NEUMORNO KREATIVAN Animator i karikaturist Nedeljko Dragić na Marien Platzu u Münchenu gdje neumorno radi na brojnim projektima od početka '90-ihNedeljko Dragić (72), jedan od doajena slavne Zagrebačke škole crtanog filma, autor proslavljenog animiranog filma "Tup-tup", koji je 1972. nominiran za Oscara, te Zagija, maskote Univerzijade, dobitnik pedesetak nagrada na raznim međunarodnim festivalima i povrh svega član Američke filmske akademije, upravo završava najnoviji satirični crtani serijal "Rudijev leksikon", koji bi trebao imati 365 jednoipolminutnih epizoda, a prikazivao bi se svakodnevno u večernjem TV programu.

Dragić je iznimno vitalan, komunikativan i nekonvencionalan, a već 19 godina živi u Münchenu u asketski uređenom stanu u ugodnoj četvrti Schwabing gdje radi komercijalne reklame, kaže, za život, dok se za dušu satima vozi biciklom crtajući svoj budući Minhenski dnevnik. Na novi serijal i povratak na zagrebačku scenu nagovorio ga je Vinko Brešan, direktor Zagreb filma, a do sada je završio pet epizoda - "Slava", "Ljubav", "Diktatura", "Filozofija" i "Sreća". Ti su filmovi nedavno premijerno prikazani u prepunoj dvorani Kaptol centra u sklopu predstavljanja godišnje produkcije Zagreb filma što je pokazalo da za njegov rad i danas vlada veliko zanimanje.

NACIONAL: Kako je nastao lik Rudija koji kratko i jezgrovito komentira obiteljske, društvene i političke fenomene?
- Ideju o crtanom serijalu od 365 jednoipolminutnih epizoda, zapravo, političkih komentara, smislio sam još u sedamdesetima u Zagrebu. Mislio sam da bi bilo zgodno svaki dan emitirati u glavnom Dnevniku kratki satirički prilog o važnim političkim temama o kojima ljudi svaki dan slušaju, ali ne razmišljaju o njima. Napravio sam sinopsise za pet filmova "Slava,", Ljubav", Sreća", "Filozofija" i "Diktatura", no tada ih nisam uspio realizirati. Više sam se bavio autorskim filmovima, a to je bio komercijalni projekt. I kad me je Brešan pozvao, ponudio sam mu taj projekt, koji je on prihvatio. Osmislio sam lik Rudija, prosječnog malograđanina, koji živi sam s mačkom u velikoj zgradi i stalno gleda televiziju, a kad čuje neki pojam poput demokracije u njemu se bude razne asocijacije. To nije ni karikatura, ni klasični film, sve je u službi ideje, rješenja nisu kao u filmovima Walta Disneya, a u njemu ima nešto i od duha Zagreb filma. Kažu mi znalci da je Rudijev leksikon zahtjevan projekt, kao osam cjelovečernjih Disneyevih filmova, no ja sam još vitalan i na kartonu ne pravim staračke pogreške.

NACIONAL: Zašto ste početkom devedesetih napustili Zagreb i otišli u München?
- Kad su me prijatelji iz Dubrovnika pitali hoće li biti rata, odgovorio sam im da će biti krvi do koljena. U Drugom svjetskom ratu doživio sam obiteljsku tragediju i zaključio sam kako mi je jedan rat dovoljan. Predosjećao sam događaje i otišao u München jer sam već ranije surađivao s minhenskom firmom Kruse film, koja je u međuvremenu propala. Oni su me zvali da dođem u München još u sedamdesetima, ali nisam želio napustiti autorski film. Dolazio bih nekoliko puta godišnje, platili bi mi avion i hotel, a ja bih za tjedan dana napravio reklamu i dobio deset tisuća maraka. Uzeo bih ključ od studija i pola litre konjaka, sjeo za stol, lagano ga lickao i za tjedan dana završio minutu reklamnog filma. Bio sam im jeftin, a meni se isplatilo. I svi smo bili sretni. Sastajali smo se i na zagrebačkom aerodromu gdje bismo sve dogovorili za dva sata, a zatim su se oni drugim avionom vraćali u München.ISTRAŽIVANJE MÜNCHENA Nedeljko Dragić godinama se vozi biciklom i istražuje grad te olovkom bilježi bizarne, ali autentične događaje

