Draža sa dvanaestorkom koja ga je uhitilaNakon što su jučer srpski mediji objavili fotografiju i imena 12 pripadnika Ozne koji su 1946. godine zarobili četničkog vođu Dražu Mihailovića, na vidjelo su počeli izlaziti i drugi dokazi koji podupiru tu priču. Naime, reaktualizacija slučaja četničkog generala dogodila se tijekom ove godine, nakon što je vlada Srbije pokrenula službenu inicijativu pronalaska groba Draže Mihailovića. Temeljem toga zahtjeva, u javnost je ovoga tjedna prispjelo niz dokumenata koji su se čuvali u 'Bezbednosno informativnoj agenciji', a među kojima se uz fotografije nalaze i brojna pisma. Danas je beogradski Blic objavio više takvih pisama, a u kojima se Nikola Kalabić, zapovjednik kraljevske garde, pod pseudonimom obraća 'partizanskim vlastima'.

Kalabić, koji je do tada bio jedan od bližih suradnika Draže Mihailovića, navodno je omogućio dvanaestorici oznaša da se prerušeni u četnike približe generalu Draži, te ga na kraju i uhite - a sve prema instrukcijama Slobodana Penezića Krcuna, jednog od ključnih ljudi Udbe u Srbiji. Dok povjesničari tek trebaju utvrditi autentičnost ovih dokumenata, te eventualno potvrditi često osporavanu ulogu Kalabića u zarobljavanja Mihailovića, srpska javnost dobila je uvid u tri pisma, u kojima se on osvrće na ravnogorski četnički pokret i uvjerava partizane da je pomirba četnika i njih moguća 'bez krvoprolića'."Pukovnik Penezić i potpukovnik Milatović predložili su mi da kažem kako sam ja uhvaćen, ostali likvidirani u šumi, dajući mi časnu reč da neće biti streljani. Pristao sam radi naroda, bolje je da privedu nas 10-20 nego nove tisuće nevinih, ali tvrdim da je to položaj da se izvede samo još dva-tri puta i stvar otkrivena, a u pitanju je pokret sa dubokim korjenom u Srbiji, a ne na tri-četiri mjesta", piše Kalabić u jednom od tekstova.

U drugom dijelu pisma, koji prema pisanju Blica stilom odudara od prva dva, Kalabić piše:
"Oko 8. 12. '45. potpukovnik Mile Milatović rekao mi je: „Briši ti, Nikola, ova Ravna Gora je prošlost. Mi hoćemo pomoću tebe političkim putem riješiti četničko pitanje u Srbiji, ako si doista rad da pomogneš svome narodu, to učini sad, jer možeš. Mi stojimo čvrsto na nogama, ali hoćemo da stojimo još čvršće. Razmisli i daj nam prijedlog". Uz to, Kalabić predlaže i okončanje borbi na način da se četničke i partizanske snage pomire: "Pružite ruku bratstvu mira, praštanje svega što je bilo, bez obzira ma kakvi bili ti grijehovi: veliki - bezgranično praštanje. Rezultat bi bio za Vas zaprepašćujući i to brz", veli Kalabić, ističući kako to garantira 'svojom čašću, svom svojom porodicom i cijelim svojim bićem da će praštanjem biti prekinute borbe i ubijanja'.

On predlaže da se pojavljuje uz članove NOB-a na zborovima, konferencijama, mitinzima te garantira da bi „stvar skrenuo za 180 stupnjeva". Uvjeren je da bi ga narod poslušao.

"Razumije se, ovome bi prethodila opća amnestija, amnestija za sve Ravnogorce. Problem je, razumije se, složen. Ali nema stvari koju ljudi ne mogu završiti ako imaju imalo dobre volje za to. Godine bi rane zaliječile, smirile i stišale. Partija Vaša, pokret, front, ne gubi tu, već naprotiv, dobivate, a ne vjerujemo da Vam je cilj osveta. Ako bi mi se dala garancija za živote ljudi koji su u šumi, garantiram da bih do jeseni apsolutno do posljednjeg čovjeka povukao iz šume bez borbe, potresa, bez ratova. Pa zar to nije idealno, zar i Vama nije isti cilj - garantiram da je u ovom slučaju istovjetno sve - pa kad je tako, na posao, dajte mi mogućnost, a vi kontrolirate.

Kalabić je „tvrdo uvjeren" da je baš Maršalu Titu stalo do toga da narodu bude bolje u svakom pogledu, 'pa i on je čovek od krvi i mesa', kaže.

"Mjesecima sam ja o tome sebe mučio, zašto da ovako završim u šumi kao hajduk, a otišao sam 1941. godine u šumu iz najidealnijih pobuda. Pa i da odem u šumu, dokle? Hajdukovanje možda još godinu, dve, četiri i pet, i deset opet završiti život u najvećoj večitoj strepnji - ako već postoji mogućnost pomoći svome narodu i prijateljima na drugi način. Molim da ovo pročitaju Đilas, Ranković i Penezić radi njihove uloge u pokretu. Moja glava uvijek ima vremena da se skine. Bog mi je svjedok da želim dobro svome narodu. 9. 20. XII 1945.", piše u pismima Kalabić.