala kostim s bijelim anđeoskim krilima. Jednom sam se spustila u kazališni buffet, bio je pun, no tada sam spazila starijeg gospodina kako sam sjedi za stolom i pridružila mu se. Pitao me je što glumim, a ja sam živahno odgovorila "Anđela! Pa zar se to ne vidi?" Neopterećeno sam mu objasnila da ne volim tu ulogu, jer anđeo nije spolno definiran. Više mi se sviđa kostim prostitutke, odnosno, žene s iskustvom, koji nosim u sceni "Danse Macabra", rekla sam mu, jer ima dekolte i erotičnije izgleda. On je pažljivo slušao moje brbljanje, a onda je dodao da je gledao probu i da mu glazba u nekim segmentima ne štima. U meni se probudila školovana violinistica i suprotstavila sam mu se s argumentacijom da je "onaj menuet baš jako dobar, jer je to kombinacija Mendelsohna i Boccherinija". Tada sam ugledala kako nam prilaze Škiljan i Nikica Kalogjera, koji je napisao muziku za predstavu. Kalogjera ga je pozdravio rekavši "O, gospodine Krleža!" Shvativši s kim sam brbljala, htjela sam propasti u zemlju od stida. Kasnije sam upoznla i Belu, koja mi je uvijek govorila kako sam lijepa i da imam divno ime i prezime. Ja bih joj odgovarala da je možda divno u Zagrebu, ali je posve obično u Skopju. Povremeno smo se družile u kavani hotela Palace gdje se sastajala s društvom. Bila je jako zanimljiva osoba i dobra glumica. Neki joj nisu priznavali kvalitetu, no nju su zbog Krleže svi gledali pod povećalom.

NACIONAL: Već se 30 godina bavite humanitarnim radom. Kako ste počeli?
- Prije 30 godina počela sam surađivati sa Centrom za rehabilitaciju Zagreb, koji sjajno vodi Vesna Muraja. U toj ustanovi smještena su djeca s Downovim sindromom, koji su jako muzikalni i reagiraju na dodir, a ja s njima pjevam. Imaju pedagoge koji s njima vježbaju i postižu čarobne rezultate. Organizirala sam koncert u dvorani Vatroslav Lisinski na kojem su pjevali i plesali. To je bilo čudesno. Također sam u Upravnom odboru udruge "Idem" za djecu s poteškoćama u razvoju. Time se ne bavim da bih nekome dokazala kako sam ja humanitarka, nego želim nešto učiniti za tu djecu.

NACIONAL: Osim predstava, nastupa na festivalima i koncerata, imate li vremena i za neke druge aktivnosti?
- Najviše za gluposti! Šalim se. Ja sam jako sretna baka - imam unuka Frana, koji ima tri i pol godine, i unučicu Doru Paolu od devet mjeseci. Fran mi zna reći: "Bakice, imaš kosu kao lav! Daj, glumi lava."