NACIONAL: Kad ste stigli u München, kako ste se prilagodili novom životu?
- Nijemci mi se jako sviđaju - uredni su, pristojni u ophođenju i bolje se ponašaju u svakodnevnom životu od Hrvata. Život je prilagođen čovjeku. Sve ankete kazuju da je München već godinama jedan od najugodnijih gradova za život; grad ima desetak bazena i stotinjak parkova s jezercima po kojima plivaju patke i labudovi. Uobičajeno je da svaka veća zgrada, kao moja, ima bazen, saunu i fitness centar, a pločnik u centru grada ne razlikuje se od onoga na periferiji. Nijemci imaju visok standard, a novca bi bilo i kad nitko ne bi ništa radio. No ima i bizarnih stvari. U gradu živi dva milijuna pasa koje odijevaju u Armanijevim dućanima, a pokapaju ih na posebnim grobljima. Minhenski psi žive u komunizmu.

NACIONAL: Što ste radili u Münchenu?
- Samo reklame. Surađivao sam s dvije firme i odlično zarađivao, no pojeli su me veliki porezi, koji se penju i do 40 posto. Na to sam se naviknuo, no nikako se nisam mogao naviknuti na bahatost naručitelja i komercijalne narudžbe, koje se u cijelom svijetu rade po istom kalupu, a osobito u Njemačkoj. Sve je već zamišljeno u agenciji, a vi samo morate zadovoljiti njihove zahtjeve. Strašno je što određeni ljudi bez ikakvog iskustva i znanja o animiranom filmu određuju što morate napraviti samo zato što imaju novac. To guši svaku kreativnost. U Zagreb filmu bio sam puno slobodniji. Zadnjih godina narudžbe su se prorijedile, ali ne bunim se jer mi se više i ne radi. Živim skromno - ne pušim, ne pijem, nemam velikih prohtjeva. Pod stare dane shvatio sam da bi čovjek trebao dnevno raditi maksimalno dva i pol sata. Toliko možete biti kreativan, a sve ostalo je mučenje.

NACIONAL: Kako su vas prihvatili kulturni krugovi?
- Kolege su me lijepo primili i odmah pozvali da zajedno s njima izlažem na velikim izložbama u Rathausu, koje je otvarao gradonačelnik, što mi je pomoglo u dobivanju papira. Zvali su me da izlažem i u znamenitoj minhenskoj robnoj kući Ludwig Beck na glavnom Marien Platzu gdje su u to vrijeme izlagali mnogo umjetnici. Odbio sam ih jer mi se činilo totalno neprimjereno da moji radovi ometaju kupce dok kupuju, recimo, kaput. Ja mogu izlagati i na zahodu, znači, problem nije bio u prostoru nego u svrsi. To ih je jako razočaralo jer su mi htjeli pomoći. Kasnije sam predavao animaciju na čuvenoj minhenskoj akademiji na kojoj su studirali Račić, Kraljević i Becić. Budući da nisam znao dobro njemački, napravio sam skriptu od stotinu stranica, koju mi je sin preveo, a ja sam je ilustrirao. Nedavno sam saznao da je ta skripta objavljena u Wirzburgu na Višoj školi za primijenjenu umjetnost kao raritet u 160 primjeraka.

