Proljetos, kad su krenuli prošli studentski prosvjedi, ponudio sam ovdje skicu za model financiranja studija u Hrvatskoj: svim studentima jednaka startna pozicija, besplatan upis i prva godina studija, do upisa na drugu, a onda - porez na lijenost i neznanje. Drugim riječima, ugrubo i bez nužnih finesa: potpuno besplatan studij za sve one koji od upisa do diplome (bez obzira na visinu ocjene) uredno u roku odrađuju sve svoje studentske obaveze. A onima koji zaostaju (svejedno da li zbog zabušavanja, vrdanja ili obične nesposobnosti za pravovremeno svladavanje gradiva) lijepo treba naplaćivati i ponavljanje ispita i cjelokupno studiranje.

Raskrebečen poput magareta

Koliko mi god tadašnji ministar znanosti bio nesimpatičan, bilo mi je nekako drago kad je, za manje od dva dana, iznio pred studente i javnost upravo takav prijedlog budućega financiranja visokog školstva.

Prije dvadesetak dana Rektorski je zbor, ne odveć jasno, najavio od sljedeće godine besplatno studiranje za sve i svuda, što je odmah izazvalo podozrivost kod iole kritičnih promatrača. Tek s višednevnom odgodom doznalo se kako je posrijedi opet ovaj gornji prijedlog.

A onda je u ponedjeljak dr. Gvozden Flego kod Hloverke (na kojoj se, uzgred, nije vidio ni najsitniji ožiljčić tog sudbonosnog dana na Prisavlju) ustvrdio da se radna skupina za izradu tog zakona još uopće nije sastala, a kad će - ne zna se... I tako se vaš omiljeni komentator ponovo našao raskrebečen poput onog magareta između dvije hrpice sijena: podržati studente u njihovim nerealnim zahtjevima (ma koliko mu bili simpatični), ili pak podržati vlast u njezinim neiskrenim obećanjima (ma koliko bila jednostavna, pravedna i lako ostvariva).

Vlast s figom u džežpu

Studenti su mi dragi jer u podtekstu njihove pobune prepoznajem potragu za alatima nove, poštenije demokracije (koja će se, naravno, jednoga dana - kao i sve ranije - pretvoriti u vlastiti antipod, jer ne znam nijednog akademski obrazovanog građanina koji može doživotno iskreno vjerovati u to da njegov glas vrijedi jednako malo/mnogo kao i glas lažnog branitelja i bespravnoga graditelja umiješanog u lažiranje nogometnih utakmica) a vlast mi je sad mrvicu kanda simpatičnija nego prije pola godine, jer ipak izlazi do pola puta ususret studentima (ali, čini se, s figom u džepu, bez iskrene namjere da reformu uistinu provede u obećanom roku).

Kome, dakle, da se priklonim?

Ma studentima, naravno, ali uz opasku: ako vam se gade ovi likovi koji su u HEP-u i HP-u primali plaću ni za što (a samo dvojica su zasad otkrivena, premda ih je na stotine i tisuće, u svim državnim firmama i javnim službama!), ako mislite da je nepošteno to što vaši roditelji primaju tako male plaće ili penzije nakon toliko godina staža i rmbanja, zašto onda mislite da bi bilo pošteno kad bi i vaši lijeni ili tupavi kolege s faksa imali ista prava kao i vi? Ostavite se priča o "neposrednoj demokraciji", jer prije ili kasnije trebat ćete među sobom izabrati predstavnike koji će ravnopravno sudjelovati u osmišljavanju reforme. Nemojte dopustiti da se ona kreira bez vas i tko zna kad samo zato što ste vi tako užasno demokratični i baš vam se jako gadi vladajući sustav donošenja odluka. U protivnom, diplomu ćete primiti iz ruku dekana Keruma i rektora Bandića. I to najvjerojatnije dobru godinicu-dvije nakon lijenih i tupavih kolega čija prava na džabalebarenje danas zastupate po plenumima.