NACIONAL: Kako ste pomirili svoj rad na karikaturama i animiranim filmovima?
- Uvijek sam bio i karikaturist i autor animiranih filmova te sam uvijek smišljao ideje i za jedno i za drugo, čak sam neke karikature, primjerice "Elegiju", pretvorio u crtani film. Napravio sam i ilustrirani udžbenik iz matematike s likom malog osnovnoškolca, koji komentira matematičke zadatke riječima "Ovo ne razumijem". U školi sam bio slab matematičar - ta betonska logika ne ide mi u glavu pa sam htio demistificirati matematiku i približiti je djeci. Uvijek sam bio izvan shema. Crtao sam na vrijeme i poštivao rokove, jednom sam čak napravio za jednu noć 15 karikatura za VUS. Za svoje filmove dobio sam sedam Grand Prixa na raznim festivalima, primjerice, za "Krotitelja divljih konja" na festivalu u Annecyju što do tada nitko iz Zagreb filma nije dobio, te još 50-ak drugih priznanja na festivalima od Chicaga i San Francisca do Zagreba i Beograda.
Uvijek su me više privlačili univerzalni ljudski problemi, iako ovdje u Njemačkoj ima jako puno materijala za političku satiru. Osobito u sportu, koji je ovdje postao prerazvijena industrija. Recimo, 500 njemačkih sportskih novinara je otišlo na Olimpijadu na Peking, a nije ih trebalo ići ni 50, no to nitko nije komentirao. Kad sam animirao Pinka Panthera za Deutsche Telekom tamo su svi kukali kako nemaju novca. Naravno da nemaju kad Deutsche Telekom svake godine daje Bayernu 110 milijuna eura! Ni to nitko nije komentirao. Oni ne znaju tako misliti. Oni misle da su sve otkrili i da je kapitalizam dobar, a to je pogrešno. U kapitalizmu ima još više prostora za istraživanje i eksperimentiranje negoli u socijalizmu, ali tu nitko nema muda. No Nijemci imaju nekakav pozitivan humor, što je nemoguće. Kako humor može biti pozitivan?
filozofija i humorBORIVOJ DOVNIKOVIĆ BORDO, Dragić i Zlatko Grgić, početkom 60-ih u Zagreb filmu

NACIONAL: Kako je išao vaš put od studenta prava do karikaturista?
- Još sam u osnovnoj školi u Slavonskom Brodu volio crtati, iako u mojoj obitelji nema umjetnika - jedino je majčin brat, moj ujak, bio duhovit čovjek. Moj prijatelj je imao bogatu biblioteku i ja sam s oduševljenjem kopirao stare gravure i ilustracije. Tako sam naučio crtati. Ja sam samouk. Jedan profesor mi je dao savjet da ne kopiram druge nego da odem na obalu Save i crtam ono što vidim. Kad su u školi shvatili da dobro crtam, davali su mi da nacrtam Simens Martinove peći jer nije bilo školskih pomagala. Bili smo velika sirotinja, prve sam boje kupio tek poslije rata, a kako nisam imao papir, crtao sam na škarniclima. Jednom mi je direktor škole dao tisuću dinara da kupim papir i tako me stimulirao da crtam za školu. Htio sam studirati arhitekturu, ali majka i očuh su mi sugerirali da bi za mene bilo najbolje da postanem doktor ili advokat i tako sam upisao pravo. No već sam od 1948. godine, kada sam kao gimnazijalac počeo pratiti politiku, uporno svaki tjedan slao karikature u zagrebački Kerempuh i beogradski Jež. No prvu karikaturu objavio sam tek pet godina kasnije u Vjesniku na temu tršćanske krize. Čak su mi je i platili. Bio sam jako ponosan i cijeli dan držao sam Vjesnik pod klupom i gledao svoju karikaturu. Zatim su mi karikature počeli objavljivati Narodni sport, sarajevski Čičak i ljubljanska Pavliha. Poštar mi je na kućnu adresu donosio honorare, a majka nije mogla vjerovati. Kad sam 1955. godine stigao s kartonskim kovčegom na studij u Zagreb, paralelno sam crtao i objavljivao u raznim listovima, a u Studentskom listu sam radio kao tehnički urednik.

NACIONAL: U to su vrijeme uglavnom prevladavale socrealističke, propagandne karikature, a vi ste donijeli nešto novo i drukčije - satiru.
- U Studentski list je došla neka delegacija iz poljskog lista Uwaga. Oni su donijeli knjižicu "Izbor iz svjetske karikature" u kojoj sam prvi put vidio karikature Saula Steinberga, čuvenog američkog karikaturista, koji je kao rumunjski Židov pobjegao pred nacistima u Ameriku. On mi je otvorio novi svijet. Do tada su svi vicevi bili o mljekarima - kritika socrealizma najgore vrste, a tu sam se upoznao s otvorenijim duhom. To me je oduševilo i počeo sam drukčije raditi. Stipe Šuvar, divan čovjek, koji se doduše petljao u sve, prvi je objavio takvu moju novu karikaturu u Studentskom listu. Zatim me Milivoj Matošec, također krasan čovjek, primio u Kerempuh, a zatim sam počeo objavljivati u Vjesniku, Večernjem listu i drugim listovima. Ubrzo sam imao i prvu izložbu u Društvu hrvatskih novinara o kojoj je Josip Depolo napisao krasnu kritiku. Te karikature nisu imale teksta i to je za mene prava karikatura, dok su one s potpisom ilustrirane male šale. Najbolji test za karikaturu je sljedeći: ako pokrijete crtež, pročitate tekst i razumijete vic, to nije karikatura nego mala šala. Tog pravila uvijek sam se držao. Mogao je biti naslov, ali crtež je morao govoriti za sebe.

NACIONAL: Kako je stasala Zagrebačka škola crtanog filma?
- Na festival u Cannes 1958. godine otišli su Dušan Vukotić s tri filma "Cowboy Jimmy", "Čarobni zvuci" i "Abrakadabra", zatim Vatroslav Mimica sa "Strašilom" i "Samcem" te Nikola Kostelac s "Premijerom" i "Na livadi". Ti filmovi izazvali su pravu senzaciju! Svi su bili šokirani - događalo se nešto novo u ideološkom i estetskom smislu, a dolazilo je iz neke egzotične zemlje za koju se uopće nije znalo da se u njoj snimaju animirani filmovi. Ugledni francuski filmski kritičar Georges Sadoul oduševljeno je rekao kako su ti filmovi reducirane animacije sasvim drukčiji od diznijevskih životinja, koje su tada svi kopirali, što je glupo i besmisleno. I taj novi stil nazvao je Zagrebačkom školom crtanog filma. Na toj znamenitoj projekciji bio je i kanadski redatelj Norman MacLaren, jedan od najvećih eksperimentatora na području animiranog filma, koji je rekao "Ovo je fantastično!" Naši autori pokušali su napraviti nešto što je bliže našem mentalitetu - mi smo skloni i filozofiji, a ne samo humoru. U toj prvoj generaciji bili su još Zlatko Bourek, Vladimir Kristl i Aleksandar Marks, a kasnije su došli Borivoj Dovniković Bordo, Zlatko Grgić, Ante Zaninović i ja. Ta prva generacija udarila je pečat tom drukčijem stilu. Kod njihove pojave spojilo se nekoliko sretnih okolnosti. Svi su bili talentirani karikaturisti, koji su počeli u okrilju Kerempuha Fadila Hadžića, zaslužnog za promociju političke karikature i satire, ali i crtanog filma.
permanentna revolucijaMLADI NEDELJKO DRAGIĆ na početku karijere

NACIONAL: Kako biste sebe definirali?
- Uvijek sam bio bundžija i protiv uhodanih shema. Uvijek sam nastojao isprobati nešto novo, makar propao. Važno je otići makar korak dalje nego nastavljati raditi rutinski. Rutinski se može raditi za lovu, ali ako želite raditi nešto kreativno, tada morate riskirati. Kad riskirate, tada vam je i pobjeda draža. Nisam ziheraš, ja sam za permanentnu revoluciju. No najsretniji sam kad me nitko ne zove tjedan dana, a ja sjedam na bicikl, odem u šume i duša mi pjeva. Zviždim ženskama koje džogiraju i vičem im "Bolje seks!", pa neka pocrveni, a neka kaže "Znam, znam!" Tu sam pronašao svoj mir, cijeli svijet bih najradije izljubio.